HRVATSKA je u drugoj utakmici grupne faze remizirala s Albanijom (2:2). Time je ostala s bodom nakon prva dva kola i u zadnjem kolu će morati pobijediti Italiju, a postoje jako male šanse da joj čak ni pobjeda neće biti dovoljna za odlazak u osminu finala.

Prvo poluvrijeme je bilo vjerojatno najgore pod Zlatkom Dalićem na velikim turnirima. Albanija je vodila 1:0, a uz to je zapucala još dvije odlične šanse. U drugom poluvremenu je Hrvatska bila puno bolja, na divljinu je stigla do preokreta, a onda je nerazumljivo pala, dozvolila suparnicima nekoliko kontri i primila gol.

Ono što je Dalić napravio uoči utakmice odgovara i nogometu koji smo gledali. Bio je to slučajan nogomet izbornika koji djeluje kao da odluke donosi tako što pogleda u soc kave ili nazove babu vračaru.

Nesuvisle odluke o kadru

Izbornik je pokazao da i dalje robuje imenima i zaslugama. Marcelo Brozović ima već pristojan broj utakmica u reprezentativnom dresu u kojem je bolno očito koliko je pao. Nonšalantnost kojom ne prati igrače iz drugog plana koji napadaju dubinu i centaršut (poput prvog gola Albanije) nisu pitanje taktike koliko pristupa i svijesti o svojoj ulozi.

Za to vrijeme su na klupi bili Luka Sučić, budućnost reprezentacije koji iz utakmice u utakmicu dokazuje da mu treba dati više minuta, i Mario Pašalić, koji je doktorirao golove iz drugog plana. Lovro Majer, kojem je forte igra i kreacija u zadnjih 30 metara se istovremeno stavlja na krilo samo kako bi Dalić na teren natrpao one koje se ne usudi zamijeniti.

Ivan Perišić je imao ogromnu pauzu i bilo je teško očekivati da će biti na svojoj standardnoj razini. Očekivati od njega da kao bek u oba smjera radi cijelu utakmicu bila je jako optimistična prognoza. Podsjetimo, on na jednoj i Josip Juranović na drugoj strani su kao ofenzivniji bekovi zamijenili stopere Stanišića i Gvardiola.

S obzirom na to da se Albanci brane u bloku u kojem se u zadnju liniju često spušta i šest igrača, bila je to odluka koja se može objasniti i braniti. No, potpuno je nejasno zašto bi jedan trener uveo dva ofenzivna beka, a istovremeno iz vrha napada stavio Brunu Petkovića umjesto jednog od najboljih skakača Europe.

Dalić često odluke o tome tko će startati na poziciji devetke ne donosi na temelju toga tko profilom najviše odgovara suigračima ili tko bi mogao najbolje iskoristiti suparnikovu manu.

Umjesto toga, hrvatski izbornik mijenja napadače kao čarape, po kriteriju jesu li zabili gol i jesu li se snašli u uvjetima koji im ne odgovaraju. Dok god se bude vodio takvom logikom, činit će se da Hrvatska nema dobrih opcija na toj poziciji i uvijek će djelovati da je onaj koji je ostao na klupi trebao započeti susret.

Što je Hrvatska htjela?

No nijedna postava ne mora a priori biti ispravna ni pogrešna, treba vidjeti što je Hrvatska htjela. Osim osnovne ideje držanja posjeda u kojoj se Brozović povlači na trećeg stopera kao osigurač, a bekovi se dižu visoko, vidjeli smo jako malo.

Italija je protiv Albanije jako aktivno koristila širinu terena. Zbog toga su se Albanci povlačili, često je morao i šesti igrač propasti u zadnju liniju, što je otvaralo puno prostora centralno. S druge strane, Hrvatska nije ni najmanje aktivirala te zone u igri.

Majer i Kramarić su očekivano igrali između linija, ali desno je Josip Juranović bio sam na svijetu i u prvom dijelu je primio ravno dvije lopte u zadnjoj trećini terena. Nešto često je Hrvatska pokušavala igrati na Perišića, ali je on stajao iza dvostrukog bloka i te dijagonale nisu ni mogle biti precizne i doći na odredište u većini slučajeva.

