DEJAN STANKOVIĆ

Igrao je za tri reprezentacije i postao legenda svakoga kluba u kojem je bio

Igrao je za tri reprezentacije i postao legenda svakoga kluba u kojem je bio
Foto: Getty Images

VEČER je 5. travnja 2011. godine i Schalkeov vratar Manuel Neuer koristi visokorizičnu vratarsku strategiju po kojoj će u samo nekoliko godina postati svjetski poznat, trči iz svoga kaznenog prostora kako bi presjekao napad Intera savršeno tempiranim udarcem glavom u prvim minutama utakmice Lige prvaka. Ovaj potez u stilu libera, s kojim će se poistovjećivati Neuera, dobit će na cijeni, njegova neusporediva sposobnost dodavanja i čitanje igre učinit će da se od vrhunskih vratara danas očekuje da budu prva linija napada, kao i posljednja linija obrane. Iako se uspjeh Neuerova stila može pripisati mnogim razlozima, od već spomenutog dometa njegovih dodavanja do nepogrešive smirenosti, nema nikakve sumnje da treba spomenuti i sreću da se nije suočio s previše igrača koji loptu mogu udariti kao Dejan Stanković, započinje James Sweeney svoju priču o srpskom veznjaku za thesefootballtimes.co.

Te iste večeri, Stanković će kazniti Neuerovo ambiciozno presretanje još ambicioznijim volejom s polovice terena koji je prošao pored njemačkog vratara i pogodio praznu Schalkeovu mrežu, što je na Giuseppeu Meazzi izazvalo ludnicu. Iako će Inter na kraju ispasti, izgubivši u raskalašenoj utakmici 5:2, naslovi širom svijeta pripali su Stankoviću, čiji je pogodak do danas postao legendaran na YouTubeu.

Dok su oni slabije upoznati s karijerom srpskog igrača gledali u nevjerici, dugogodišnji fanovi Serie A gledali su na ovaj udarac kao na posljednji nevjerojatan gol u karijeri prepunoj nevjerojatnih golova. Poput pop zvijezde koja je stvorila još jedan svjetski hit, veznjak Nerazzurra protiv Schalkea je dodao samo još jedan prilog opsežnom katalogu klasika.

Njegovi golovi čisti su užitak, ali oni su samo pola priče

Iako su ti golovi bili fenomenalni, oni su samo pola priče o slavnoj Stankovićevoj karijeri, prepunoj domaćih trofeja i europskih uspjeha, a koja je započela usred političkog kaosa u Jugoslaviji i završila Stankovićevim statusom legende u najmanje tri kluba. Istodobno je postao nezamjenjiv u pub kvizovima, u kojima se spominje kao jedini igrač koji je na svjetskim prvenstvima igrao za tri zemlje.

Stanković je rođen u Zemunu, 11. rujna 1978. godine i njegovo se djetinjstvo poklopilo s rastućim političkim i socijalnim tenzijama u Jugoslaviji. Toksična kombinacija ekonomskih teškoća i političke korupcije, u kombinaciji s povijesnim razgraničenjem u regiji, religijskim i etničkim različitostima, dovele su početkom 90-ih do rata i podjele ove komunističke zemlje.

Rastući nemiri, nastavlja Sweeney, stvorili su nimalo idealne uvjete za dječje odrastanje, pa je Stanković, kao i mnogi drugi, pronašao utočište u nogometu, provodeći beskrajne sate bruseći svoju vještinu u uličnim utakmicama. I danas Stanković ove anarhične i improvizirane uvjete smatra ključnima za svoj kasniji uspjeh: "Kad pogledam na svoju nogometnu karijeru, mogu iskreno reći da je započela futsalom iako je u to vrijeme to bio ulični nogomet ili nogomet na školskom igralištu."

S obzirom na to da su i njegovi roditelji imali svoje nogometne karijere, njegov otac Bora igrao je za OFK Beograd, a majka Dragica za ŽFK Sloga Zemun, njegova strast za igrom nije nikakvo iznenađenje. Stanković je ubrzo počeo pokazivati talent veći čak i od njegove neosporne predanosti.

Svoju je karijeru započeo u FK Teleoptiku iz Zemuna, ali njegovi su impresivni nastupi ubrzo privukli pažnju poznatog lovca na talente Crvene zvezde Tomislava Milićevića, pa je Stanković za svoj dječački klub potpisao 1991. kad mu je bilo 13 godina.

Nije mogao dugo učiti od svojih junaka

Crvena zvezda za koju je Stanković potpisao bila je na vrhuncu svoje "imperijalne faze", citira Sweeney frontmena Pet Shop Boysa Neila Tennanta, jer je fenomenalan klupski razvoj tijekom 80-ih godina kulminirao besmrtnim osvajanjem Kupa prvaka 1991. godine. Slavila se tada balkanska izvrsnost Roberta Prosinečkog, Dejana Savićevića i Siniše Mihajlovića.

Nažalost, Stanković nije dobio priliku dugo učiti od svojih junaka jer se legendarna momčad raspala samo godinu dana nakon svog najvećeg uspjeha, a većina zvijezda otišla je u La Ligu ili Serie A. Zbog toga i zbog FIFA-ine suspenzije jugoslavenskih klubova kao odgovor na zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini, zlatno razdoblje Crvene zvezde preko noći je postalo mračno doba.

Iako je za Crvenu zvezdu bilo katastrofalno izgubiti tako mnogo glavnih igrača, u takvoj situaciji neki mlađi igrači došli su do pozicije u prvoj momčadi, što bi u suprotnom bilo nemoguće. Od svih nadolazećih talenata, nijedan neće zablistati sjajnije od tinejdžera Stankovića.

Budući da je impresionirao trenera Vladimira Petrovića u juniorskoj momčadi, novi veznjak dobio je priliku debitirati za prvu momčad kod trenera Ljupka Petrovića u veljači 1995. godine protiv OFK Beograda. Ulazeći u igru kao zamjena u drugom poluvremenu, 16-godišnji veznjak postao je najmlađi igrač koji je odjenuo slavni crveno-bijeli dres na seniorskoj razini. Bit će to prvi od mnogo rekorda koje je mladi srpski nogometaš postavio tijekom sljedećih nekoliko godina.

Uz tjelesne mogućnosti i zrelost koji nadilaze njegove tinejdžerske godine, Stanković će uskoro postati vitalni član Zvezdina veznog reda, njegova mješavina ustrajnosti i tehnike činila je da njegova plejmejkerska kreativnost uvijek ima i obrambenu crtu. Na početku sezone 1995./1996. postavio je još jedan rekord. Pogotkom protiv podgoričke Budućnosti postao je najmlađi strijelac u povijesti Crvene zvezde. Iako je Partizanovo osvajanje titule ostavilo gorak okus, Stanković se osvetio u finalu Kupa Jugoslavije postigavši gol u gostima za ukupnih 6:1 u dvobojima protiv Partizana.

Do sezone 1997./1998. bilo je jasno da je Stanković nadrastao domaći nogomet. U inače razočaravajućoj sezoni za Crvenu zvezdu, tinejdžer je bio inspiriran, postigavši ukupno 21 pogodak u svim natjecanjima. Dosljednost i zrelost izvedbi ovog 19-godišnjaka nagnale su trenera Milorada Kosanovića na neuobičajen potez. Stankoviću je dao kapetansku traku što ga je pretvorilo u najmlađeg kapetana u povijesti Crvene zvezde. Bilo je samo pitanje vremena kad će ga pozvati najbolji klubovi Europe, kao i njegova reprezentacija.

Dok su se gomilale ponude europskih nogometnih velikana, Stanković je debitirao u nacionalnom dresu u travnju 1998. godine protiv Južne Koreje, nadajući se da će izboriti mjesto u reprezentaciji za predstojeće Svjetsko prvenstvo. Ne pokazujući nimalo tremu na velikoj sceni, Stanković je postigao dva pogotka za pobjedu 3:1 i tako osigurao svoje mjesto na svjetskoj smotri u Francuskoj. Kao najmlađi član reprezentacije, iskoristio je svoju priliku da zablista i na najvećoj sceni, piše thesefootballtimes.co.

Nakon Njemačke postao je zanimljiv cijeloj Europi

Nakon što je kao zamjena impresionirao u pobjedi nad Iranom u prvoj utakmici, u dvoboju protiv Njemačke dobio je mjesto u početnoj postavi. Iako se 1998. godina ne pamti kao posebno slavna za Die Mannschaft, trener Berti Vogts ipak je imao solidnu momčad, u kojoj su Thomas Häßler i Andreas Möller stvarali prilike za Jürgena Klinsmanna i Olivera Bierhoffa.

