HRVATSKA reprezentacija odigrala je puno bolju utakmicu protiv Španjolske. Poražena je, isto kao i protiv Engleske, ali općeniti dojam bio je puno kvalitetniji, prije svega rezultatski, ali i zalaganjem, pristupom igri i aktivnošću u oba smjera.

Jedan od igrača koji su predvodili takvu reakciju Hrvatske bio je Kristijan Jakić. Veznjak PAOK-a startao je prvi put od utakmice s Crnom Gorom 17. studenoga prošle godine i tek treći put u reprezentativnoj karijeri u veznom redu, nakon Slovenije i Danske 2022. godine.

I za ovo okupljanje originalno je bio na pretpozivu zbog manjka minutaže u Augsburgu, a Slaven Bilić mu je tek naknadno aktivirao poziv. Protiv Engleske ušao je s klupe kako bi, Bilićevim riječima, Hrvatsku "pokušao spasiti i limitirati katastrofu", pa je start protiv Španjolske izborio tom reakcijom. I odigrao je fantastičnu utakmicu na Poljudu.

Jakić nije Brozović. Ali dio onoga što nedostaje ima

Ljestvicu standarda za poziciju zadnjeg veznog kod hrvatskih igrača postavio je Marcelo Brozović i tako će ostati još dugo vremena. Njegove kvalitete i kompletnost na toj poziciji činile su ga jednim od najvažnijih, ako ne i najvažnijim igračem Hrvatske u jednom periodu jer je cijeloj momčadi davao balans na najvišoj mogućoj razini.

U najboljim godinama bio je jedan od najboljih zadnjih veznih na svijetu i igrač na kojeg se Hrvatska mogla osloniti u svakoj fazi igre. Otkad njega nema, Hrvatska pokušava redom nadomjestiti veliku rupu koju je ostavio.

Najveća rupa koju pokušava nadomjestiti je njegova obrambena prisutnost. Brozović je bio svjetska klasa i u igri s loptom, ali taj aspekt Hrvatska lakše nadomješta. U veznom redu igraju Luka Modrić i Mateo Kovačić, a u takvoj postavci nikad nema problema s tehničkom kvalitetom i kontrolom posjeda.

Problem je taj što Modrić i Kovačić bez Brozovića nisu mogli nadomjestiti tu razinu obrambene prisutnosti. Brozović je zatvarao ogroman prostor, uvijek bio discipliniran ispred zadnje linije i omogućavao cijeloj momčadi da bude agresivnija jer se u njega moglo pouzdati.

Takve kvalitete Hrvatska trenutačno nema u dovoljnoj mjeri, a sada ih je dobila u Kristijanu Jakiću, u njegovom tek trećem startu u veznom redu za Hrvatsku. Treba jasno raščistiti da Jakić nije Brozović niti ga je pošteno uspoređivati s njim čak i u karakteristikama u kojima je dobar, ali dovoljno je kvalitetan da može krpati mane Modrića i Kovačića. Trčat će, zatvarati, boriti se i pokrivati pozicije gdje je potreban.

Bilić ga je opisao upravo kao takvog igrača: "Jakić mi nikada nije bio sporan i zato je ušao na Rujevici. Polivalentan je, ima agresiju, hrabrost, znanje, čitanje igre i bio je na pretpozivu samo zbog manjka minutaže u Augsburgu. Sada je prodisao u PAOK-u, a on ima tu bespoštednu energiju i ušao je protiv Engleza da nas pokuša spasiti i limitira katastrofu. Mislim da je zavrijedio start protiv Španjolske."

Ovoj ekipi treba Jakić, a ne Mišić

Problem zadnjeg veznog Hrvatska vuče već neko vrijeme. Svaki razgovor o zadnjem veznom završi traženjem najboljeg dostupnog igrača koji može igrati na toj poziciji.

Taj put bi uvijek vodio prema neigranju šestice iza Modrića i Kovačića ili pribjegavanju Josipu Mišiću kao rješenju. Ipak, tražiti najboljeg dostupnog igrača nije isto što i tražiti igrača koji najbolje odgovara ostatku momčadi.

