HRVATSKE vaterpolistice završile su šeste na netom završenom Europskom prvenstvu te su ostvarile najbolji rezultat u povijesti hrvatskog ženskog vaterpola. U povratku kući izbornica Mia Šimunić u jednoj je rečenici sažela veličinu trenutka - "Curke, budite ponosne", jer put do ovakvog uspjeha nije trajao tjednima, nego godinama.

Ratko Rudić, legendarni i trofejni izbornik hrvatske muške vaterpolske reprezentacije, a sada predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolo saveza, izjavio je da je ovo šesto mjesto kao medalja. Dosadašnji najbolji rezultat hrvatskih vaterpolistica na Euru bilo je osmo mjesto.

U razgovoru za Index, neposredno nakon povijesnog plasmana, izbornica Šimunić govorila je o tome kako se ovakav rezultat gradi u sportu s malom bazom i još manjim prostorom za pogreške, gdje svaka igračica i svaka minuta treniranja vrijede dvostruko. Naglasila je i ono što često ponavlja, a to je da je presudno da djevojke ostanu u vaterpolu, jer bez širine i kontinuiteta nema ni reprezentacije koja može parirati elitnim nacijama.

Upravo iz tog razloga šesto mjesto vidi kao početak nove faze, a ne kao konačni domet. I dok javnost slavi povijesni rezultat, izbornica već gleda naprijed - kako ovu generaciju zadržati na okupu, proširiti bazu i pretvoriti jedan veliki turnir u standard koji se ponavlja.

Prije svega čestitke na povijesnom uspjehu. Jesu li se slegli dojmovi?

Hvala na čestitkama. Dojmovi su se slagali nakon svake utakmice, slavili bismo 2-3 sata pa bismo se pripremali za sljedeću. Sada su se u potpunosti slegli i već radim planove za dalje, kako biti još bolji.

Kako izgleda trenutak kada shvatite da ste ispisali povijest?

Samo vam prolazi kroz glavu koliko je to bio jako dug period i s tim curama i s onim prije njih. Koliko je tu bilo i nekih nevjerovanja da ćemo mi nešto uspjeti napraviti od svih drugih osim mog stožera, djevojaka i mene. Mi smo konstantno u tom problemu da imamo mlade djevojke pa još mlađe i vrtimo se između igračica od 16 do 21 godine.

One strašno često otpadaju iz više razloga, ne da im se, teško im je, imaju neke druge prioritete u životu, možda se žele posvetiti nečemu drugome, fakultetu ili poslu. Sada se osjetila energija, i njihova i moja, da mi želimo ostvariti nešto više od onoga što smo dosad napravile.

Trajalo je to od zime 2018. godine. 8 od 15 cura s proteklog Eura su od tada na intenzivnim okupljanjima. Kako sam njima bila izbornica u mlađim reprezentacijama, nekako smo se svi oblikovali jedni prema drugima. One prema nekim mojim željama i ambicijama s obzirom na to kako sam zamislila postavku i taktičku igru, a ja prema njima kroz sve ove godine. Na početku je bilo strožih, odgojnih metoda, da bi na kraju postali prava obitelj.

Spomenuli ste kako je "bazen" vaterpolistica u Hrvatskoj jako malen. Na Euru su izostale neke od važnih igračica poput kapetanice Matee Skelin, Latice Medvešek, Nine Jazvin, Ane Desnice i Lare Srhoj, no unatoč tome ostvarili ste najbolji rezultat ikad. Reprezentacija je jako mlada sa samo dvije igračice starije od 21 godine. Približite nam tko su nositeljice reprezentacije i kako je to izgledalo na turniru tijekom protekla dva tjedna.

Tu je tih 15 cura koje su sve zaista igrale na turniru. Većina njih je imala gotovo podjednaku minutažu. Okosnicu reprezentacije čine naša kapetanica Jelena Butić, Iva Rožić, Neli Janković i Ria Glas. One su četiri naše najubojitije vaterpolistice. Bekovi su iznijeli veliki i važan obrambeni dio igre, dok su nam centri držali liniju od dva metra što se prije nije događalo.

