Hrvatski sportski Armagedon

Hrvatski sportski Armagedon
Grafika: Index

HRVATSKI rukometaši ovih su dana nastupom na SP-u trebali zaokružiti vjerojatno najuspješnijih šest mjeseci hrvatskog sporta. Nisu uzeli medalju, ali su pokazali da će se vrlo brzo vratiti u krug osvajača. Od srpnja prošle godine i svjetskog nogometnog srebra, pa potom i pobjede tenisača u Davis Cupu u studenome, Hrvatska je na svjetskoj sportskoj karti dobila mjesto koje vjerojatno nikad prije nije imala. Siguran sam da će uspomene na ljeto 2018. godine, baš kao i one na ljeto 1998., zauvijek ostati u srcima i mislima navijača, pogotovo onih koji su iskusili onaj nezaboravan doček u Zagrebu 16. srpnja.

Volio bih za 10 ili 20 godina u akciji vidjeti generaciju koja će možda otići još korak dalje od Modrićeve i na Jelačić plac donijeti trofej europskog ili svjetskog prvaka. Međutim, u takav scenarij sve manje vjerujem. Bojim se da su briljantni rezultati nekih naših nacionalnih reprezentacija samo smokvin list koji skriva duboku eroziju klupskog sporta. U posljednjih desetak godina vodeći klubovi u najpopularnijim momčadskim sportovima u kontinuiranom su zaostajanju za europskom konkurencijom. Mnoge slavne ekipe bilježe crne dane, neke jedva preživljavaju, a neke više i ne postoje.

#10 years challenge - pogledajte hrvatske klubove prije deset godina i danas 

Ako mislite da se radi o pretjerivanju, sjetite se koji su sve naši klubovi osvajali europske naslove u novijoj povijesti ili barem igrali na završnim turnirima relevantnih natjecanja. Potom razmislite kakvu su ulogu u europskoj konkurenciji igrali prije desetak godina, a onda pobrojite koji hrvatski klubovi danas spadaju u europski Top 10. Osim vaterpolskih klubova i Dr. Časla, više nitko.

Prva je potonula košarka. Ne tako davno, imali smo pet naslova prvaka Europe u sedam godina. Prije samo desetak godina imali smo stabilnog euroligaša koji je redovito igrao u Top 16 fazi natjecanja. Što imamo danas? KK Zagreb, koji je prije samo sedam godina igrao Euroligu, a sezonu prije osvojio dvostruku krunu, danas više ne postoji, dok su velikani europske košarke Cibona, Zadar i Split pali u regionalnu prosječnost.

Cibona je, kažu, prošle sezone angažirala srbijanskog playmakera Ratkovicu na molbu i obećanje njegovog menadžera da će zagrebačkoj momčadi isplatiti jednu mjesečnu plaću. Ne znam je li ova priča točna, ali sama činjenica da je nitko nije odbacio kao besmislicu, nego je prihvaćena kao sasvim realna mogućnost, govori kakvu reputaciju Cibona danas ima. Čak ni Cedevita, koja već punih pet sezona nema konkurenciju u hrvatskoj košarci, već godinama igra samo Eurokup i to bez zapaženih uspjeha.

Od 1990. godine europske prvake ili relevantne predstavnike u europskoj konkurenciji imali smo i u muškoj i ženskoj odbojci i rukometu. Hrvatska odbojka već odavno nije konkurentna, čak ni na reprezentativnoj razini, dok se RK Zagreb, uz Barcelonu najbolji europski klub tijekom devedesetih, zadržao u Ligi prvaka, ali u epizodnim ulogama.

Simptomatična je i hokejska priča. Upravo se ispisuju posljednja poglavlja tragedije "Uspon i pad Medveščaka". Prije tek nešto više od dvije godine Medveščak je pobjeđivao ruske klubove u Moskvi, a prije nekoliko dana na gostovanje u Bolzanu otputovalo je samo 13 igrača (u normalnim okolnostima treba ih biti dvadesetak). U međuvremenu je nestalo sponzorskog novca, kula od karata za koju su mnogi govorili da nije održiva napokon se počela rušiti. Klub još od studenoga ne zna za pobjedu u EBEL-u, otišli su strani hokejaši i da mu Mladost i Zagreb nisu priskočili u pomoć, Medveščak bi već morao prekinuti sportske aktivnosti. Pred klupskim čelnicima je teška bitka za opstanak.

Najteže stanje je u nogometu, iako vam se tako ne čini 

Iako se trenutačno ne čini tako, najteže je stanje u nogometu. Povijesni uspjeh reprezentacije i solidne Dinamove partije skrivaju krizu u koju jedan za drugim padaju naši nogometni centri. Danas je to nepojmljivo, ali prije desetak godina Europsku ligu igrali su Šibenik, Slaven Belupo i Cibalia. Znate li gdje su danas? Šibenik je već godinama drugoligaš (iako je trenutačno vodeći), Slaven Belupo blizu je zone ispadanja u Prvoj HNL, a Cibalia je financijski krahirala i trenutačno je vodeća u istočnoj skupini Treće HNL. U još težoj situaciji je NK Zagreb, prvak Hrvatske u sezoni 2001./2002. Sa samo jednim bodom u 17 utakmica Treće HNL Zapad nekadašnji šampion na sigurnom je putu u niži rang.

