Hrvati ne vole rukomet, a tako ga i gledaju

Hrvati ne vole rukomet, a tako ga i gledaju

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

ZAVRŠENA je još jedna rukometna siječanjska manifestacija. Dobro, još se moraju odigrati četiri najbitnije utakmice na turniru, ali za Hrvate je Euro prestao onog trenutka kada smo prestali biti u utrci za medalju. Što pojašnjava totalno deplasirane teze i uzroke poraza koji su dominantni na društvenim mrežama od preksinoć. Hrvatska je ispala puno ranije nego se to misli. I to nije nikakav debakl.

Problem s Francuskom nije psiha

„Opet pali pod pritiskom Francuza..“, „Presudili sami sebi..“ i slični narativi kojima smo bombardirani, a referiraju se na ishod utakmice, nemaju nikakvo uporište u zdravoj pameti. Jer psihologija je bitan faktor, ali on baš nikada ne može u potpunosti zamijeniti kvalitetu. A kvaliteta je debelo na strani Francuza – ljudi ponekad zaborave da se radi o vjerojatno najdominantnijoj, najboljoj i najmoćnijoj muškoj reprezentaciji bilo kojeg sporta u povijesti. Da je psiha uistinu problem hrvatske rukometne reprezentacije, ona bi se ispoljila i rezultirala višestrukim porazima protiv ravnopravnijih protivnika – Španjolske, Norveške, Švedske ili Danske. A to nije slučaj. Ako se to događa protiv jednog suparnika u kontinuitetu i ako je taj suparnik baš slučajno najbolja ekipa na svijetu, možemo li jednom priznati da su bolji i da se za pobjedu protiv njih mora poklopiti puno toga? I da je to jako teško napraviti s najboljim igračem koji nije na parketu?

Da se svaki poraz katastrofizira, a svaka pobjeda uzima zdravo za gotovo, vidljivo je i u ogledima protiv Francuske. Uzmemo li u obzir susrete od 2012., kada su Francuzi proveli zadnju veliku smjenu generacija do ove, Hrvatska ima omjer od tri pobjede i pet poraza. Za usporedbu, Danska, aktualni olimpijski pobjednik, ima pobjedu i tri poraza. Izuzev Nijemaca s kojima su igrali tek dvaput (omjer je 1-1), ne postoji vrhunska reprezentacija koja protiv njih ima pozitivan omjer. Nasuprot suhoparno ponavljanim litanijama, rezultati Hrvatske protiv Francuske su zapravo bolji u odnosu na realno očekivanje, kakvo je ono koje, recimo, daju kladionice. U sedam od osam navedenih susreta, Francuska je bila poprilično jasan favorit.

Lino – čarobnjak, pa HDZ-ovac

Iako je najčešća taktička analiza koju sam čuo posljednjih dana bila ona kako se treba odustati od igre s „dva niska“ beka ili sa „sedmog igrača“, a raspon uvreda koje je Červar za to dobivao je bio prilično kreativan, stvari su malo drugačije kada se stave u perspektivu. Hrvatska je s takvom igrom imala tek 42 izgubljene lopte (od čega veliku većinu baš u srijedu), te je samo Norveška bila bolja u tom segmentu od svih ekipa na turniru. Također, golovi iz takvih, pozicijskih napada, dolazili su u 60 % slučajeva, što čini Hrvatsku najboljom ofenzivnom ekipom na turniru kada se priča o napadima na postavljenu obranu. Poanta ovih podataka nije nikakva ekskulpacija – Lino je primarni krivac katastrofalne hrvatske obrane koja nas je koštala boljeg rezultata. On je kriv za forsiranje Vorija koji je, nažalost, dao sve što je imao vrhunskom rukometu. Ali nije kriv za sve.

Pozicija trenera je prokleta. Ljudi imaju tendenciju svaki ekstreman rezultat, bilo da se radi o podbačaju ili uspjehu, personificirati u jednoj osobi. Jer ako je jedna osoba problem, problem je lako otklonjiv. Ako je samo jedan izvor problema, problema zapravo nema. Nitko to bolje nije osjetio od Červara – tip koji je uzdigao hrvatski rukomet na najviše grane u povijesti postao je HDZ-ov uhljeb onog trenutka kada je rezultat izostao. A opasnost takvih atribucija leži u onome što je već spomenuto – što se Lini HDZ-ovcu krivo detektiraju uzroci poraza. I njegova omraženost nema nikakve veze s njegovim političkim opredjeljenjem. Na kraju krajeva, i nacionalne ikone Metličić i Balić su bili još istaknutiji zagovornici iste stranke. Nema to veze ni s njegovim egom, to je normalna pojava u tom poslu. Averzija prema Červaru ima samo jedan uzrok, a to je uvjerenje da Hrvatskoj pripada zlato. I samim time postoji jasna mržnja prema onom koji je percipiran kao čovjek koji nam je oduzeo nešto što nam pripada.

