I Bog voli Napulj

I Bog voli Napulj

Foto: Getty Images/Guliver Image

LORENZO Insigne (26) ispunio je dječački san igranja za klub za koji navijaju i on i cijela njegova obitelj. Rođen u Napulju i odrastao u Frattamaggioreu, siromašnoj napuljskoj četvrti, Insigne je za portal The Player's Tribune napisao dirljivu ispovijest što njemu znače Napoli i Napulj.

"Prije nego što počnem ovu priču, želio bih se ispričati Bogu. Bog je za mene “D10S”, odnosno gospodin Maradona. Želio bih se ispričati i svojem ocu…

Kad sam imao osam godina, počinio sam grijeh. Možda to nije grijeh normalnim ljudima, ali kad si odrastao u Napulju, osobito u vrijeme kad sam ja bio klinac, to je definitivno bio grijeh. Tek sam počeo igrati u lokalnoj nogometnoj školi i zaista sam htio prave kopačke. Nisam ih imao, jer uopće nisam trebao igrati nogomet. Bio sam premlad i definitivno premali. Ali nije me bilo briga.

Želio sam se baviti nogometom pod svaku cijenu pa sam tako jednog dana došao na trening sa starijim bratom i trebao sam ga samo gledati. No ja sam imao drukčije planove. Doslovno sam ih natjerao da me puste na teren jer sam cijeli dan plakao. Baš je bilo dramatično. Bacao sam se po tlu, ljudi su valjda mislili da umirem. Napokon, jedan od trenera se smilovao:

“Ajde, ajde. Pustite maloga nekoliko minuta na teren”, rekao je.

Vjerojatno su me samo željeli smiriti i ušutkati, ali valjda sam pokazao talent pa su mi rekli da mogu doći i sljedeći dan na trening. Bio sam presretan, ali nisam imao kopačke. Svaki dan sam molio oca da mi ih kupi, ali postojala su dva problema. Prvi, nismo imali novaca. Odrastao sam u četvrti Frattamaggiore, jako siromašnom dijelu Napulja i živjeli smo skromno. Situacija je u gradu u to vrijeme bila jako teška. Nije bilo posla i obitelj je jedva spajala kraj s krajem i bilo je nemoguće kupiti mi nove kopačke.

Drugo, ja sam želio baš specifične kopačke. One s oznakom R9. Kopačke genijalca, Ronalda. Sjećate li ih se? Bile su srebrne s plavim i žutim detaljima. Ronaldo je baš igrao na Svjetskom prvenstvu 1998. u njima i samo su mi one bile na pameti.

“Tataaaaa, molim teeee, kupi mi Ronaldove kopačke.”

Svaki dan. Svaki. Dan.

“Tata, tata, kopačkeeeee!”

Kad sad razmišljam o tome, čovjek me vjerojatno želio ubiti. Jedini igrač o kojem je moj otac želio razgovarati bio je Maradona tako da je bio grijeh spominjati nekog drugog. Još kad odrasteš slušajući o njemu, a tip je legenda u cijelom svijetu. Ali u Napulju? U NAPULJU?

On je ovdje božanstvo. Tata mi je htio kupiti neke obične crne kopačke, kakve je nosio Diego. Ali ja sam mu rekao da je Ronaldo bolji. Tata, oprosti! Diego, oprosti! Tata je bio veliki Napolijev navijač, a Ronaldo je tada igrao za Inter. No, ja sam bio samo klinac i bio sam opsjednut Ronaldom i tim kopačkama. Tako je jednog dana, kao iz vedra neba, tata došao kući i rekao:

“Ajde, idemo kupiti te kopačke.”

Znam da tata sigurno nije imao novca za njih, ali nekako ga je skupio za mene. Ne mogu vam opisati osjećaj dok smo hodali gradom i pretraživali trgovine. U prvoj ih nije bilo. U drugoj ih nije bilo. Treći dućan ih je imao, ali ne i moj broj. Prošli smo još nekoliko trgovina, praktički cijeli grad, ali nije ih bilo. Sjećam se da je već pao mrak i da sam bio jako tužan. Napokon, kad su se već dućani počeli zatvarati, u jednom smo ih našli. Imali su moj broj!

Znate i sami, postoje neke scene iz života koje vam se zauvijek urežu u pamćenje, koje nikada nećete zaboraviti. Siguran sam, siguran, zauvijek ću pamtiti taj trenutak u kojem tata daje novac prodavaču, a on meni tu kutiju s kopačkama. To mi je bio i ostao najbolji dar koji sam dobio u životu. Zanimljivo je to, jer danas svake godine dobijem kopački koliko poželim. To je izgubilo smisao i danas više ništa ne znači.

Ali, meni je tad značilo sve. Wow, te kopačke… Neopisiv je bio osjećaj prvi put ih obuti. Ovako sam razmišljao:

“OK, možda sam malen i možda sam iz siromašne obitelji i možda uopće nisam neki nogometaš. Ali nosim iste kopačke kao genijalac Ronaldo. Tko zna, možda ću jednog dana biti dobar kao on.”

 

Najozbiljnije, čistio sam te kopačke svaki dan. Nekad smo igrali na lošim travnjacima s puno blata i kamenja. Ja bih svaki dan nakon treninga sam čistio kopačke, jer sam znao da se tata sigurno žrtvovao da mi ih kupi. Toliko dugo sam ih nosio da, kad su se doslovno raspale, nisam mogao kupiti nove jer ih više nisu prodavali. Ridao sam kad ih više nisam mogao nositi jer su mi strašno puno značile. Bile su mi kao neka svetinja.

Ma, možda sam lud. Tko zna. Ako pitate moju obitelj, lud sam od malih nogu. Mama mi je rekla da nisam baš bio normalan dok sam bio u vrtiću. Došla bi po mene, a sva normalna djeca igrala su se Lego kockama, slagala kuće i dvorce. Ono, sve što normalni klinci rade. A ja sam bio sam u kutu sobe, trčao uokolo i glumio kao da nešto udaram nogom. Nije joj bilo jasno što radim i tek kad je došla bliže je shvatila da napucavam loptu koju sam napravio od zgužvanog papira. Sigurno sam nešto drugo morao napraviti s tim papirom, ali meni je na pameti bio samo nogomet.

Otkad znam za sebe imam samo jedan san. Igrati za Napoli u tom plavom dresu ovdje, na San Paolu. Ništa drugo za mene nije postojalo. Nijedan drugi sport me nije zanimao. Samo nogomet. No, kako sam odrastao i odlazio na probe u brojne klubove, Inter, Torino pa čak i Napoli, svi su mi govorili istu stvar. Ne meni, nego tati koji mi je onda prenosio tužnu vijest.

“Dobar je mali, ali je prenizak.”

Mi Talijani smo vam iskren narod, sve ćemo vam reći u lice. Tako su i oni mom ocu. Svi klubovi su me odbili jer sam bio niskog rasta. Kad su mi i u Torinu to rekli, odlučio sam da neću igrati nogomet. Imao sam 14 godina. Rekao sam obitelji da sam beskoristan, da nema nade. Tehniku možeš popraviti, možeš biti brži i jači, ali po pitanju visine si nemoćan. Svako jutro sam se budio u nadi da sam možda malo narastao preko noći, ali ništa od toga. Jednog dana sam rekao tati da je dosta. Nije se ljutio, bio je miran i pitao me: “Što ćeš onda raditi?”

“Sranje. Stvarno, što ću raditi u životu?”

Shvatio sam da je nogomet ipak jedino što me zanima pa sam nastavio trenirati u lokalnom klubu. Napokon, kad sam imao 15 godina, Napoli me ponovno pozvao na probu. Sjećam se da je bilo strašno puno klinaca na toj probi. Baš jako puno. No, iz meni nepoznatih razloga, Napolijev skaut je nešto vidio u meni i pozvao me u klub. Joj, kad sam došao u tu omladinsku školu… Cijela moja obitelj žestoko navija za Napoli, ali nismo imali novaca da prečesto idemo na utakmice. Sad sam bio dio kluba i doslovno sam molio trenere da me ubace u sakupljače lopti na utakmicama prve momčadi samo da bih mogao biti na San Paolu.

Samo biti na tom stadionu, taj osjećaj. Ta energija koju osjetiš ako si rođen u ovom gradu je nešto neopisivo. Zaista, ne mogu vam to opisati. Pomislio sam:

“Jebote. Kad bih mogao odigrati samo jednu utakmicu za Napoli na ovom stadionu, umro bih sretan.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I dođe moje prva utakmica za seniorsku momčad Napolija, a mi igramo u Livornu, tako da me nitko od obitelji nije mogao gledati uživo, a to im je strašno puno značilo. Znate, velika je stvar da klinac iz Frattamaggiorea završi u Napolijevu dresu. Nakon utakmice smo se vraćali avionom i tata je došao kasno navečer po mene u zračnu luku. Pitao sam ga spremaju li mi neki doček u kvartu.

“Ma, ne, Lorenzo. Svi su bili strašno ponosni i sretni zbog tebe, ali kasno je. Ljudi spavaju”, odgovorio mi je, a ja sam rekao: “Ma, daj!”

“Ne, ozbiljno. Ne bih htio da se razočaraš, ali stvarno nema nikoga”, uvjeravao me otac.

Naravno, došli smo doma i cijeli kvart je bio na ulici. Svi, prijatelji, obitelj, susjedi, cijeli Frattamaggiore. Pjevali su, palili baklje, čak su mi napravili i posebnu tortu. Nikad neću zaboraviti majčin izraz lica. Bila je presretna. Ona je veći Napolijev navijač od svih nas, vjerujte mi. I danas nekad dođem kući, a ona gleda snimke utakmica pa je zafrkavam: “Mama, koji ti je vrag? Pa znaš kako će završiti!”