Ni današnji prvoligaši nisu nimalo bezbrižni. Hajduk već dugo živi na kreditima, Rijeka je Volpiju dužna 18 milijuna eura, Rudeš je otpisan, Istra 1961 opstaje samo zahvaljujući potpori španjolskog Alavesa, a Inter je u zimskoj pauzi prisiljen prodati vodećeg strijelca lige da bi preživio do ljeta. Ako mislite da nekadašnja klupska baza i dalje postoji, bacite pogled na tablicu Druge HNL. Nema nijednog kluba iz Istre, Primorja, Like, Banije, Korduna, Gorskog kotara, Posavine, Karlovačke regije, Dalmacije južno od Splita, Dubrovnika, Baranje, a istočno od Zagreba postoje samo dva drugoligaša i to oba u Osijeku. Zapravo, kad popis klubova očistimo od drugih momčadi prvoligaša (Dinamo II) i prvoligaških satelita (Solin, Hrvatski dragovoljac, Lučko...), kao neovisni nositelji nogometne kvalitete u manjim gradovima ostaju tek Šibenik, Zadar, Varaždin i Međimurje Čakovec.

Vrhunski momčadski sport jednostavno je postao preskup za hrvatske mogućnosti. Plaće igrača, te troškovi infrastrukture, opreme, priprema, putovanja, osoblja i svega ostalog što čak i prosječan klub mora platiti, posljednjih su desetljeća otišli u nebesa i ne pokazuju znakove posustajanja. Prije samo 30 godina prosječni premierligaški nogometaš zarađivao je tri puta više od engleskog radnika, danas zarađuje gotovo 50 puta više. Na isti način razvili su se i klubovi, pa je, primjerice, jedan Liverpool izrastao u kompaniju sa 750 stalno zaposlenih i još 1700 honorarnih suradnika, te godišnjim prihodom od gotovo 500 milijuna eura. U Hrvatskoj bi se s takvom bilancom zajedno s PBZ-om i HEP-om borio za mjesto Top 10 najvećih nacionalnih kompanija. A prije samo devet sezona igrao je u istom natjecanju sa Šibenikom i Cibalijom...

Prodaja djece 

Hrvatski klubovi mogli su pratiti ovakve trendove dok su ih obilato potpomagali javni fondovi i državna poduzeća. Opipljivih prihoda od ulaznica, televizijskih prava i tržišnih sponzora (dakle, ne političkih) zapravo nikad nije ni bilo. Međutim, vremena su se promijenila, posebice od ulaska u Europsku uniju. Javne dotacije su bitno smanjene i regulirane natječajima, a sport je gurnut da se bori za život na krhkom i nefunkcionalnom hrvatskom tržištu. Na njemu nema viškova koji bi sportskim kolektivima pomogli da uhvate korak s europskom konkurencijom ili barem da izbjegnu potpunu amaterizaciju.

Zato je prodaja igrača, barem u sportovima u kojima to donosi neki prihod, slamka spasa. Međutim, na radost menadžerske zajednice, mi više ne prodajemo igrače nego tinejdžere, takorekuć djecu. Igor Cvitanović napustio je Dinamo 1998. godine kao 28-godišnjak. Samo desetljeće kasnije, Luka Modrić otišao je u Tottenham s 23 godine. Prije pet godina, Tin Jedvaj prešao je u Romu. Nije imao ni 18 godina.

Nekoliko snalažljivih klubova, poput Dinama, opstat će i u ovakvim okolnostima zahvaljujući proizvodnji i prodaji igrača. Klubovi poput Cedevite ostat će stabilni, ponekad čak i konkurentni, dok traje entuzijazam izdašnih sponzora, no što da rade svi ostali? Osuđeni su na obijanje pragova gradskih sportskih saveza u nadi da će iskamčiti komplet dresova, dodatni termin u gradskoj dvorani, trenersku plaću ili putovanje na turnir u Tuzlu ili Slovenjgradec. Da, u Zagrebu se uvijek može naplatiti članarina od roditelja, ali je li to realno i u Delnicama, Petrinji, Kninu i Vinkovcima?

U takvim okolnostima klubovi u svakom pogledu zaostaju za europskom konkurencijom, a o nekakvoj izvrsnosti, osim u rijetkim iznimkama, ne može biti ni govora. Niti je Hrvatska zemlja koja potiče izvrsnost u velikim sustavima. Mnogi su se zbog toga odmaknuli od lopte i kolektiva i poput Kostelića krenuli svojim putem. Ako već postoji know-how, kudikamo je financijski podnošljivije i organizacijski jednostavnije stvoriti vrhunskog boksača, bacačicu kladiva i veslačku posadu. Kompletan hrvatski amaterski boks godišnje ne stoji koliko jedan od Dinamovih prvotimaca.

Povratak bazi 

Još prije sedam ili osam godina slušao sam kako o tome govore relevantni ljudi iz momčadskih sportova i nisam im vjerovao. Mislio sam da pretjeruju i da se ne žele prilagoditi novim okolnostima, odnosno pronaći modus vivendi bez obilnih dotacija iz javnih fondova. Potom se prije nešto više od godinu dana pojavila Opatijska inicijativa i još jednom potaknula javnu raspravu o ovom problemu. No, pitanje je jesu li njihova rješenja ostvariva i je li država spremna uvesti nove namete i otvoriti svoje fondove da bi izdašnije financirala sport. Taj je kolač malen i škrt, a gladnih usta je mnogo.

Možda je rješenje u regionalnim ligama, možda u specijalizaciji, poput Dubrovnika koji se odlučio za vaterpolo, Našice za rukomet ili Kaštela za odbojku, možda u poreznim olakšicama za sponzore ili u privatizaciji klubova i natjecanja. Brzog i učinkovitog recepta nema, ali siguran sam da ni reprezentacije neće moći nastaviti s uspjesima izgube li bazu pod nogama.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara