GODINE 1950., na što ih ne treba podsjećati, Urugvaj je osvojio Svjetsko prvenstvo. Smatra se da je na Maracani, kada su pobijedili Brazil u, zapravo, finalu, bilo oko 200.000 ljudi. Drugim riječima, gotovo 10 posto tadašnjeg stanovništva Urugvaja. To se pokazalo prekretnicom u povijesti globalne igre, i to ne samo zato što je svako sljedeće Svjetsko prvenstvo imalo stvarno finale.

Urugvaj je došao do polufinala 1970. i 2010., Nizozemska do tri finala, ali od tada nijedna manja zemlja nije osvojila Svjetsko prvenstvo. Do sada? Vjerojatno ne, ali Hrvatska s manje od četiri milijuna stanovnika polufinalist je već drugi put zaredom i treći put od 1998. godine i svaki put je podcijenjena, piše Independent, a prenosi Yahoo News. 

Zajedno su bili "europski Brazil". Sada Hrvatska ruši Brazil bez pomoći susjeda

Vratite se generaciju ili dvije unatrag i reprezentaciju Jugoslavije nazivali su "europskim Brazilom", ali Hrvatska je eliminirala prave Brazilce, a da nije mogla pozvati srpske talente kao što su Dušan Tadić, Dušan Vlahović, Sergej Milinković -Savić i Filip Kostić, rekorder Bosne Edin Džeko, sjajni golman Slovenije Jan Oblak ili njegov suigrač iz Atletico Madrida, branič Crne Gore Stefan Savić.

Kao država, u sadašnjoj političkoj cjelini, Hrvatska je stara jedva tri desetljeća. Kao momčad, oni su veliki pobjednici međunarodnog nogometa. Zlatko Dalić - tek treći izbornik nakon Luiza Felipea Scolarija i Joachima Löwa koji je došao do dva uzastopna polufinala Svjetskog prvenstva u 21. stoljeću - kanalizirao je ljubav svojih igrača prema Hrvatskoj; ako povijest može biti teret za druge, uključujući Brazil, čini se da je za Hrvatsku motiv. 

Više politički govor nego taktički plan

“Rekao sam da nas nikada ne podcjenjuju: naš ponos, vjeru i domoljublje”, rekao je Dalić, u onome što je zvučalo više kao politički govor nego kao taktički plan. “Mi smo veliki borci. To mogu samo Hrvati. Ovo je pobjeda nove Hrvatske.” Slična je i poanta vratara Dominika Livakovića. "Mi smo borci i igrali smo svim srcem", rekao je.

Postoje dvostruke niti hrvatskog neočekivanog uspjeha. Oni proizvode neproporcionalno veliki broj igrača visoke klase. "Hrvatska ima najbolji vezni red na svijetu", tvrdio je Dalić, a zasigurno Luka Modrić, Mateo Kovačić i Marcelo Brozović nude kalibar dodavanja kojem malotko može parirati. Nadmašili su Brazil, baš kao što su elegantno nadigrali Englesku u polufinalu 2018. godine. 

Nije nimalo neobično vidjeti hrvatske igrače u Real Madridu, Chelseaju, Tottenhamu, milanskom Interu, Bayern Münchenu ili Atleticu; nogomet je jedna od njegovih glavnih izvoznih industrija, a u Jošku Gvardiolu imaju možda najpoželjnijeg mladog središnjeg braniča na svijetu. U Katar je stigao brzo se uspinjući do vrha i čini se da je još ubrzao.

Ali postoji i druga strana ove momčadi. U dva raspucavanja, Livaković je obranio četiri jedanaesterca i tome dodao 10 obrana tijekom utakmice protiv Brazila. Igra za zagrebački Dinamo. Kao i Bruno Petković, strijelac posljednjeg izjednačenja protiv Selecaa. Kao i Mislav Oršić koji mu je namjestio. 

Nenormalno su učinili normalnim

Josip Juranović, koji je bio bolji u dvoboju s Realovim Viniciusom Juniorom, igra za Celtic. Nikola Vlašić, koji je zabijao u uzastopnim pucanjima, nalazi se u Torinu nakon neuspjeha u Evertonu i West Hamu. Sve dobri klubovi, ali ne i supersile današnjeg nogometa. Obucite im hrvatski dres i dobri, iako nimalo iznimni igrači, sposobni su konkurirati u kasnijim fazama Svjetskog prvenstva. 

Ivan Perišić, koji je zabio na pet uzastopnih velikih turnira, svrstava se u kategoriju vrlo dobrih kao klupski nogometaš; kao internacionalac ipak spada u red velikih. Kako je rekao Dalić: "Moji igrači nisu normalni."

A Hrvatska je nenormalno učinila normalnim. Možda bi bilo škrto istaknuti da su dobili samo jednu utakmicu u 90, ili čak 120 minuta. Ipak, nisu poraženi: ni protiv favorita Brazila, ni protiv dugo prve reprezentacije svijeta Belgije, ni protiv Japana, koji je pobijedio Njemačku i Španjolsku, ni protiv drugog velikog otkrića ovog turnira Maroka.

Možda tako mala zemlja ne bi smjela moći to ponoviti, ali...

“Snaga karaktera je dio naše momčadi,” rekao je Dalić; kao i njegova vlastita izvrsnost. S klubovima je imao dobar učinak, posebno u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. No, postavite ga na čelo hrvatske reprezentacije i on će doći tamo gdje Luis Enrique, Hansi Flick i Tite nisu uspjeli. Učinio je to s manjim izborom igrača, bez Marija Mandžukića, Ivana Rakitića, Ante Rebića i Šime Vrsaljka.

Hrvatska u Kataru nije odigrala tako impresivnu utakmicu koja bi se mogla mjeriti s demoliranjem Argentine 3:0 prije četiri godine. Umjesto toga, imat će revanš s njima u polufinalu Svjetskog prvenstva. "Ljudi su drugi put zaredom iznenađeni našom igrom", rekao je Dalić. “To je tako fenomenalna stvar.” Možda zemlja takve veličine ne bi smjela moći to ponoviti. Ali možda Hrvatska još nije gotova.