DARIO MELNJAK je u posljednja tri nastupa za Hajduk zabio tri gola, čime je izjednačio učinak iz prethodnih 30 utakmica i tako došao do ukupno šest u bijelom dresu. Dva je postigao protiv Rijeke u finalu Kupa, a nakon slavlja nije krio blago razočaranje što nije zabio još budući da se našao u više prilika.

Zatim je, nakon jedne utakmice pauze, prvi probio niski blok Istre na Aldo Drosini i tako trasirao put Hajduka do tri boda na početku nove natjecateljske sezone. 29-godišnji bek rodom iz Krkanca u okolici Varaždina sada je nesumnjivo jedna od glavnih uzdanica Valdasa Dambrauskasa.

Uz pojačan golgeterski učinak i dojam tipičnog veselog kajkavca koji ostavlja pred kamerama zadobio je simpatije Hajdukove publike i nastavio premašivati očekivanja koja u njegovom slučaju nikada nisu bila naročito visoka, a možemo reći kako je u hrvatskoj nogometnoj javnosti često i podcjenjivan.

Prvi put kada je šira javnost doznala za njegovo postojanje bilo je na ljeto 2019. godine kada se kao tadašnji prvotimac turskog Rizespora našao na Dalićevom popisu za kvalifikacije za prošlogodišnji Euro. Do tada je anonimni igrač bio skupio osam nastupa za ekipu iz koje je kasnije ispao, ne toliko vlastitom odgovornošću koliko zbog etabliranja Joška Gvardiola i Borne Sose. 

Na Melnjaka se zaboravilo do posljednjeg dana prošlogodišnjeg prijelaznog roka, kada je nakon isteka ugovora s Rizesporom osvanuo na Poljudu, kao nova akvizicija Mindaugasa Nikoličiusa, koji je tog ljeta gotovo u potpunosti promijenio Hajdukovu ekipu.

Bekovski duel Darija Melnjaka i Avdije Vršajevića

Melnjak je dočekan s istom skepsom kao i kada je godinu dana ranije osvanuo na Dalićevom popisu, a hajdučku javnost zbog toga nije lako ni kriviti jer se radilo o 28-godišnjaku koji u rezimeu nije imao velike klubove, a publika ga je zapamtila po nekoliko nastupa u reprezentaciji čija se forma nakon uspjeha u Rusiji strmoglavo srozala. 

Melnjak je potpisao jednogodišnji ugovor, debelo u sjeni Livajine odluke o ostanku i dolaska zvučnijih imena poput Filipa Krovinovića. Na lijevom boku Hajduk je imao Čolinu i Dolčeka, a Melnjak je na papiru izgledao kao višak i nerazuman potez Hajdukovog sportskog direktora, a postao je jedan od njegovih najvećih pogodaka. 

Trenutačno najomiljeniji Zagorac u Dalmaciji je šutio i čekao priliku. Gustafsson ga, barem sudeći po minutama, nije cijenio više od Čoline, ali dolaskom Dambrauskasa Melnjak je postepeno rastao, što je na kraju rezultiralo s četiri gola u polufinalu i finalu Kupa, podizanjem trofeja i, sudeći prema Puli, nastavku forme u novoj sezoni.

Posljednjih godinu dana od dolaska u Hajduk i preobrazbe od igrača na kojeg malo tko ozbiljno računa do jednog od najboljih pojedinaca u ekipi može se promatrati kao presjek cijele njegove karijere, u kojoj je Poljud daleko najrazvikanija stanica. Odrastajući u Krkancu u kojem je dane između ostalog provodio družeći se s talentiranijim rođakom Markom Rogom, nogometni put započeo je na terenu susjednog sela Nedeljanca. Kao 18-godišnjak potpisao je za drugoligaša Zelinu, a godinu dana kasnije prvi izlet na iole veću scenu imao je protiv Hajduka.  

Od blata Zeline do Rabuzina na Poljudu

Ždrijeb je u četvrtfinalu spojio ekipu pod vodstvom Miše Krstičevića sa Zelinom koja je prethodno morala izbaciti Mladost iz Malog Otoka, Karlovac i Zagreb. Bijeli su u mjesto u okolici Zagreba stigli u mješovitom sastavu koji je uključivao Caktaša, Maloču i Radoševića, a Zelina je na blatnjavom terenu čiju je lijevu stranu pošteno zaorao tinejdžer Melnjak, što dokazuju i Pixsellove fotografije, iščupala 1:1. 

Mladić iz Krkanca imao je zadatak pratiti podizanje Hajdukovog desnog beka Avdije Vršajevića i bio je dio uspješne defenzivne predstave svoje momčadi protiv velikog favorita. Nakon dva tjedna, prvi put je istrčao na teren Poljuda na kojem će deset godina kasnije na ramenima navijača slaviti osvajanje Kupa.

Tada nije uspio doći do senzacije protiv Bijelih, iako je Zelina imala dvije stative, a upravo je Melnjak za dlaku zakasnio blokirati udarce Franka Andrijaševića i Antonija Milića, kojima je Hajduk prošao dalje. Kasnije je na klupu sjeo Igor Tudor s kojim je klub osvojio prvi trofej u eri članskog modela. 

Utakmica sa Zelinom mogla je biti upamćena kao poprilična blamaža, ali srećom po Hajduk, zapisana je kao zanimljiva crtica s početka karijere igrača koji je šutio, radio i preko Belupa, Lokerena, Neftčija, Domžala i Rizespora stigao do reprezentacije, u kojoj ga možda ponovo ugledamo, i uloge univerzalnog Dambrauskasovog oružja iz zadnje linije.