Josip Mišić je kvalitetan veznjak i godinama jedan od ključnih igrača Dinama. Međutim, njegove glavne kvalitete vezane su uz loptu, organizaciju napada i distribuciju. U momčadi kojoj nedostaje mirnoće i tehničke kvalitete takav igrač može promijeniti cijelu igru. Hrvatska nema taj problem.

Hrvatska ima Kovačića, Modrića, dva Sučića, Baturinu i još nekoliko igrača kojima je prirodnije tražiti loptu i razigravati nego bez nje korigirati ono što su kreativniji igrači ostavili iza sebe. Dodavanje još jednog takvog veznjaka kojem je glavna vrijednost organizacija igre ne mora nužno riješiti problem samo zato što taj igrač ima individualnu kvalitetu.

Jedini slučaj koji bi mogao poremetiti ovu raspravu i učiniti je nevažnom je Petar Sučić. On ima energiju, fizičku moć i trku, ali je njegov nogomet prirodno agresivniji i napadački orijentiraniji. To su kvalitete zbog kojih igra u Interu i zbog kojih može postati vrhunski veznjak, ali zasad nije pokazao disciplinu zbog koje bi mu Zlatko Dalić ili Slaven Bilić povjerili ulogu zadnjeg veznog igrača. Jakić je tu puno jednostavniji igrač i baš zato može biti korisniji.

Lako se upadne u zamku slaganja momčadi prema individualnoj kvaliteti bez ikakvog dodatnog konteksta. Bazen igrača je mali i nekad se teško odreći boljeg nogometaša, posebno ako umjesto njega u sastav ulazi netko tko u klubu nema njegov status ili tehničku kvalitetu.

Ali nogomet ne funkcionira tako, 11 najboljih individualaca ne mora činiti najbolju momčad i Hrvatska možda cijelo vrijeme traži na krivom mjestu. Ako će Jakić svojom igrom omogućiti 41-godišnjem Modriću da troši manje energije u obrani, Kovačiću dati više slobode za izlazak s loptom ili Petru Sučiću omogućiti da češće ode visoko, onda je njegova vrijednost višestruko veća od samo onoga što napravi s loptom u nogama.

Ovakve utakmice pokazuju kolika je šteta što u nekim trenucima nije imao više povjerenja izbornika. Hrvatska na Euru 2024. nije imala zadnjeg veznog igrača za ubaciti pri čuvanju rezultata te je zbog lošeg pokrivanja prostora ispred stopera primala kasne golove protiv Albanije i Italije. Kasnije je protiv Francuske u četvrtfinalu Lige nacija ulazak Jakića i Nikole More stabilizirao igru Hrvatske, koja se dotad raspadala i bila u modu preživljavanja.

Ne mora Jakić postati standardni član prvih 11, ali je pokazao da je igrač na kojeg se može, a u nedostatku boljih rješenja i treba računati. Balans sredine izgubio se nakon Brozovićevog odlaska, a nikad se nije stavilo dovoljno truda u to da se taj balans ponovno pronađe u kontekstu jačih i obrambeno zahtjevnijih utakmica.

Španjolska nije dokaz, ali je putokaz

Jedna dobra utakmica neće promijeniti ništa. Jakić je i protiv Španjolske imao nekih lošijih trenutaka, a kod prvog gola Dani Olmo ga se oslobodio prije asistencije za Merina. Hrvatska je u drugom dijelu dugo bila pod pritiskom te poraz ne treba pretvarati u veliku pobjedu samo zato što je došao nekoliko dana nakon povijesnog debakla.

Ali reakcija je postojala i za to su svi zaslužni, a Bilić je dobro rekao da igrači trebaju zapamtiti ove dvije utakmice kao dva ekstrema. Hrvatska je barem dio susreta protiv najbolje reprezentacije svijeta izgledala profilno smislenije. Imala je veznjaka kojem nije potrebno puno dodira, koji neće tražiti da akcije idu preko njega i kojem nije problem napraviti deset nevidljivih stvari kako bi drugi došli do izražaja.

Jakić vjerojatno neće biti među pet najboljih igrača Hrvatske po individualnoj kvaliteti, ali to uopće nije poanta. Hrvatska je dovoljno kvalitetna i nastavit će biti dovoljno kvalitetna tehnički da joj neće trebati još jedan razigravač. Ono što joj nedostaje je ravnoteža, a Jakić je trenutno jedini igrač koji to donosi.