NOVA godina emisije (Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem, koja se emitira na Arena sport kanalima započela je velikom televizijskom premijerom – ekskluzivnim razgovorom s ikonom svjetskog nogometa koji je ispisao povijest, Zlatanom Ibrahimovićem.

Karizmatični lider u prvom dijelu razgovora bez zadrške je podijelio svoju životnu priču sa Slavenom Bilićem, govoreći o životu nakon profesionalne karijere, savjetničkoj ulozi u AC Milanu, djetinjstvu u Rosengårdu, mentalitetu pobjednika te izazovima i iskustvima koji su oblikovali njegov jedinstven put.

Bivši kapetan švedske nogometne reprezentacije, poznat kao ultimativni natjecatelj i jedan od najdominantnijih napadača svoje generacije, otvoreno je govorio o svojim počecima, obitelji, identitetu i ambiciji koja ga je pratila kroz čitavu karijeru.

Pričao na našem jeziku

"Da razjasnimo gledateljima, naša emisija je planetarna u smislu veličine gostiju i karijera koje su napravili…Ali je ipak okrenuta prema onim našim prostorima i prema ljudima s tog područja - to je prioritet. Bilo bi izvanredno da pokušamo razgovarati na jeziku koji razumiju ljudi s tog područja, kako god ga nazivali. Svaka ti čast – i to je također dokaz tvoje veličine i hrabrosti, što si odlučio: ajmo to probati…", istaknuo je Slaven Bilić na početku razgovora.

Zlatan Ibrahimović je potvrdio: "Može, probat ćemo na našem. Ako ne ide, možemo na švedski, engleski, talijanski…"

Bilić se osvrnuo na Ibrahimovićevu novu ulogu u Milanu nakon završetka igračke karijere te otvorio pitanje može li ta pozicija zamijeniti osjećaj i adrenalin koji je imao na terenu. Zlatan Ibrahimović otvoreno je govorio o iskustvima koja su ga oblikovala:

"Sve što sam proživio kao igrač oblikovalo me i kao čovjeka. Ono što sam naučio, mentalitet koji sam imao oko sebe, ljudi oko mene, igrači i ljudi izvan nogometa - učinili su me čovjekom kakav sam danas…ciljevi koje imam ciljevi su mentaliteta pobjednika. Nije da ne znam gubiti - gubio sam - ali moj svijet nije gubitnički. Moram pobijediti, želim pobijediti i znam kako pobijediti. To sam ja. Uvijek tražim da budem top. Sve ispod toga me ne ispunjava. Želim biti drugačiji od drugih. Ako sam drugačiji od drugih, onda sam najbolji."

"Patim jer ne mogu igrati"

U nastavku razgovora, Slaven je otvorio temu trenerskog posla i pitanja može li uloga trenera igraču pružiti isti osjećaj kao kada je na terenu. Ibrahimović je govorio o razlici između igrača i trenera te o tome koliko mu nedostaje natjecateljski teren:

"Kada je igrač jednom bio na vrhunskom nivou, to nije isto kao kada si trener. Trener je druga stvar. Ne pomaže - pomaže ti malo - ako si bio igrač, ali to je druga situacija. Igrači griješe kada misle da će biti veliki treneri samo zato što su bili veliki igrači. To su dvije različite situacije. Sada patim jer ne mogu igrati, jer ne mogu pomoći suigračima, ne mogu doprinijeti rezultatu."

"Kada sam igrao, osjećao sam se živim. To je bio moj svijet. Ili ti ili ja. Jedan će pobijediti. Radit ću sve da pobijedim…kada dođem na teren, dođe mi mentalitet pobjednika. Ako ne pobijedim, kao da nisam živ. Zato mi je danas teško što ne mogu pomoći svojim suigračima... Učim na drugačiji način pomoći ekipi. Ali - teško je."

Govoreći o usporedbi između uloge igrača i uloge direktora, ikona svjetskog nogometa je naglasila kako je ostao vjeran sebi, ali da danas nogomet promatra iz nove perspektive:

"Isti sam. Kakav sam bio kao igrač, takav sam i sada. Samo što sada nogomet vidim s druge strane. Sada imam odgovore na pitanja na koja nisam imao dok sam bio igrač. Imam cjelovitu sliku cijelog kluba….Klub je kao tvrtka - potrebni su sponzori, navijači, televizijska prava."

"Tome se sada učim, tu rastem i tu sam ponizan. Gledam, slušam i učim od profesionalaca u tim područjima. Kada je u pitanju sam nogomet, tu sam ofenzivniji - znam više o tome i tu više govorim. To su dvije različite situacije…sada idem 'step by step'. Dok sam igrao, bila je druga situacija."

"Otac mi je musliman iz Bosne, mama katolkinja iz Zadra"

U jednom dijelu emisije, Slaven Bilić se vratio u Ibrahimovićevo djetinjstvo i odrastanje u Rosengårdu, o čemu je legendarni napadač govorio s posebnim ponosom:

"Rođen sam u Malmöu, u dijelu Rosengård. Kažu geto, ali to za mene nije bilo geto…Bilo je mulikulturalno….svi smo bili tu i bili smo zajedno. Otac mi je musliman iz Bosne, iz Bijeljine, mama katolkinja iz Zadra, a ja sam se rodio u Švedskoj. Do svoje 16., 17. godine života nikada nisam bio u centru Malmöa. Nogomet, škola i stan su bili u Rosengårdu. Tu smo bili svi. Nisam imao potrebe ići u grad. Niti sa školom nismo išli na izlete u grad.

Nastavio je Ibra: "Sada više nije tajna da sam ukrao puno bicikala da idem na treninge. Nisam išao autobusom jer nisam imao novaca. Ili sam hodao, ili sam trčao, ili sam ukrao bicikl da bih došao na trening ili u školu. To je bio moj svijet…U grad sam otišao prvi put sa 16 godina. Tada sam prvi put vidio zeleni autobus…"

"Kada sam prvi put otišao u grad, primijetio sam da su svi plavi, imaju plave oči. Rekao sam da to nije moguće. Tamo gdje sam odrastao, nisam vidio Švedsku kao Švedsku…Kao da mi se otvorio drugi svijet. Tada još nisam igrao u Malmöu. Igrao sam u manjem klubu FBK Balkan i Malmö BI. Shvatio sam da postoji više od onoga što sam vidio.  Nakon toga sam otišao na probu u Malmö i nakon dva dana su me pozvali da igram za njih…"

"U mojoj obitelji nije bilo grljenja"

Bivši kapetan švedske nogometne reprezentacije se prisjetio: "Bio sam divlji. Ne mogu pričati za Balkan, ali u mojoj obitelji nije bilo grljenja. Bila je više 'agresivna' situacija. 'Old school I love you'. 'Agresivno'. To je bio i moj način da pokažem drugima i kada sam igrao to mi je stvorilo dosta problema.

"Kada sam vikao na terenu na suigrače izgledalo je previše agresivno, ali to je za mene bilo normalno. Rekli su: on nije primjer za druge…Zbog njih sam se osjećao drugačijim… Nisu me vidjeli kao Šveđanina, ali sam ja sebe vidio kao Šveđanina. To je bio problem…u Malmöu u početku nije bilo puno stranaca koji su igrali. I tu sam ja otvorio vrata za sve…Na to sam najviše ponosan!"

Jedan od najvećih napadača svoje generacije, između ostalog, govorio  je i o svojim roditeljima te vrijednostima koje je ponio iz djetinjstva:

"Moji roditelji su mi dali sve što su mi mogli dati. Za mene je to bilo top i imao sam sve što mi je trebalo. Zašto? Nisam znao da postoje druge stvari. Vidio sam samo ovo… i da sam znao da postoje druge stvari, ne bih tražio…Zahvalan sam na tome što sam imao i to prenosim i na svoju djecu. Na tome što imaš, trebaš biti zahvalan. Ako hoćeš još, radi i zaradi."

"Djeci sam kupio bicikle i rekao da idu sami u školu"

Govorio je i o disciplini, odgoju i okolnostima u kojima je odrastao: "Mlijeko, kruh i bolognese. Tri stvari. Kažem svojoj djeci - ako sam ja mogao uspjeti s te tri stvari, onda i vi možete uspjeti s te tri stvari…Imam više novaca nego moji roditelji. S novcem je lakše živjeti, ali ti neće dati sreću…Djecu učim disciplini, poštovanju i samostalnosti. Ako s 18 godina nisu samostalni - nisam uspio.

Prisjetio se: "Bili smo u Beverly Hillsu – ne govorim to da bih se sada pravio velikim, nego sam tako napravio. Tada sam igrao u Los Angelesu. Djeca su išla u školu, a svi su imali vozače. U školi sam vidio samo dva bicikla – Vincentov i Maximilianov. Kupio sam im dva bicikla i rekao: uzmite bicikle i idite sami u školu. Bio sam tvrd i jak, ali uvijek za njihovo dobro – dosljedno."

Najbolji strijelac švedske nogometne reprezentacije osvrnuo se i na nogometne početke u Malmöu:

"Teško je bilo. Svi su bili prije mene, potpisali ugovore. Ali bio sam toliko dobar da me nisu mogli maknuti ili blokirati. Bio sam previše dobar i na kraju smo potpisali ugovor…poslije je sve eksplodiralo. Nisam bio kao drugi. Svi su rekli da sam arogantan."

"Već tada sam pričao da sam najbolji. Nema niti jedan švedski igrač koji je bolji od mene…prvi put kada sam potpisao ugovor, dao sam obećanje samom sebi da se neću mijenjati. I možda sam zbog toga platio što nisam nikada osvojio Zlatnu loptu."

"Mama je vidjela moju sliku na televiziji i mislila da sam umro"

Govorio je i o idolima koji su ga nadahnjivali:

"U početku je to bio Muhammad Ali, zbog mog oca. On me stavio pred televizor i gledao sam Muhammad Alija…gledao sam kako govori. Nije bio arogantan, bio je samopouzdan. To je velika razlika…govorio je samopouzdano, ali je to i pokazao… On mi je bio idol. Želio sam biti poput njega…Počeo sam i puno gledati nogomet i za mene je Brazilac Ronaldo bio…uvijek kažem: kada vidiš jednog igrača i onda pokušavaš raditi to što on radi - to je top. To je najbolji igrač."

Zlatan Ibrahimović govorio je i o medijskoj pozornosti te podršci obitelji u razdoblju kada je njegov uspon bio u središtu javnosti: "Jedno vrijeme je bila 'Zlatan fever'. Svaki dan novine, televizija…Nije da je otac Šefik govorio: slušaj, trebamo ovako ili onako… Mama je čistila, imala je troje djece…Prvi put kada sam potpisao ugovor s Ajaxom, mama je vidjela moju sliku na televiziji i mislila je da sam umro. Kada netko umre, pokažu im sliku na televizoru."

"Nije dobro znala švedski…nazvala me i pitala što se dogodilo. Rekao sam da idem u Ajax igrati nogomet. A ona:  Ne, ne, nego što se dogodilo? Kažem: Postat ću profesionalac. Ona mi odgovori: Ti uvijek nešto zezaš - i spusti slušalicu…. Nitko nije vjerovao u mene. Sam sam tražio put, našao sam ga i borio se – i na kraju je došlo. Ako ja mogu uspjeti s tri stvari, može svatko, jer sam živi dokaz da funkcionira."