Nakon samo 13 minuta utakmice, Stanković je jedno nisko dodavanje Predraga Mijatovića laganim dodirom proslijedio pored vratara Andreasa Köpkea u mrežu. S ojačanim samopouzdanjem i trostruko većom tržišnom cijenom, nastavio je zadavati muke njemačkoj obrani, a Jugoslavija je povela 2:0. Zbog već tradicionalno snažne njemačke završnice, Jugoslavija se morala zadovoljiti bodom, a turnir je završila porazom od Nizozemske u osmini finala. Stanković je postao zanimljiva roba širom Europe pa nije bilo neobično da se mladi veznjak odlučio okušati u jednoj od velikih liga.

Nakon mnogo nagađanja, Stanković će žar vječnog beogradskog derbija zamijeniti ljepotom Vječnog grada te se za odštetu od 11 milijuna funti pridružiti Laziju Sven-Görana Erikssona. Financiran od prehrambenog tajkuna Sergija Cragnottija, rimski klub bio je usred svoga zlatnog doba. U momčadi je imao igrače kao što su Pavel Nedved, Alessandro Nesta, Christian Vieri i Marcelo Salas. U debiju iz snova, Stanković je u igru protiv Piacenze u prvoj utakmici sezone ušao s klupe. Srpski nogometaš izveo je udarac koji će uskoro postati njegov zaštitni znak, postigavši pogodak s 30-ak metara kojim je odmah osvojio navijače.

Igrajući uglavnom kao središnji vezni, Stanković je bio ključna komponenta Lazijeva juriša na titulu, kao i europske kampanje. Njegova mješavina snage, učinkovitosti i njuha učinila ga je idealnim kreativnim veznjakom za Erikssonove pragmatične senzibilitete. Njegova četiri pogotka u europskoj konkurenciji, među njima i jedan posebno sladak protiv starog suparnika Partizana, bila su ključna u Lazijevom pohodu do finala Kupa pobjednika kupova, u kojem je na Villa Parku pobijedio Mallorcu.

Embed from Getty Images

Iako je teško prenaglasiti važnost i kvalitetu Stankovićevih golova, piše Sweeney, zapravo je sirova mješavina njegove neutažene strasti i posvećenosti imala utjecaj na navijače koji su mu dali nadimak Zmaj.

Lazio je te sezone prepustio ligaški naslov AC Milanu u pretposljednjem kolu iako je prije toga imao i sedam bodova prednosti. Očajnički želeći prekinuti 26-godišnje čekanje na naslov, Eriksson je sljedeće sezone potrošio mnogo na prinove, pojačavši vezni red argentinskim dvojcem Diegom Simeoneom i Juanom Sebastianom Veronom.
S takvom kvalitetom u veznom redu moglo se očekivati da Stanković bude marginaliziran. Umjesto toga, svestrani Srbin postao je još bolji, djelujući tijekom sezone kao krilni napadač i plejmejker, ali i kao središnji vezni. Kao i prethodne sezone, utrka za naslovom u sezoni 1999./2000. bila je napeta. Lazio je u posljednje kolo ušao s druge pozicije. Ovaj put, međutim, Lazio je izašao kao pobjednik prestigavši Juventus pobjedom 3:0 kod kuće protiv Reggine. Iako Stanković nije zaigrao u odlučujućoj utakmici, bio je u srcu burnog slavlja s navijačima nasred terena, baš kao što je bio srce momčadi u prethodne dvije sezone. Kao ključni igrač tijekom možda najveće klupske sezone, Stanković je stekao status Lazijeve legende.

Iako su njegove predstave bile konzistentne, bio je nemoćan spriječiti financijski kolaps koji se u sljedećih nekoliko sezona dogodio na Stadio Olimpicu. U pokušaju da održi stabilnost poslovanja, klub se morao riješiti mnogih zvijezda, često i za djelić odštete koja je za njih plaćena. Iako je bio središnji igrač momčadi koju je vodio njegov bivši suigrač iz Lazija Roberto Mancini, Stanković je u siječnju 2004. godine nevoljko pristao napustiti klub.