Grafika koja pokazuje prosječne pozicije u prvom poluvremenu jako dobro to dočarava. Pokazuje da Hrvatska igra bez ikakve širine na desnoj strani terena i da su u centralnoj zoni igrači tako blizu da nijedan efektivno nema prostora.

Albanci su Hrvatsku lovili u zamku

Igra nije imala ventila, lopta se nije imala gdje izvući i bilo je nemoguće napraviti progres u posjedu. Albanci su se mogli bez problema skupiti i u vrlo uskoj 5-3-2 formaciji braniti te zone. Suparnika se obično u tu zamku lovi na bokovima gdje mu je geometrijski puno lakše oduzeti opcije za pas, ali Hrvatska je omogućila Albaniji da ju konstantno lovi u zamku po centrali terena.

Veliki problem predstavljalo je i nestrpljenje nakon prvog gola Albanije, koji je za sobom povukao i veći broj atipičnih tehničkih grešaka. Opasno je Hrvatska živjela u tim trenucima jer je kontranapad koji starta sa sredine terena uvijek opasniji od onog s boka i ekipi koja napada nudi više mogućnosti u završnici.

U 46. minuti je odigran prvi pravi napad koji nudi ovakva postavka. Lopta je preko obrane došla na desnu stranu hrvatskog napada, a Albanija se brzo skupila. Nakon povratnog pasa, lopta je preko veznog reda brzo stigla do Perišića koji je centrirao, a Kramarić je (doduše, iz zaleđa) pucao glavom. Bila je to doslovno jedina ofenzivna sekvenca vrijedna pažnje u prvih 45 minuta.

Hrvatska je krenula na sve ili ništa. U divljini je bila blizu da uzme sve

Uoči nastavka je Dalić uveo Pašalića i Sučića umjesto Brozovića i Majera što je značilo da Hrvatska s 4-2-3-1 prelazi u 4-3-3. U drugih 45 minuta su nestale jasne taktičke postavke s jedne i s druge strane.

Bila je to divljina u kojoj je Hrvatska nasrnula po golove, a Albanija se panično branila. Ulazak Pašalića, a kasnije i Budimira, bio je indikativan kako je Hrvatska mogla imati više opcija i u prvom dijelu da je Dalić sa smislom slagao momčad.

Bila je Hrvatska puno bolja u tom dijelu i praktički u svakom prelasku centra je suparnik visio. Zasluženo je okrenula rezultat, ali je onda u završnici doživjela teško razumljiv pad. Posebno je to čudno s obzirom na to da Hrvatska ima bogato iskustvo s velikih natjecanja, a po tome koliko njeni igrači imaju nastupa u reprezentaciji je vodeća momčad Eura.

Pri 2:1, što je rezultat koji ti je s obzirom na prikazano savršen, ne smije se dogoditi da ti suparnik složi pet kontranapada u pet minuta. Ne treba i taj teret stavljati na leđa Daliću, to je nešto što jednostavno i igrači na terenu moraju osjetiti i reagirati.

Hrvatska je još živa, ali sada je valjda svima jasno da si mora prestati lagati

Na kraju je i bod dobar i s njim je Hrvatska i dalje u igri. Unatoč jako lošem emocionalnom efektu nakon ove dvije utakmice, situacija je daleko od bezizlazne. Poraz od tri razlike iz prve utakmice je bio previsok, a Italija je daleko od bauka kakva bi bila prije deset i više godina.

Matematički je Hrvatska živa, ali to neće ništa značiti u praksi ako sama sebi ne prestane lagati. Reći da neki igrači više ne mogu biti starteri nije indikator nedostatka domoljublja i nezahvalnosti za prijašnje rezultate, nego nogometna stvarnost. Ista ona zbog koje je Albanija u prvom poluvremenu protiv Hrvatske izgledala kao Barcelona s Messijem.

Dalić mora znati što želi. Nije dovoljno na teren nagurati najveća imena i nadati se najboljem niti sreća nekoga može vječno pratiti. Čovjek koji jedne sekunde govori da moramo biti ponizni, a iduće da on kao izbornik nije donio lošu odluku laže sam sebi. Slučajan nogomet koji smo gledali protiv Albanije je rezultat toga.