Po meni je to teže nego što je ovim kvalitetnijim reprezentacijama jer su one imale utakmice protiv lošijih protivnica gdje su mogle zabijati puno golova. Mi smo svaku utakmicu igrale ili protiv ekstra jakog protivnika ili protivnika koji je al pari nama, koje su djevojke uspjele pobijediti.

Iva je bila najbolji strijelac do zadnje utakmice u kojoj je postigla tri pogotka i završila s ukupno 24, dok je Španjolka Beatriz Ortiz, po meni možda i najbolja igračica na svijetu, zabila pet golova i završila turnir s 25.

Imamo dosta opasne vanjske igračice. Ako bih nekog trebala izdvojiti, to su njih četiri, ali one ne bi mogle igrati na tom nivou da ostatak djevojaka nije dobar. Centri i bekovi su strašno iznijeli obrambeni dio igre, centri su nam držali liniju od dva metra što se prije nije događalo.

Smatram da se centar razvija negdje iza 22. i 23. godine, a mi nikako ne uspijevamo naći centra toliko starog da može kvalitetno zauzeti poziciju i po fizičkoj snazi parirati velikim i snažnim bekovima. Tako da su Dora Kangler i Magdalena Butić dale veliki doprinos.

Tu nam je bila i Sara Frketić i Natasha Trojan Jimenez koje su imale praktički podjednaku minutažu što nije praksa. Obično jedna vratarka nosi igru i ipak je prva. Kod nas to ipak nije slučaj jer su obje prva i druga.

Utakmica trećeg kola prve grupne faze protiv Srbije bila je ključna jer bi porazom ostali bez Top 8. Nije dobro počelo, no okrenule ste i došle do važnog trijumfa.

Nekako smo tu utakmicu i utakmicu protiv Turske loše otvorili te su protivnice povele, ali cijelo vrijeme se vidjela konstantnost u igri po pitanju fizičke spreme gdje su djevojke samo rasle iz četvrtine u četvrtinu. Kod ostalih ekipa bi u trećoj četvrtini krenuo lagani pad i teško bi se vraćale iz situacija u kojima gube.

Kod naših cura to nije bio slučaj. One su samo rasle i kada bi se upalile, ne bi stajale. Znam reći da je utakmica trajala 10 četvrtina, mi bismo bili u istom tempu i ritmu, jednako željne i angažirane.

Što se tiče Srbije, to su uvijek emotivno nabijene utakmice. Volimo igrati s njima, dobri smo prijatelji međusobno i mi stožeri i djevojke. To je jedno zaista slatko nadmetanje. Tko pobijedi, drugi mu stvarno od srca čestita.

Lijepo je bilo igrati taj susret. Mislim da smo od Srbije izgubili samo jednom u cijeloj povijesti međusobnih utakmica i to na Euru 2016. u Srbiji (4:8). Svi ostali susreti su završavali na našoj strani. Nije lako, to je uvijek na par golova razlike, ali sada smo pred kraj vodili 10:6 i završilo je 10:8, bez napete završnice i pitanja tko će pobijediti.

Cilj je od početka bio pokušati biti šesti jer su one sazrile za to. Igrački i mentalno su sazrile i bile spremne. Kako one, tako i svi mi.

Vaterpolo se, unatoč brojnim uspjesima muške reprezentacije, jako slabo prati na klupskoj razini, a situacija je još lošija u ženskoj konkurenciji. Ipak, ovaj rezultat nije plod slučajnosti već dugogodišnjeg kontinuiranog i sustavnog rada. Možete li nam približiti kako je HVS posložen po pitanju rada s vaterpolisticama?