Hrvatske tragedije

Generalna razina kvalitete u rukometu, barem je trend takav, izjednačila se. Hrvatska nije neprikosnoveno druga na svijetu, a zemlje poput Islanda, Švedske, Norveške, Njemačke, Makedonije ili Slovenije su vidljivo napredovale. Europskog prvaka Njemačku su protiv male Slovenije samo suci zadržali u teoretskoj mogućnosti da se plasiraju u polufinale. Ti isti Nijemci odlaze kući kao jedan od najlošijih branitelja naslova u modernoj eri, ekipi koja ni u jednoj kvalitativno bliskoj utakmici nije zaslužila, a najčešće ni upisala, pobjedu. Poraz od Slovenije su Hrvati lani doživjeli kao nacionalnu sramotu, nešto slično kao onaj od Švedske prije tjedan dana. Te dvije reprezentacije su prije godinu i pol dana onemogućili tada aktualnom europskom viceprvaku, Španjolskoj, da nastupi na Olimpijskim igrama.

Rukomet je jedan od rijetkih sportova u kojem je Hrvatska globalno važna, i bez obzira na to što je zadnje finale bilo davne 2009. godine, uvijek je u krugu od pet favorita za velika natjecanja. Logično je da se ljudi emotivno povežu s nečim što im predstavlja ugodu i daje na važnosti, ali prava je istina da Hrvati ne vole rukomet. Oni vole uspjeh. Imena donositelja olimpijskih medalja u gađanju glinenih golubova ili taekwandou zaboravili su točno tri dana nakon što su silno ponosni prenijeli članak o njihovom uspjehu. Jer da Hrvati vole rukomet, gledali bi ga češće od jednom godišnje. I nema u tome ništa čudno, diskutabilno ili nedozvoljeno, osim što generiranje kolektivne histerije dovodi naciju u stanje psihoze u kojem se uzroci poraza traže na sasvim krivim adresama.


Ispadanje od Švedske i stvarna vrijednost

Hrvatska je ispala u utakmici sa Švedskom. Desetak sekundi prije kraja susreta u kojem su vodili tri razlike, Šveđani su zvali tajmaut. Zabili su poprilično jednostavan gol bez prevelikog otpora hrvatske obrane. Na kraju su se stvari razvile na način da bi Hrvatska bez tog primljenog gola danas bila u polufinalu. I dok se sve izgubljene lopte i kontre suparnika mogu shvatiti prevelikom željom da se stigne vodstvo suparnika pred iracionalnom i nabrijanom publikom, primiti lagan gol nakon „mrtve“ situacije je apsolutno nedopustivo. Posebno to dolazi do izražaja ako se poznaje format natjecanja u kojem se u pravilu zatvaraju krugovi, a minimalne gol razlike i broj zabijenih golova odlučuju o prolascima u borbu za medalje. Taj isti format htio je da Švedska izgubi tri susreta, a prođe dalje. Da Srbija nije pobijedila Island (a tu se vraćamo na priču o ujednačenoj kvaliteti), Švedska bi dalje prenijela tek dva boda i Hrvatska bi s ovim rezultatima prošla u polufinale.

 

I konačno, Hrvatska će prvenstvo završiti kao peta ili šesta najbolja ekipa turnira. Nije to bajan uspjeh, ali je – realnost. Ako 10 godina plešeš po granici između bronce i drvene medalje, između drugog kruga i polufinala, ako je u tih 10 godina takav trend prisutan na čak 11 velikih natjecanja, tada je to tvoja realna vrijednost. Možemo razgovarati o golmanima, sreći, izborniku ili bilo kojem drugom faktoru koji tome pridonosi ili odmaže, ali očito je to granica naše vrijednosti. Nekad se malo prijeđe, nekad se zaustavimo prije nje, ali 11 turnira ne može biti slučajnost. Horvatov nesretni penal u zadnjoj sekundi za finale Svjetskog prvenstva je faktor koji je teško kontrolirati, koji bi nas odveo dalje i uljepšao našu vrijednost kojom boljom medaljom ili naslovom, ali takvi trenuci i jesu draž sporta. Peto mjesto je puno realniji i očekivaniji ishod od naslova. A činjenica da toga nije svjestan prosječni hrvatski navijač nije krivnja onih koji su bili na terenu.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara