Foto. Luka Stanzl/Pixsell

SVAKA čast Zlatku Daliću, ali nitko na svijetu ne može me uvjeriti u to da momčad koja je nedavno posramljena u Estoniji, a koja je kući jedva svladala Kosovo i uzela bod Finskoj, nakon svega nekoliko treninga s novim izbornikom i par njegovih kozmetičko-taktičkih korekcija može proigrati do te mjere da razbije jedan od najboljih bunkera Starog kontinenta koji dvije i pol godine ne zna za poraz na strani i koji je četiri gola posljednji put primio prije pet godina. Jasno je da su presudnu ulogu u razbijanju Grčke (4:1) imali motiv i volja hrvatskih zvijezda i zvjezdica.

Stoga možemo reći da su igrači bojkotirali Antu Čačića, baš kao svojedobno Igora Štimca zbog jedne od najneprirodnijih simbioza na ovim prostorima ili Niku Kovača zbog njegova beskompromisnog njemačkog drila kojem, prema njihovu uvjerenju, u reprezentativnom nogometu nema mjesta. Jer teško se uopće sjetiti kada su se zadnji put hrvatski nogometaši toliko trsili, baš kao da im život ovisi o tome. Posebice se to odnosi na Ivana Rakitića i kapetana Luku Modrića koji su u tandemu odigrali fantastično, a to se ne pamti jako dugo.

Dalićeve zasluge pritom ne želim obezvrijediti. Jasno je kako se guranjem svježe krvi (Rebić) i podilaženjem buntovnom Jugu uvođenjem Pašalića i Vlašića želi dopasti puku, no isto je tako jasno kako njegova nogometna vizija za razliku od Čačićeve ima smisla. Jedno od rješenja koje treba pozdraviti povratak je Ivana Strinića na deficitarnu poziciju lijevog beka. Strinić se u prvih 11 vratio nakon 18 mjeseci i bio je veliko osvježenje. Poslovično dobar u defenzivi, a iznimno zapažen u ofenzivi, gdje je s nekoliko sjajnih centaršuteva podsjetio na svoje najbolje dane.

Pravi potez je i guranje Luke Modrića na poziciju desetke. Tu je dobio slobodu u igri i njegova kreacija došla je do izražaja. Istovremeno Brozović je s desnog krila prebačen na zadnjeg veznog, gdje su njegova pokretljivost, motorika i trka mnogo korisnije od Badeljove "plemenitosti", dok je na Brozovo mjesto gurnut Kramarić koji je tu višestruko opasniji i korisniji. Izvrstan je bio i Nikola Kalinić, čiji je nastup još jednom potvrdio kako je za dvoboje u kojima je Hrvatska favorit mnogo bolja opcija, s obzirom na to da je napadački učinkovitiji od Mandžukića. Kalinić je golgeter, dok je Mario pravi radnik i bolja solucija kad smo podčinjeni protivniku.

Treba li Dalić ostati?

No unatoč svemu tome, ako prođemo Grčku, valja postaviti pitanje treba li zaista Daliću dati priliku na Svjetskom prvenstvu. Razmišljanja su podvojena. Dalić je prihvatio poziv u iznimno teškoj situaciji, došao je preko noći i bez ikakvih uvjetovanja preuzeo odgovornost. Mogao se osigurati bogatim višegodišnjim ugovorom, ali je postupio vođen emocijama. Bilo bi ga neljudski izigrati. Netko će reći kako za to, s obzirom na briljantne nastupe protiv Ukrajine i Grčke, nema ni razloga, ali treba uzeti u obzir da je po naprasnoj smjeni izbornika Hrvatska i pod Kovačem i pod Čačićem naglo proigrala.

Kako je Rusija posljednja prilika ove generacije, možda i ne bi trebalo mariti za pojedinca, odnosno Dalića. Za izazove kakvi Hrvatsku očekuju na SP-u potrebno je jedno veliko, provjereno ime - stručnjak koji će kad opet dođe odlučujuća utakmica znati uvesti "našeg Renata Sanchesa" da promijeni sliku ekipe pa onda i Quaresmu da zabije odlučujući gol. Jer da su vrhunski izbornici samo figura, tko bi iole pametniji trošio milijune eura na njih? Tu tanku, a zapravo debelu liniju koja dijeli trenere od "trenera", imali smo priliku vidjeti baš u onim produžecima dvoboja s Portugalom.

S obzirom na izvanserijski talent koji bi Hrvatsku moglao odvesti jako daleko, čini se kako bi nakon niza domaćih stratega Jozića, Barića, Kranjčara, Bilića, Štimca, Kovača i Čačića, koji su s reprezentacijom napravili veliko ništa, prava odluka bila dopustiti da Modrića i društvo na veliko natjecanje povede jedan strateg svjetske klase. Naša reprezentacija mamac je i najvećim imenima i zašto se dio novca od plasmana na SP ne bi dao Ancelottiju ili nekom drugom vrhunskom strategu?Tad bismo barem napokon doznali koliko ova najtalentiranija generacija u povijesti modernog hrvatskog nogometa, kako joj se godinama tepa, zaista vrijedi.