Savez je tu zaista korektan te jako pomaže, kako muškoj tako i ženskoj reprezentaciji. Sve ove godine su u pogonu četiri reprezentativne selekcije koje imaju velika Europska i Svjetska prvenstva, isto kao i kod muškaraca. Iako, realno ta naša seniorska reprezentacija je u najvećoj mjeri i juniorska s obzirom na njihovu dob.

Nije to bilo tako baš prije jer je bilo starijih cura, ali posljednjih godina su to praktički iste reprezentacije. Po pitanju priprema i pomaganja u sudjelovanju na svakom natjecanju, to nikada nije bilo upitno. Bilo da smo imali jako dobre djevojke, bilo da se dogodi da generacija nije sjajna i rezultati nisu bajni.

Ove djevojke su uspjele biti četvrte na Europskom U-19 prvenstvu u Zagrebu prije dvije godine. Tako da što se tiče podrške, to svakako imamo. Ono što je problem, jest to da je jako mali broj klubova. Rekla bih da mi nemamo podršku klubova u brojnosti djevojaka jer ja ovo "čeprkam".

Ovih 15 djevojaka sam uspjela izvući od 20 koje su u konkurenciji jer više ih nema. Ne znam, to je magično. 

Većina reprezentativki dolazi iz dva kluba, zagrebačke Mladosti i splitskog Jadrana. Na kojoj je razini hrvatska liga u odnosu na najjače europske lige?

Liga nam, naravno, nije na željenoj razini. Ne može ni biti. Mladost i Jadran su si konkurenti, gdje je Mladost dugi niz godina vukla Jadran jer je bila dominantna i nadmoćna. Jadran se sada približio, što je sjajno, ali nitko ovih godina nije vukao Mladost.

Sada smo ostali na toj razini Mladosti i Jadrana, a sada bi bilo odlično kad bi netko od ostalih klubova u Hrvatskoj malo više upregnuo po masovnosti djevojaka. Na tome se treba puno raditi. Nemamo mi njih toliko puno jer čekamo da nam netko dođe. Tu se trebaju zasukati rukavi i krenuti na sve moguće načine.

Kroz škole, kroz oglašavanje na internetu i društvenim mrežama, kroz razne oblike. Kada nema škole, svaki grad ima neki način vježbanja za djecu. Naša liga nije dobra. Samo je šest klubova, a ove godine će ih prvi put nakon 15-ak godina biti sedam i to je još jedan korak naprijed. U Zagrebu će biti još jedan klub Zagreb.

Malo nas je, mislim da imamo oko 250 registriranih vaterpolistica od njihove 10. godine do Matee Skelin, koja je najstarija, a ona je 1997. godište. Taj broj je toliko malen da sam, dok ga izgovaram, pod dojmom kako smo uspjeli biti šesti u Europi u takvoj konkurenciji.

Uzet ću primjer Mađarica, kojih je registrirano njih 3000. Prva liga se sastoji od 10-12 klubova pa onda imaju drugu i treću ligu, a da ne govorimo o Italiji i Španjolskoj koje su toliko masovne.

Rekla sam da je ovo čudo, ali to zapravo nije čudo. Ovih 15-ak djevojaka je zaista puno radilo tijekom ovih osam godina. Toliko su to željele i toliko su bile disciplinirane da se drukčije nije moglo ni završiti. Sve je sazrilo i došlo do toga da igramo za peto mjesto, a nije realno da pobijedimo Španjolsku u toj utakmici. Vidljiva je razlika po pitanju snage i iskustva. Sve su to djevojke od 25 pa do 40 godina.

Hrvatska je već u kontinuitetu jedna od najmlađih, a nerijetko i najmlađa reprezentacija na velikim natjecanjima. Na proteklom Euru ostvarili ste četiri pobjede, ali i tri uvjerljiva poraza. Veliki je jaz između Top 5 europskih reprezentacija i ostatka konkurencije. Kako im se približiti i u čemu je najveća razlika?

Rekla bih da je to mladost. To je velika, velika razlika. Često znam povući paralelu da zamislimo da naša muška seniorska vaterpolska reprezentacija ide na neko natjecanje s djecom od 16 do 20 godina. To bi bio debakl samo takav jer bi tu bila još veća razlika zbog snage koja se razvija kod muških.

Onda svi stanu i kažu: "Da, uopće nismo razmišljali o tome na taj način." Mislim da je najmlađi igrač izbornika Tucka na proteklom Euru bio Marko Žuvela koji ima 24 godine, a meni su osim dviju seniorki Brune Barišić i Natashe Trojan koje imaju 27 i 24 godine, sve ostale djevojke u dobi od 16 do 21 godina.

Spomenula sam Neli Janković, koja je bila naš treći najbolji strijelac na turniru, a ima samo 16 godina. Tako da se možemo približiti iskustvom kroz dvije godine pa kasnije kroz 10-ak godina, kada ćemo mi imati igračice od 30-ak godina u bazenu uz enormno iskustvo.

Ove djevojke bi onda morale ostati u vaterpolu jer ako sad izgubimo njih 15 i još pet, šest koje također konkuriraju za seniorsku reprezentaciju, mi nemamo drugih 15 djevojaka koje bi njih nadomjestile. Te djevojke koje dolaze nakon njih u ovom trenutku imaju 10 do 12 godina.

Više puta ste isticali problem odustajanja vaterpolistica od bavljenja sportom. Kako se vi borite protiv toga?

Mi to često spominjemo, ali nije to samo kod nas, toga ima u svakom sportu, i muškom i ženskom. Ali, kada imate veliku bazu od njih 500 pa da vam njih 150 odustane, vi to ni ne osjetite jer imate ostalih 350.

Događa se to i muškima koji su bili perspektivni pa odlaze iz Mladosti. Vidim to jer sam u Zagrebu. Oni prestanu trenirati iako su blizu reprezentacije jer im se ne da iz bilo kojeg razloga. Događa se to kvalitetnim igračima, ali u muškoj konkurenciji će na mjesto jednog talenta koji odlazi, doći drugih pet. Kod nas je to naprosto nemoguće jer jednostavno nemamo igračica. Onda se to jako osjeti.

Nakon ponovnih otkaza i odustajanja, što nam se dogodilo i pred ovo zadnje natjecanje, rekla sam ovim djevojkama da su one te koje su najbolje i da moram ponovno birati igračice za Euro ponovno bih uzela ovih 15 jer je u ekipi uvijek najvažnije ozračje, želja i motiv, a ove djevojke su upravo to imale i pokazale.

Stalno se vrtimo oko njihovih godina koje su sada minus, ali bi mogle biti veliki plus u budućnosti i to može biti nešto najbolje što nam se može dogoditi. Svi će imati smjenu generacija, a mi to ne bismo trebali imati ako one ostanu.

Tu je svakako bitan i financijski aspekt, a pretpostavljam da se od ženskog vaterpola u Hrvatskoj ne može živjeti. Bez ikakve želje ulaska u nečiji novčanik, možete li nam reći o kojim se iznosima tu radi?

To baš nije kao u muškom vaterpolu i to se ne može uspoređivati. Bilo bi lijepo kada bi djevojke krenule njihovim stopama i da se taj dio poveća. Njihove plaće idu od 500 do 1500 eura mjesečno, uz poneki plaćen smještaj i prehranu.

Nažalost, nemamo mogućnosti. To ide i po kvaliteti lige. Da se borimo za neki europski naslov, da imamo sjajno napravljenu ekipu, mislim da bi se tu onda moglo govoriti o višim ciframa. Mi sada igramo treći rang europskog natjecanja, bili smo u drugom pa smo ispale i sada igramo u trećem. Super je za našu ekipu da postoji taj razred jer su nam to odlične utakmice da vidimo gdje smo.

Kakvi su uvjeti za trening vaterpolistica u Hrvatskoj? Je li veći problem dovesti ih u sport ili zadržati ih kroz srednju školu i fakultet?

Trenažni i materijalni uvjeti kod nas u Zagrebu su jako dobri i tu se moram zahvaliti i gradu Zagrebu i SSGZ-u od kojih imamo veliku pomoć. Imamo dovoljan broj i termina i bazena, ali npr. VK Mursa, klub iz Osijeka, oni zadnjih godinu dana nemaju bazen jer je u tijeku renovacija. A i taj bazen koji imaju to je mala kadica, 25 x 18 metara. Cijeli grad Osijek bi trebao trenirati u tome, što je dosta teško.

Te djevojke i dalje igraju prvu hrvatsku ligu što je nevjerojatno da su uspjele opstati. Treniraju u Vukovaru, nekad i u Slavonskom Brodu. To su nikakvi uvjeti, ali svejedno postoje.

Malo je bazena u Hrvatskoj, a i to što postoji, taj prostor treba dijeliti s građanstvom, raznim klubovima, drugim sportovima. Mali broj bazena je problem na nivou Hrvatske. Kada dođete u Mađarsku ili Španjolsku, tu bazeni izviru i iz najmanjeg sela koje postoji. Selo od 500 stanovnika ima dva bazena.

Infrastruktura bi nam dobro došla. Ne samo nama u vaterpolu, nego svima u vodenom sportu. Zašto ima toliko djece koja igraju košarku, rukomet, odbojku i slično? To se može igrati svugdje, na bilo kakvoj livadi. Dajte im loptu i oni igraju. Mi to ne možemo.

Bilo bi sjajno kada bismo dobili još koji bazen u Zagrebu i okolici. Zanimljivo je da Lika i cijela ta regija nema niti jedan bazen. Tako da bi bilo izvrsno kad bi se ta inicijativa potaknula.

Vratimo se unazad na vašu karijeru. U razgovoru za HVS rekli ste da ste s vaterpolom krenuli 2003. godine. Što vas je privuklo u tom smjeru?

Prvo sam trenirala sinkronizirano plivanje i tu sam bila u reprezentaciji. Tada se u tom sportu nije mogao napraviti veći napredak, a uvijek sam imala ambiciju biti najbolja što mogu. Onda su me vaterpolistice uhvatile i govorile mi da dođem, da imam dobru tehniku nogu koja je bitna za vaterpolo. Razmišljala sam kako ću se prebaciti iz jednog umjetničkog sporta u ekipni.

Prvi trener bio mi je pokojni Duško Baždar. Malo po malo je krenulo i svidjelo mi se. Uvijek sam bila uz sport, trenirala sam i rukomet i još svašta. Tada mi je bilo - dajte mi teren, loptu, bazen, sve je super. Završila sam Kineziološki fakultet pa se otvorila mogućnost trenerskog posla gdje sam znala da to želim jer kada tako kasno krenete u sport, ne možete ostvariti ambicije vrhunskog sportaša. To je smiješno očekivati.

Vrtilo mi se u glavi da bih mogla stvoriti nekoga tko može igrati lijepo, konkurirati za najviša odličja. Odlučila sam probati i sada imam 15-ak sjajnih cura koje mi omogućavaju da svi zajedno napredujemo.

Kakav je vaterpolo u Hrvatskoj bio tada, početkom 2000-ih i koliko se promijenio danas?

Ne želim ovo reći kako bih bilo koga povrijedila, nego da naglasim kvalitetu i moć cura koje sada treniram. Mislim da današnja reprezentacija, kada bi igrala protiv prve reprezentacije Hrvatske u kojoj sam i ja igrala 2010. godine na Euru, da bi ova reprezentacija dobila s 15-ak golova razlike. Eto, toliko se promijenilo.

Kako je izgledao vaš put od reprezentativke do izbornice?

Nakon što sam prestala igrati, počela sam trenirati u Mladosti. Najprije sam bila pomoćnica Nikici Gulinu, koji je tada trenirao seniorke. Nakon dvije godine sam ih, iako nevoljko, preuzela ja. Mislila sam da bih trebala pričekati još jednu godinu, ali tako se dogodilo.

Preuzela sam ih nenadano nakon što je jedan trener odustao poslije 2-3 mjeseca. Osvojila sam s njima devet naslova prvakinja Hrvatske, šest Kupova i još tri trofeja Regionalne lige. To je zaista lijepo, a uz sve to sam vodila mlađe juniorske kategorije.

Dogodio se period od 10-12 godina da nisam imala slobodno ni zimu ni ljeto, ništa. Tada sam se malo umorila od vaterpola. Tražila sam rješenje - što sada? Ne mogu voditi klub i reprezentaciju jer je to strašno naporno i užasno teško.

Odlučila sam se maknuti iz Mladosti po pitanju uloge glavne trenerice jer sam shvatila da postaje sve ozbiljnije po pitanju reprezentacije. Tu su se tražili sve bolji i kvalitetniji rezultati. Kako bih imala energije za to, moram se "odmoriti". Kažem "odmoriti" jer sam ostala u klubu s mlađim kategorijama i radim kao šef struke s ostalima pa tu ima puno posla, ali malo je manja količina stresa.

Dugo sam bila izbornica u juniorkama i one su sada stasale. To su ujedno i naše seniorke, a sada ću ih na ljeto najvjerojatnije voditi i na Euru u generaciji U-20.

Hrvatska vaterpolska reprezentacija je pod vašim vodstvom ostvarila najveći uspjeh u povijesti, sada se drugi put plasirala na Svjetsko prvenstvo, oba puta s vama pokraj bazena. Olimpijske igre su za dvije i pol godine, a ženski turnir je proširen s 10 na 12 reprezentacija. Je li plasman na OI 2028. godine sljedeći glavni cilj?

Mi bismo to htjele. Djevojke znaju često spomenuti mogućnost odlaska na OI pa se kalkulira tko bi mogao biti tamo, tko će ići u kvalifikacije i slično. Neće biti lagano jer se Rusija vraća u cijelu priču, a onda je na nivou Top 3-4 reprezentacije pa se time zatvara još jedno mjesto drugima.

Tu su dva faktora - koliko će naše djevojke ostati zajedno jer ako hoće, onda su nam šanse dosta veće, no ako ćemo ponovno morati igrati s djevojkama od 16 godina u kvalifikacijama za OI, gdje će sve biti u boljoj formi nego što su sada, onda će biti teže. Ako ostane ovih 15, dodamo još pet koje bi se mogle tu naći, šanse postoje.

Mislim da će se 12 reprezentacija boriti za tri mjesta, a od ta tri mjesta, jedno će pripasti nekoj od velikih ekipa poput Italije, Nizozemske ili Rusije, to ne znamo. Tu dolaze i Novi Zeland, Kina, Kanada... Neće biti lako.

Bilo bi pretenciozno reći da možemo otići na OI bez kvalifikacija nego izravno, to nikako. Kako mi je Ratko Rudić rekao: "Mia, stepenice se ne preskaču." To mi tako dugo stoji u glavi. On je pratio i podržavao nas cijelo vrijeme. Meni to jako puno znači, to mi je čast.

I za kraj jedna poruka mladima. Što biste poručili djevojci od 10-ak godina koja se želi baviti sportom, ali nije odlučila kojim? Kako biste joj preporučili vaterpolo?

Volim reći da se svi volimo igrati loptom i svi se volimo igrati u vodi. Stoga vaterpolo ne može biti bolji od toga. Imate loptu, vodu i ono najbitnije, imate igru. Igru u kojoj možete dati imaginaciji i mašti na volju. Usput, nema ni puno ozljeda, samo neke sitne ozljede i modrice. Nemamo velikih problema kao drugi loptaški sportovi. Tako da - voda, lopta i igra.