U početku se činilo da će krenuti put Torina, jer se Lazio s Juventusom već dogovorio oko transfera. Međutim, Stanković se u posljednjem trenutku predomislio i za povoljnu odštetu od 4,5 milijuna funti potpisao za milanski Inter. Bio je to potez koji će se pokazati nadahnućem i za njega i za klub.

Savršen primjer kako odmah osvojiti navijače u novom klubu

Ako ikad budu potrebne upute o tome kako odmah steći popularnost u novom klubu, onda je Stankovićev transfer na sjever idealan slučaj za analizu. Ne samo da je odbio Juventus nego je i pristao na manju plaću kako bi potpisao za Nerazzurre, a učinio je sve i da svoj prvi pogodak postigne protiv Milana u Derbiju della Madonnina.

Gol o kojem je riječ dogodio se odmah nakon kornera. Stanković je uspio uhvatiti obranu u raskoraku i pogoditi donji desni kut vrata. Potom je izveo ratoborno i iritantno šepurenje na terenu, idealno za vruću atmosferu milanskog derbija. Prizor Stankovića koji trči prema Curvi Nord sa strastvenim izrazom lica, postat će s godinama uobičajen za Milaniste, jer u derbijima je postigao četiri gola, svaki spektakularniji od prethodnog.

Nakon impresivne polusezone u Milanu Stanković će se ponovno udružiti s Mancinijem, koji je u ljeto 2004. godine zamijenio Alberta Zaccheronija. Bivši trener Lazija pokazao se punim pogotkom, jer su Nerazzurri prekinuli 16-godišnju sušu, kad su u pitanju domaći trofeji, pobijedivši Romu u finalu kupa 2005. i 2006. Kao i u Laziju, Stanković je bio sveprisutan lik u momčadi, svojom je magijom predvodio vezni red u kojem su bili Veron, Esteban Cambiasso i Luis Figo.

Iako je 2006. godina donijela Stankoviću prvi Scudetto s Interom, okolnosti nisu bile tako spektakularne kao prilikom slavlja s Lazijom. Sezonu je Inter završio na trećem mjestu, ali mu je naknadno pripala titula zato što su prvak Juventus i doprvak Milan kažnjeni zbog Calciopolija. Skandal s namještanjem utakmica potresao je talijanski nogomet, a dotad dominantni Juventus završio je u Serie B. Njegovo će mjesto preuzeti Inter.

Dovođenjem igrača kalibra Zlatana Ibrahimovića, Patricka Vieire i Maicona Inter je zgrabio sljedeća dva Scudetta, a Stanković je pritom vjerojatno igrao najbolji nogomet u karijeri. Dotad je već izgradio svoj status zvijezde veznog reda, a njegovi čudesni pogoci protiv Chieva i Milana dodatno su osnažili njegov mit. Nažalost, Stanković u reprezentaciji nije uživao iste uspjehe kao u klubu.

Unatoč odličnim predstavama na dva Svjetska prvenstva, bio je jedini zaista vrhunski igrač na kojeg se njegova zemlja u tom razdoblju mogla osloniti. Zlatno jugoslavensko doba iz 90-ih sada je bilo daleka prošlost. Unatoč razočaranjima na dva turnira zaredom i ispadanja u skupinama, Stanković je ipak pronašao način da se nađe u analima svjetskih prvenstava.

Embed from Getty Images

Nakon što se njegova domovina propustila plasirati na prethodno natjecanje, na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj nastupio je kao predstavnik Srbije i Crne Gore, kako su se preostale jugoslavenske republike nazvale 2002. godine. Do 2010. i Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, bio je kapetan nacije koja se tada već zvala jednostavno Srbija, jer je Crna Gora odlučila krenuti putem samostalnosti. Kad je istrčao na teren u prvoj utakmici protiv Gane, Stanković se upisao u nogometnu povijest kao jedini čovjek koji je na svjetskim prvenstvima predstavljao tri zemlje.

Unatoč Interovoj dominaciji, Stanković će se u sezoni 2008./2009. naći s novim trenerom. Bez obzira na svoje uspjehe, Mancini će na kraju platiti cijenu neuspjeha u europskoj konkurenciji, jer žudnja Massima Morattija za Ligom prvaka pretvorila se u opsesiju. Kad je Moratti otkrio da na klupu stiže Jose Mourinho, Stankovićeva budućnost više nije bila tako sigurna.