Nama je Napoli u krvi. Sve u životu dugujem tom klubu jer je bio uz mene kad je bilo najteže. Nakon debija 2010. otišao sam na posudbu u Foggiju i Pescaru u Serie C i B. U Foggiji mi je trener bio veliki čovjek, Zdenek Zeman. Bio je strašno zahtjevan trener, ali i pomalo smiješan. Svakog dana su svi igrači morali dolaziti k njemu u ured na vaganje na onoj staroj metalnoj vagi s utezima. Otvoriš vrata od ureda i ne vidiš ništa od dima. Ne možeš ni disati. Magla. Kao da si u Milanu, ha, ha.

“Treneru, jeste razmišljali o tome da ne pušite dok smo mi unutra?” upitao sam ga jednom naivno.

Razmišljao je sekundu, povukao još jedan dim i rekao:

“Možeš ići ako ti smeta.”

Obožavao sam ga. Imali smo sjajan odnos. Istinski je vjerovao u mene i mislim da mi je jako puno pomoglo u karijeri da je tip kao on imao toliko povjerenja u mene. Te sezone sam zabio 18 golova i, kad je Zeman otišao u Pescaru sljedeće sezone, Napoli mi je omogućio da odem za njim. To je bio ključan trenutak u mojoj karijeri i vrlo važna godina jer sam upoznao svoju suprugu Jenny.

Ako znate išta o južnoj Italiji, onda vas neće iznenaditi da sam je upoznao preko jednog rođaka koji je išao sa mnom u školu u Frattamaggioreu. Tamo svatko zna svakoga. Čim sam je vidio znao sam da je ona - ta. Problem je bio što sam živio 250 kilometara dalje, u Pescari.

Rekao sam joj: “Dođi k meni.”

Ako znate išta o južnoj Italiji, onda znate što su njezini roditelji rekli. Nije bilo nikakve šanse da je puste k meni u Pescaru. Eto, imao sam dvostruku motivaciju. Morao sam biti toliko dobar da me Napoli vrati s posudbe da ostvarim san igranja za moj klub, ali i da mogu biti s Jenny.

Ništa me te sezone nije moglo zaustaviti. Zabio sam 19 golova, posudba je završila i na kraju sezone sam došao na sastanak kod Waltera Mazzarija. Rekao mi je da ću se morati izboriti za mjesto u momčadi jer je konkurencija velika.

“Nema problema. Nikad mi nitko u životu ništa nije poklonio pa nećete ni vi”, odgovorio sam.

Tako je i bilo. Izborio sam se za mjesto u momčadi i na početku sezone sam zabio svoj prvi gol na San Paolu. Igrali smo protiv Parme. Bilo je posebno jer sam prije utakmice doznao da je Jenny trudna. Zabio sam gol i stavio loptu ispod majice. Sjećam se da je cijeli stadion skandirao moje ime. To je osjećaj koji samo ja znam kakav je, neću ga ni pokušavati opisati.



Već šest godina igram za Napoli i svaki put kad zabijem gol preplave me iste emocije. To mi strašno puno znači jer sam ponosan što sam iz ovog grada. Često čujem svašta ružno o Napulju. To me ljuti, jer to pričaju ljudi koji ne poznaju ovaj grad. Za mene je Napulj najbolji grad na svijetu. Ako mi ne vjerujete, pogledajte moje suigrače i koliko njih je moglo ići u veće klubove, ali je ostalo ovdje. Najbolji primjer vam je naš kapetan Marek Hamšik. Tip je Slovak, nema nikakve veze s Napuljem, a ovdje je već 11 godina. Pitam njega i druge strance zašto su toliko dugo ovdje i svi mi kažu da obožavaju i grad i život i navijače.

Ne bi bilo loše da oni koji pričaju loše stvari o Napulju malo promijene mišljenje. Ljudi, pa i Bog (Maradona) je uživao ovdje.

Sve o čemu sad razmišljam je osvajanje naslova prvaka. O ispadanju sa Svjetskog prvenstva neću ni pričati, to razočaranje je golemo. No to je sad iza mene i svu energiju usmjeravam u scudetto s Napolijem. Želim to učiniti za svoj grad, svoj kvart, prijatelje, obitelj i djecu. Svaki put kad istrčavam na San Paolo prolaze me trnci. Svaki put. Znam što to znači mojoj obitelji i često se sjetim koliko se moj otac žrtvovao svih ovih godina da bi me tjerao naprijed. Nikad nisam doznao otkud je nabavio novac za one kopačke, ali znam da se sigurno namučio. Ta njegova žrtva započela je cijelu moju priču.

Danas, kad izlazim na stadion u svojem gradu, uvijek se sjetim:

“Hej, tu je igrao najveći igrač svih vremena. Tu je igrao Maradona.”

Uz sve dužno poštovanje Ronaldu, sad kad sam stariji i kad znam otkud dolazim, moram promijeniti mišljenje i reći da je Maradona najveći koji je ikada igrao.

Gospodine Ronaldo, imali ste sjajne kopačke. Vi ste genij i bili ste moja najveća inspiracija. Ali ja sam iz Napulja što znači da za mene postoji samo jedan kralj. Njegovo ime je Diego.

Lorenzo Insigne"
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara