HRVATSKA reprezentacija i više je nego uspješno odradila završnicu Lige nacija. Nakon početnog šoka i rezultatskog šamara te poraza 0:3 protiv Austrije u Gradskom vrtu, Dalićevi su izabranici prvo remizirali protiv Francuza u Splitu, da bi nakon toga prvo pobijedili u posljednje vrijeme iznimno jaku Dansku na Parkenu usred Copenhagena, a potom i Francusku usred Pariza.

Sedam osvojenih bodova nakon četiri kola svakako su uspjeh, kojim Hrvatska vrlo ozbiljno ostaje u konkurenciji čak i za prvo mjesto te završni turnir Lige nacija. To je sjajna vijest, koliko god se svi trudili obezvrijediti to natjecanje u trenucima kada su rezultati lošiji. Taj će plasman, uostalom, biti od velike koristi što se tiče mjesta nositelja u budućim kvalifikacijama.

Međutim, Hrvatska je na trenutke i u pojedinim utakmicama na terenu izgledala čak i izgubljeno te potpuno inferiorno, iako igračka kvaliteta tako ne bi sugerirala. To su prije svega dionice prve utakmice protiv Austrije te prvo poluvrijeme protiv Danaca na Parkenu, kada su samo sreća i nedorečenost danskih napadača spasili hrvatsku mrežu.

Nimalo slučajno, bili su to trenuci kada na terenu nije bilo Luke Modrića, a s obzirom na široku lepezu kvalitete hrvatskih igrača, koja je najjača u veznoj liniji, doista ne bi trebalo biti tako.

Hijerarhija ispred analitike 

Jedna od stvari koje možda najbolje pokazuju mentalitet hrvatske reprezentacije i način na koji se odluke donose standardne su situacije. One su u osnovi nešto što se najbolje može kvantificirati i na velikom uzorku su zapravo vrlo decidirane. U tom smislu, Hrvatska ima jednog od najboljih igrača u Europi, a to je Andrej Kramarić. 

U posljednjih pet godina, od 2018. naovamo, Andrej Kramarić u službenim je utakmicama, kako za klub tako i za reprezentaciju, zabio 19 golova s bijele točke i promašio samo jedan kazneni udarac.

Točnije, obranio mu ga je Pavao Pervan, čime je Kramarić na 95 posto uspješnosti u posljednjem natjecateljskom periodu. Pri tome mu se ne računaju 11-erci koje je pogodio tijekom raspucavanja, poput onog koji je suvereno zabio protiv Danske.

Kramarić je u samoj eliti

Gledajući posljednjih pet sezona u ligama petice, Andrej Kramarić spada u ekskluzivno društvo u kojem su Robert Lewandowski, Raul Jimenez i Harry Kane. To je društvo najboljih izvođača kaznenih udaraca u najjačoj svjetskoj nogometnoj konkurenciji.

U obzir treba uzeti da je i Marko Livaja ove sezone nepogrešiv u HNL-u i kupu, a njih dvojica pucaju gotovo pa identičnim stilom. Kada je konačno dočekao svoj red u reprezentaciji, u splitskoj utakmici protiv Francuske, rutinski je poslao Mikea Maignana u pogrešan kut. Isto je napravio i Schmeichelu kada je Hrvatska pucala jedanaesterce protiv Danske tijekom SP-a u Rusiji.

Samo za usporedbu, Luka Modrić loše je izveo jedanaesterac protiv Francuske, koji je samo srećom Maignanu iscurio u mrežu. Slično se dogodilo i tijekom pucanja penala protiv Rusije, a nije zabio niti krajem produžetka tijekom utakmice protiv Danske. Kako statistika tako ni sam dojam sigurnosti izvođenja jedanaesteraca zapravo ne ostavlja niti malo sumnje.

Sličan problem imaju Argentina i Portugal

Međutim, niti Andrej Kramarić niti Marko Livaja nisu izvođači kaznenih udaraca za Hrvatsku. Prvi u hijerarhiji tu je Luka Modrić, a poslije njega Ivan Perišić, od kojih niti jedan nije niti blizu Kramarićevog učinka.

Kramarić je, dakako, najbolji izvođač i slobodnih udaraca u reprezentaciji pa je ipak na Euru jednu opasnu situaciju protiv Češke izveo Dejan Lovren, jer se, po navodima - dobro osjećao.

Luka Modrić nije najbolji izvođač penala u našoj momčadi, a Dejan Lovren svakako nije najbolji izvođač slobodnih udaraca, ali njihovo mjesto u hijerarhiji omogućuje im da na sebe preuzmu stvari koje ne bi trebali. Jer su to - tako bi vjerojatno Dalić objasnio - zaslužili.

Istini za volju, nije Hrvatska tu iznimka. Lionel Messi blago je ispodprosječan izvođač kaznenih udaraca, dok je Cristiano Ronaldo (u posljednjih šest sezona) vrlo loš izvođač slobodnih udaraca. Dakako, obojica su, ponovo van svake logike konverzije, prvi na listi kako za klub tako i za reprezentaciju. 

Hijerarhija ispred taktike

I dok se još, makar samo djelomično i može razumjeti zašto tzv. odgovornost na sebe preuzimaju Modrić u Hrvatskoj, Messi u Argentini ili Ronaldo u Portugalu, s taktičke je strane - barem dugoročno - problem veći. 

Hrvatska ima tu sreću da u svojim redovima ima jednog od najboljih centralnih veznih igrača svih vremena. Da netko kaže i najboljeg, ne bi pogriješio. Kada, u nekim prošlim vremenima, jako puno toga u reprezentaciji nije štimalo, Luka Modrić znao je iznijeti ne samo kompletne utakmice već gotovo i kompletne cikluse na svojim leđima. 

Sada Hrvatska ima vjerojatno najveću koncentraciju kvalitete i raznolikog kadra otkad je samostalnosti. Neki hrvatski igrači, pogotovo oni u veznoj liniji, vjerojatno neće niti biti među izabranima za SP u Kataru, a vrlo su kvalitetni.

Neki nisu niti u kadru, poput Krovinovića. Neki pak, poput Marija Pašalića, nemaju mjesta u prvoj momčadi iako su sama europska elita. To nije Dalićeva pogreška, nego je konkurencija nemilosrdna.

Ovisnost o Modriću je prevelika  

Unatoč nikad širem kadru, sjajnoj veznoj liniji te mnoštvu igrača visoke europske klase, hrvatska je reprezentacija - kada na terenu nije bilo Luke Modrića - izgledala izgubljeno.

Do te mjere se osjećala potreba za njime da je Dalić potpuno izmučenog i nespremnog kapetana ubacio posljednjih pola sata na teren protiv Austrije, kada je bilo potpuno jasno da to nema ali nikakvog smisla. Protiv Danaca, bilo je još gore…

U prvom poluvremenu, bez Luke Modrića, Danska je potpuno dominirala protiv Hrvatske, koja gotovo da nije mogla izaći s vlastite polovice. Posjed 60-40 u korist Danaca, udarci 8-1. U drugom dijelu potpuno suprotno; posjed 60-40 u korist Hrvatske, a i udarci 8-6.

O dojmu da i ne govorimo. Hrvatski sustav igre, od linija razigravanja preko kretanja do pritiska, bazira se na improvizaciji i sljedbi. Kada nema onog kojeg treba slijediti, sve ode u sunovrat.

Hrvatska je igra ovisna o čovjeku kojeg uskoro možda više nema

Ta ovisnost o Luki Modriću, njegovoj lucidnosti i pregledu igre godinama je bila zapravo razumljiva. Danas to ne bi smjelo biti tako. Iako je Luka Modrić očito pronašao eliksir mladosti pa će biti i dalje glavna karika hrvatskog veznog reda na predstojećem SP-u kada bude imao 37 godina, on to neće biti unedogled. Vjerojatno to više neće moći biti niti tijekom predstojećih kvalifikacija za Euro.

Upravo je Liga nacija, pogotovo kada je Modrić došao vrlo načet, bila prilika da se uigraju drugi mehanizmi, a moguće i stil igre u odsustvu hrvatskog kapetana. Ne zato što bi mu trebalo raditi o glavu, već zato što je zadaća trenera da vodi paralelna procese. S jedne strane optimizirati postojeće, s druge gledati u budućnost. 

Hrvatska danas ima 10 do 15 igrača koji igraju bilo u Bundesligi ili su stasali kod nekog njemačkog ili austrijskog trenera. Svi oni navikli su na puno agresivnije i brže sustave igre od ovoga koji njeguje reprezentacije.

Najbolje da Modrić zauvijek bude kapetan

Umjesto toga, Hrvatska igra neku varijantu igre Real Madrida, koja je još i razumljiva kad je Modrić na terenu. Međutim, kad njega nema, plan B, koji bi eventualno uključivao neke modernije tekovine taktike i stila, zapravo ne postoji. 

Zlatko Dalić tijekom posljednjih je utakmica dobio Šutala, Erlića i Stanišića, što je doista ogroman dobitak. Međutim, to je izbornička strana. Izabrao je igrače, a oni su pokazali da su spremni. No, postoji i ona druga, trenerska strana, koja bi morala gledati prema budućnosti i nekim novim rješenjima, ne kadrovskim već taktičkim. Tu stranu nismo vidjeli.

Da rezimiramo, ciklus je bio na više frontova uspješan: bodovno, reputacijski, kadrovski. Međutim, ono što ostaje je zapravo nada da će Luka Modrić biti kapetan i to zauvijek. Jer ako ga ubrzo ne bude bilo, neće biti vremena pronaći neka nova rješenja, a još jedna prilika je upravo propuštena.