Mourinho je bio na vrhuncu moći i odmah je poželio u momčad unijeti svoj identitet, odnosno riješiti se nekih Mancinijevih štićenika. Kad su ga pitali za planove sa Stankovićem, portugalski je trener ustvrdio: "Što se njega tiče, ne vidim u njemu igrača kakav je bio u Laziju."

Naravno, odmah su krenula nagađanja o njegovoj budućnosti i mnogi su vjerovali da nakon takvog Mourinhova komentara ne može ostati na Giuseppeu Meazzi. Ponovno se Juventus pojavio kao interesent za igrača čijem su se dovođenju navijači protivili. Srećom po Inter, povijest se ponovila.

Željeznom voljom natjerao je Mourinha da preispita svoju procjenu

Transfer je bio gotovo dovršen da bi Stanković ponovno u posljednji trenutak odbio Juventus. Pokazavši željeznu volju i odlučnost, veteran veznog reda odlučio se za ostanak u Milanu, odlučio se boriti za svoju poziciju i natjerati Mourinha da preispita svoju procjenu. Unatoč njegovoj reputaciji, pokazalo se da će to biti jedan od rijetkih slučajeva da se samoproglašeni Special One ponizno povukao.

Stanković je sezonu započeo u sporednoj ulozi, ali se kasnije nametnuo kao stalni član prve postave u Interu koji je ponovno osvojio Scudetto. Na više načina bio je savršeni igrač za Mourinha, iskusan, metalno čvrst profesionalac s pravom ravnotežom odvažnosti i finoće. Takvi igrači obično dobivaju pristup u Mourinhov uži krug povjerenja.
Koliko god prva Mourinhova sezona u Interu bila dobra, ipak je poslužila samo kao čistilište za sljedeću sezonu, u kojoj će Stanković dočekati najbolje trenutke karijere, ali i najveće dostignuće u klupskoj povijesti.

Nakon prodaje Ibrahimovića u Barcelonu, Mourinho je pojačao svoju momčad dovođenjem napadača Wesleyja Sneijdera, Samuela Eto’oa i Diega Milita. U možda najsavršenijoj ekipi koju je Mourinho ikad imao, Stanković će s Cambiassom činiti kostur veznog reda. Ovaj dvojac podržavao je napad, a istodobno štitio neprobojnu obranu u kojoj su u formaciji 4-2-3-1 bili Javier Zanetti, Lucio, Walter Samuel i Maicon.

S momčadi koja je bila prepuna osobnosti i Mourinhovim taktičkim razumom na apsolutnom vrhuncu, Inter će imati fantastičnu sezonu, osvojiti Ligu prvaka i postati prvi talijanski klub koji je zgrabio trostruku krunu. Za Stankovića osobno bila je to sezona prepuna čarobnih trenutaka, kojima će konačno ušutkati sve one koji su tvrdili da je njegova moć u opadanju. Manje od dvije godine nakon što je bio na izlaznim vratima kluba, Stanković je zagrlio Mourinha na centru terena na Bernabeuu. Obojica su ušla u povijest kao europski prvaci i osvajači trostruke krune.

Embed from Getty Images

Iako Stankovićeva igračka karijera više nikad neće biti na takvom vrhuncu, nastavio je igrati još tri sezone prije umirovljenja. Nakon završetka igračke karijere, Stanković je već radio u dva svoja voljena kluba. Prvo je trenirao juniore Intera, a sada se prihvatio trenerskog posla u Crvenoj zvezdi.

Stankovićeva je karijera zlatni standard lojalnosti, dugovječnosti i izvrsnosti. Tijekom dva desetljeća, srpski nogometaš ne samo da je prikupio lavinu počasti nego je postao i legenda u svakom klubu u kojem je igrao. U eri prepunoj većih imena, zaslužio je mjesto među najboljim veznjacima svoje generacije. Njegovu je sveobuhvatnu kvalitetu najbolje sažeo njegov bivši suigrač Mihajlović: "Stanković je imao sve, snagu, trku, inteligenciju, sposobnost da krene naprijed, tehniku. U mojim očima, zapravo je postigao manje nego što je mogao, s obzirom na svoje atribute."

Možda nije imao fino dodavanje Andree Pirla ili beskompromisne startove Gennara Gattusa, ali malo je onih koji su imali kompletne, svestrane kvalitete Dejana Stankovića, zaključuje Sweeney za thesefootballtimes.co.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara