ZAVRŠNICU sezone rukometaši Zagreba, kako je to već i uobičajeno, dočekuju u lovu na duplu krunu u Hrvatskoj. Jednu od ključnih utakmica u tom pohodu odigrat će u subotu, kada će ugostiti Nexe, koji su već ranije ove sezone pobijedili u Našicama. Nova pobjeda bila bi ogroman korak prema 33. tituli prvaka Hrvatske.

Uoči posljednjih utakmica u sezoni razgovarali smo sa Zagrebovim trenerom Velimirom Petkovićem, 68-godišnjim stručnjakom s njemačkim državljanstvom koji je na klupu hrvatskog prvaka sjeo u studenom prošle godine. Premda je od najranijih dana svoje karijere povezan s Hrvatskom, Petkoviću je ovo prvi put da u njoj ima trenerski angažman.

Velimir Petković u Indexovom Intervjuu tjedna

S Petkovićem smo razgovarali o aktualnoj sezoni, u kojoj je uspio probuditi Zagreb nakon lošeg starta u Ligi prvaka, ali ne i uvesti ga u daljnju fazu natjecanja. Govorili smo i o budućnosti, s obzirom na to da je Petković ugovorno vezan za Zagreb i iduće sezone.

Ipak, najveći dio razgovora posvetili smo bogatoj karijeri čovjeka koji je preko Hercegovine i nogometne lopte stigao do Banje Luke, gdje se opredijelio za rukomet i postao igrač Borca, tadašnjeg prvaka Europe.

Petkovićevu igračku karijeru zaustavila je bolest, ali ona ga je rano pogurala i prema trenerskoj karijeri, koju je započeo tako što je doveo Borac do još jednog europskog trofeja. Uoči rata otišao je u Njemačku i ondje radio gotovo 30 godina, od čega 22 u Bundesligi, čime je zavrijedio status drugog trenera po broju vođenih utakmica u najjačoj rukometnoj ligi svijeta. Petković nam se otvorio o svemu što je prošao kroz svoju dugu karijeru i podijelio razmišljanja o današnjem rukometu.

Je li ekipa spremna za završnicu sezone?

Nadam se da jest. Vidim da su svi željni završetka. Davno je to počelo, još u sedmom mjesecu su se okupili. Sezona je bila turbulentna, promjena trenera, slab start u Ligi prvaka, pa onda vraćanje. Nesretno nismo prošli dalje i to mi je žao.

Što se tiče prvenstva Hrvatske, klasika. Borba s Nexeom prsa o prsa. Sutra nam dolazi jedna od tih odlučujućih utakmica s Nexeom, nadam se da ćemo ih dobiti jer smo trenutačno jači. Moramo se dići, malo smo psihološki i mentalno pali poslije Lige prvaka. Sad se moramo vratiti u kolotečinu hrvatske lige. Nije to tako jednostavno i ja kao dugogodišnji rukometni radnik to znam.

Nekih opravdanja imamo, ali tražim od igrača da budu profesionalni i da karakterno ulaze u svaku utakmicu. Oni pobjeđuju, ali već sam rekao da u zadnje vrijeme nisam zadovoljan kvalitetom koju pokazuju na utakmicama.

Onda oni mene ne razumiju jer sve pobjeđuju, a trener je nezadovoljan. Da, ali pobjeđujemo jer smo jači i zato smatram da moramo biti i suvereniji. Ušli smo i na Final Four kupa, gdje imamo sreće da nema Nexea i Sesveta, ali treba i to odigrati i osvojiti titulu.

Turbulencije koje spominjete dovele su do promjene trenera i Vašeg dolaska. Isticali ste da biste se voljeli vratiti u Bundesligu, ali evo Vas u Zagrebu. Kako se sve to odvilo?

Vratio sam se iz Rusije poslije četiri godine, bio sam željan još raditi jer sam se tamo dvije godine odmarao zahvaljujući ovim sankcijama koje Rusi imaju. Imao sam želju završiti karijeru u Bundesligi, odraditi još jedan ugovor i otići u zasluženu mirovinu.

Ipak, stigao mi je poziv Zagreba koji sam ne tako rado prihvatio. Zvali su me jednom, dvaput, a onda kad su malo pritisak napravili i Božidar Jović i Zoran Gobac, više nisam mogao reći ne. Znali su da sam slobodan, da sam vezan za Zagreb i da često dolazim jer je obitelj moje žene ovdje. I eto, nagovorili su me, bio sam tu malo slab.

Zatekli ste ekipu koja je osvojila samo dva boda u sedam kola Lige prvaka i koja je netom prije Vašeg dolaska izgubila 12 razlike u Magdeburgu, da biste Vi u svojoj prvoj utakmici u Ligi prvaka taj isti Magdeburg sveli na 18 golova i pobijedili ga. Kako ste uspjeli prodrmati ekipu u tako kratkom roku?

Upotrijebili ste dobru riječ - prodrmati. Nisam ja tu mogao nešto napraviti oko taktike ili fizike. Malo je bio problem i u glavama, kad se uvuče ta neka nesigurnost igrači zaborave i ono što znaju.

Gledao sam ekipu u prvom kolu Lige prvaka, kada su razbili Aalborg, u jednom trenutku je bilo i deset razlike. Vidio sam da tu ima kvalitete. Puno sam razgovarao s igračima kad sam došao, pokušao sam im dočarati što znače glava i psiha te im objasniti da će noge biti brže, a ruke preciznije ako otpustimo tu kočnicu u glavi.

Naglasio sam i da moramo biti borbeni svih 60 minuta i da nema nepobjedive ekipe, bez obzira na to što je Magdeburg u tom trenutku bio suveren i što je jedan od najboljih europskih klubova. Tako je i bilo. Borili smo se 60 minuta, dobar golman, dobra obrana i tako je krenulo. To je bio veliki pomak prema naprijed i svaku iduću utakmicu sam dizao ekipu.

Zaista sam bio optimist, za razliku od svih koji su bili oko nas. Vjerovao sam da možemo učiniti gotovo nemoguće i plasirati se u osminu finala Lige prvaka. Tako smo i odigrali. Pobijedili smo u Szegedu, pobijedili smo Magdeburg. Odigramo neriješeno s Kolstadom, budemo dobri protiv Nantesa koji je sad na Final Fouru.

U Aalborgu smo odigrali fenomenalno i dugo vodili pet razlike s puno problema i ozljeda glavnih igrača. Ali nikad nisam spominjao igračima ozljede i one koji nisu tu. Govorio sam im da su oni ekipa Zagreba i da su oni najbolji. Igrači su to maksimalno prihvatili, pokazali da imaju karakter i da se izostanak kvalitetnih igrača može nadoknaditi ako imamo karakter, borimo se i vjerujemo u sebe.

Boli me još uvijek i moram reći da su nas suci u dvije-tri utakmice puno oštetili. Ne mogu to prešutjeti, iako se to može sutra obiti o glavu meni ili Zagrebu. Takav sam čovjek, boli me to jer je bilo nepošteno i nekorektno prema igračima, klubu, gradu, publici koja je došla. To je takav sport, ne dotiče to samo nas, i ostali se sve više žale.

Nažalost, moram Vas pitati i o onoj situaciji između Miloša Kosa i Mateja Mandića u svlačionici poslije Nantesa. Kako sad s odmakom gledate na to i je li Vam se to ikad prije dogodilo u karijeri?

Dugo sam u rukometu i svašta sam doživio. Bilo je guranja, psovanja i vrijeđanja u svlačionici. Ne trebamo se lagati i praviti da je u vrhunskom sportu sve super jer nije. Ali da je netko nekoga ovako udario, nokautirao, to nisam doživio.

To me iznenadilo i presjeklo, pogotovo jer sam od Miloša Kosa očekivao jednu izuzetno dobru sezonu. Bio je u maloj krizi, razgovarali smo prije toga u četiri oka. Povjerio mi se, otkrio mi je neke životne tajne i dogovorili smo se da ćemo zajedno rješavati te njegove probleme.

Na kraju krajeva, on je bio prvi lijevi vanjski. I onda preko noći, poslije jedne dobre utakmice protiv Nantesa, ostanete bez glavnog golmana, koji je protiv Magdeburga obranio 20 lopti, i glavnog lijevog beka.

Na to su se nastavili drugi problemi koji nas prate i sada, Glavaš i Pavlović su ozlijeđeni. Srna je bio ozlijeđen prije Svjetskog prvenstva pa je takav na njemu igrao, vratio se ozlijeđen, sad je opet zdrav. Ali to je vrhunski sport, i drugi imaju takve probleme. Tko je sposobniji to prebroditi, ima više uspjeha.

Sa Zagrebom imate ugovor još godinu dana. Kakvi su planovi za iduću sezonu? Odlaze Srna, Dibirov... Neće ih biti lako nadomjestiti.

Da, neće biti lako. Srna je jedan od glavnih igrača hrvatske reprezentacije, ne treba ni govoriti koliko je važan Zagrebu. Otišao je Kos, odlazi Srna, dva glavna šutera. Zatim i Dibirov kao prvo lijevo krilo. Treba to nadomjestiti. Teško je nešto prognozirati u ovom trenutku.

Očekivao sam da će se neki igrači koji su već u sastavu brže razvijati, ali nisu se razvili onako kako sam htio i to me malo brine. Dobili smo neke igrače koji bi trebali osvježiti ekipu. Vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno.

S budućnosti ćemo se vratiti na prošlost. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?

Tipična priča ljudi, govorim o mojim roditeljima, koji su 50-ih godina bili u državnoj službi pa su se morali seliti. Svakih godinu-dvije odlazilo se u druga mjesta i sigurno nije bilo jednostavno. Ne pamtim prvih četiri-pet godina, ali od pete godine se sjećam svega.

S jedne strane je sigurno da nije bilo lako, ali s druge strane nosite sa sobom divne uspomene na široki spektar ljudi koje ste sretali. Sada živim u Berlinu, imam krug prijatelja iz svih krajeva naše bivše zajedničke države. Srećem ljude koji su dolazili iz tih mjesta gdje je moj otac radio i gdje sam ja odrastao.

Svi se onda raspituju o mom ocu i mojoj obitelji, govore kako svi pričaju lijepo o meni, mojim roditeljima, mojoj braći. Evo, sada se ježim kada govorim o tome. Ponosan sam na svoju obitelj i na to što smo ostavili lijepe uspomene iza sebe.

U zadnje vrijeme mi se javlja želja da na ljeto obiđem sva ta mjesta gdje smo nekad bili. Od Tihaljine, gdje sam rođen, pa Ljubuški, Grude, Glamoč, Šujica, Banja Luka... Lijepo je sresti te ljude i obići ta mjesta.

Kako ste ušli u rukomet?

Igrao sam nogomet i bio sam jako talentiran te izuzetno visok za nogometaša. Bio sam centarfor, zabijao sam golove i do otprilike 18. godine sam igrao u Borcu. Možda sam i mogao imati dobru karijeru.

Ipak, išao sam u gimnaziju, gdje je profesor bio Pero Janjić. On se vratio iz inozemstva i formirao dvije grupe, pionire i juniore, pri rukometnom Borcu, koji je tada bio kao ovdje Zagreb. Nagovorio me i ja sam ostavio nogomet i prešao na rukomet, pa bila to greška ili ne.

Sve dalje je vezano za Peru Janjića. Doveo me od juniora do prve ekipe, a kad se poslije vratio iz Kuvajta, tražio je čovjeka koji će mu biti pomoćnik. Odlučio se za mene, a kada je preselio u Zagreb, pitali su ga tko ga može naslijediti. Rekao je: "Samo Petko". Objasnio je da znam njegove mane i vrline, da poznajem način rada te da imam dobar mentalitet i karakter.

Nastavio sam to raditi do 1991., kada smo osvojili IHF kup pobjedom u Moskvi protiv CSKA. Tada sam dobio ponudu iz Njemačke i otada je Njemačka moja druga domovina.

Znate reći da Vas je u tim rukometnim počecima impresionirao jedan hrvatski rukometaš, Zlatko Žagmešter. Što nam možete reći o njemu?

To je bila možda i prva rukometna utakmica koju sam gledao. Igralo se na asfaltu, nedjelja prijepodne, utakmica Borca i Medveščaka, dvije jake ekipe. U Medveščaku su tada, između ostalih, bili Žagmešter i Josip Milković. Kod nas ona sjajna generacija - Abas Arslanagić, Milorad Karalić, Nebojša Popović, Dobrivoje Selec...

Impresionirao me taj jedan igrač koji se digne s devet metara, zabije gol i ne želi ići u obranu, nego sjedne u onaj krug na centru. To tada nije bilo kažnjavano, ne znam je li sad uopće dozvoljeno. Njegovi igraju obranu pet na šest, a onda on u napadu opet ustane i zabije gol. Pomislio sam: "Pa što je ovo, kako ovo..." A čovjek je bio građen k'o Apolon. Pun mišića, lijep, zgodan, visok. Tu sam prelomio i odlučio se za rukomet.

Nekako sam vezan za ovaj hrvatski rukomet. U Jugoslaviji je Hrvatska od svih republika najviše ulagala u rukomet. Oni su u to vrijeme radili seminare. Pokojni Zdravko Malić i Vinko Tomljanović "Tom" su oformili školu rukometa u Hrvatskoj, čini mi se u Umagu i Medulinu.

Ja sam mlad završio igračku karijeru zbog bolesti, a Borac je svake godine slao nas dvojicu-trojicu mladih trenera da tu učimo i bio sam vezan za hrvatske rukometne škole. I sad sam vezan, štoviše, zadnji put sam u Sesvetama držao i predavanje.

Nije čudo što je Hrvatska vodeća u rukometu od svih republika bivše Jugoslavije. To je bilo 80-ih godina, a i tada su imali školu rukometa i dovodili poznate trenere koji su držali predavanja, a mi iz ostalih republika smo gledali i učili.

Debi za seniorsku momčad Borca imali ste iste godine (1976.) kad je Borac osvojio Ligu prvaka. Danas to zvuči nezamislivo, kako je to bilo pojmiti tada?

Imali smo fenomenalnu generaciju. Tada se radilo drugačije i pametnije. Borac je imao svoju školu rukometa otkad ja pamtim i u nju su dolazili klinci iz Banje Luke. Voliš taj grad, voliš te ljude, taj klub.

Nisu to sve bili igrači iz Banje Luke, ali većina jest. Godišnje bi kupili jednog igrača koji je bio izuzetan talent. Tako nam je došao i Arslanagić, kasnije najbolji golman svijeta, koji je rođen u Derventi, studirao u Beogradu, Sarajevu. Isto tako i Zdravko "Beli" Rađenović, koji je igrao za Kvarner, a u Borcu je postao jedan od najboljih igrača Europe.

Formirala se ekipa koja je par godina bila zajedno i uvijek završavala druga ili treća, ali nikako nije uspjela postati prvak. Tada je na inicijativu starijih igrača trener postao Pero Janjić, koji je nekad igrao s njima.

Prve godine su u finalu Lige prvaka izgubili od Vorwärtsa, prvaka Istočne Njemačke. U svlačionici u Gummersbachu su se zakleli da će iduće sezone sigurno biti prvaci i tako je i bilo. U finalu su pobijedili Fredericiju iz Danske.

Ja sam bio priključen ekipi 1975. godine i te 1976. sam bio na svakom treningu, ali nisam mogao ući u sastav od 12 igrača. To su bili vukovi, pravi igrači, sedam reprezentativaca je igralo u tom Borcu. Bio sam u sastavu, ali ne mogu reći da sam osvojio Ligu prvaka kad nisam odigrao nijednu utakmicu. Mada je negdje davno napisano da imam taj naslov.

I nije samo Borac ostvarivao velike uspjehe. Partizan Bjelovar, Medveščak, Slovan Ljubljana, kasnije i Metaloplastika, Proleter Zrenjanin, Zagreb... Svi oni su osvajali ili igrali finala Lige prvaka. Rukomet s ovih prostora tada je bio pravi pojam te se često ističe da su drugi učili o rukometu od nas, ali da sad to više nije tako. Zašto?

Sve zemlje koje su se raspale 90-ih, taj istočni blok, nisu se snašle u vremenu koje je nastalo poslije toga. SSSR je bio neprikosnoven u svemu, imao je 15 republika i iz svake po dva-tri fenomenalna igrača. U tadašnjoj Jugoslaviji bi imali, primjerice, dva igrača iz Beograda, pet iz BiH, pet-šest iz Hrvatske, jedan-dva iz Slovenije, jedan iz Crne Gore i tako dalje...

I onda se odjednom to sve raspadne i ostane na malom teritoriju. Zatim financiranje. Ti klubovi su bili financijski sigurni. Grad je vodio računa o svakom klubu, firme su financirale klubove iz svojih gradova i tu nije bilo nikakvih problema. Raspadom države raspao se i taj sistem. Svaka republika se osiromašila, firme su se ugasile. Tko je to mogao financirati?

Zato sam se divio Zagrebu, koji je uvijek uspijevao naći način financiranja. Dvaput su osvojili i Ligu prvaka, 1992. i 1993., ali moram reći da je i pet naših igrača iz Banje Luke došlo ovdje i sudjelovalo u osvajanju prve medalje hrvatske rukometne reprezentacije.

Sa Zlatkom Saračevićem i Irfanom Smajlagićem sam igrao i trenirao ih, a Iztoka Puca, Patrika Ćavara i Božidara Jovića sam samo trenirao. Tako da sam i ja vezan za taj rukomet, pratio sam ih jer su moji bivši igrači i suigrači.

Vidimo da danas imaju probleme u Srbiji, kao i u BiH, koja je nekad bila nositelj kvalitete. Borac, Željezničar, Bosna, Sloga Doboj i Krivaja, pet klubova je bilo u prvoj ligi, koja je tada bila kao Bundesliga sada. I sami ste nabrojali sve klubove koji su ostvarivali velike uspjehe tako da je to zaista bila Bundesliga.

Spomenuli ste da ste igračku karijeru završili zbog bolesti. O čemu se radilo?

Bila je to bolest bubrega koja možda ne bi bila tako strašna da se otkrila na vrijeme. Imao sam 29 godina i morao sam pauzirati šest mjeseci, a poslije više nije bilo svrhe vraćati se jer tada nije bilo kao danas, da igrači igraju do 40. godine.

Izgubio sam zadnjih par godina igračke karijere, ali to mi je pomoglo da rano dođem u trenerske vode. Prvo su mi u Borcu dali da vodim juniore, zaljubio sam se u taj posao i do danas se ne dam.

Kao mlad trener ste s mladom ekipom Borca 1991. osvojili IHF kup, odnosno današnju Europsku ligu. Kako ste uspjeli ostvariti takav podvig s ekipom kojoj nitko nije davao šanse?

Zaista nam nitko nije davao šanse, pogotovo zato što smo u prvenstvu imali velikih problema jer su nam iz nekih drugih razloga, možda i političkih, četiri glavna igrača poslali u vojsku. Možda da bi drugi klubovi bili isforsirani da osvoje titulu te godine.

To smo izgurali, nismo išli u Kup prvaka, nego IHF kup. Zamolio sam prijatelja Zdravka Rađenovića i vjenčanog kuma Zlatana Arnautovića, koji su prestali igrati i vratili se iz inozemstva, da nam pomognu. Oni su tu sezonu izvukli s mladim igračima i tako smo izborili IHF kup.

Nitko nije predviđao da ćemo proći prvo kolo. A onda se to nekako zakolutalo, bila je to fenomenalna mlada ekipa s prosjekom od 21 godinu. Moj kum Zlatan nam je ostao pomoći, imao je problema s leđima, nije mogao trenirati, ali on je triput izabran za najboljeg golmana svijeta i branio je fenomenalno.

U finalu je ubio Talanta Dujšebajeva i cijeli CSKA, koji je tada još uvijek bio jak sovjetski klub. Prije toga smo u polufinalu pobijedili Essen, njemačkog prvaka. Nitko to nije očekivao, bila je senzacija osvojiti to natjecanje s tako mladom ekipom.

Imali smo riješene financije, iz Basela smo prvi put dobili i stranog sponzora. Ta mlada ekipa bi dugo vladala na ovim prostorima, ali došao je taj prokleti rat. Igrači su se rasuli, pola igrača je otišlo na jednu, a pola na drugu stranu. Ja sam otišao u Njemačku odmah poslije finala u Moskvi, ne zbog rata, nego zato što sam dobio finu ponudu i evo do danas sam ostao u Njemačkoj.

U Njemačkoj ste kao trener proveli 30 godina i drugi ste po broju vođenih utakmica u Bundesligi. Ima li neka tajna iza te Vaše dugovječnosti?

Kad sam došao u Njemačku, bilo je četiri-pet trenera s ovih prostora. Noka Serdarušić, Velimir Kljaić, bio sam ja, poslije je došao i Sead Hasanefendić... Ipak, s vremenom su otišli svi, i Noka i Kljun, i ja sam ostao sam.

Nije bilo lako tada ostati jedan jedini. Ne znam kako bih se izrazio, ali mi s ovih prostora smo čudan narod. Ljutimo se što ima toliko španjolskih trenera, nekad je bilo puno Islanđana, a sada vladaju Španjolci i vuku jedan drugog. Tamo gdje je nekad bio jedan, sad ih je sedam.

Nas je nekad bilo sedam, a ostao je jedan. Ne znam što je u pitanju - mentalitet, sujeta, zavist... Svi se poštujemo i volimo kad sjedimo za stolom i popijemo nešto, a kad se raziđemo vjerojatno bude svakakvih priča koje su svojstvene ovim prostorima. Neka se nitko ne naljuti, a neka se svatko i naljuti ako se pronađe u mojim riječima.

U Njemačkoj sam imao uspjeha. Nisam imao sreću voditi velike klubove jer je to bilo vezano za rad menadžera, a ja nikad nisam imao menadžera. U Bundesligi sam radio 22 godine i nijedan klub nisam dobio preko menadžera, nego me je klub zvao direktno. Smatram to priznanjem za svoj rad.

Dva puta sam bio kandidat za izbornika Njemačke i za izbornika Srbije. U novinama se pisalo da sam dobar i uspješan, ali da se brzo posvađam. Što to znači? To znači da imam svoje mišljenje, da ga branim i da ne dozvoljavam da mi se netko miješa u posao. Zanimljivo je da je na kraju tih novinskih navoda pisalo "ali ne mora značiti da je to negativno". Očito i nije negativno dok su me birali 22 godine, od čega sam, recimo, samo u Göppingenu proveo 10.

Kroz karijeru ste posebno uspješni bili u već spomenutom IHF, odnosno EHF kupu. Četiri puta ste ga osvojili i još četiri puta igrali finale. Postoji li neki razlog zbog kojeg vam je to natjecanje odgovaralo?

Imao sam specifičnu situaciju u kojoj sam mogao pripremati ekipu za te europske utakmice. Možda je bio i plus što sam vodio klubove koji nisu pretendirali na titule prvaka Njemačke. Na to su bili pretplaćeni Magdeburg, Kiel, Flensburg...

U Bundesligi nemate šanse da se odmorite na bilo kojoj utakmici ako želite titulu, možete je izgubiti i kod zadnjeg na tablici. Ja sam najčešće imao dovoljno dobar položaj na tablici da sam mogao fokus prebaciti na protivnike u Europi. Tako smo se i pripremali.

Sjećam se da mi je Stefan Lövgren jednom dao ogroman kompliment. Moje ekipe su često pobjeđivale Kiel i mediji su pisali da Göppingen ne leži Kielu. Novinari su mu tako jednom i postavili pitanje, a on je rekao: "Nije problem u ekipi, nego u Petku. On nam uđe u sistem."

Jednostavno se posvetim protivniku, trudim se pročitati tu ekipu. Tako sam se spremao i za Europu. Mislim da možete mnogo otkriti u igri svake ekipe, vidjeti neke specifičnosti svakog trenera. I eto, tako sam i osvojio to natjecanje četiri puta, i to s tri različita kluba, Borcem, Göppingenom i Füchseom, što nije mala stvar.

Imate i njemačko državljanstvo, proveli ste tolike godine tamo. Osjećate li se sada kao Nijemac?

Ne osjećam se kao Nijemac, ali volim Njemačku jer sam po prirodi čovjek koji voli red, disciplinu, čistoću i prave ljudske odnose. Mada se i Njemačka kroz posljednjih nekoliko godina strahovito promijenila, nije to ona zemlja koju sam zatekao kad sam došao tamo, ali neću o tome, nije nam to tema.

Žena i ja smo s djecom odlučili ostati u Njemačkoj. Gdje da se vratim? U Banju Luku, Zagreb? Djeca su nam u Njemačkoj završila školu, ostala su ondje živjeti i raditi. U Banjoj Luci više nema mnogo ljudi koje sam poznavao. U Zagrebu ne znam toliko ljudi da bih ovdje mogao započeti život.

Ja sam 35 godina u Njemačkoj i uvijek sam mislio da ću ostati živjeti u Göppingenu, gdje sam proveo deset godina i sklopio brojna prijateljstva. Mislio sam da ću ostati i u Wetzlaru, gdje sam proveo šest godina.

Ali sad je situacija takva da ću ostati u Berlinu jer je velik grad, jedan od najboljih gradova u Europi za život. Ima puno sporta, neće mi nikad biti dosadno kad odem u mirovinu. Na kraju opet napravite svoj krug prijatelja i sada kad dođem u Berlin imam više prijatelja i poznanika nego u Banjoj Luci.

Rekli ste da ste bili kandidat za preuzeti Njemačku i Srbiju, ali ste na izborničku klupu ipak sjeli tek 2020. u Rusiji. Kako je do toga došlo?

Slučajno. Bio sam trener Füchsea kad me nazvao Lev Voronjin, olimpijski pobjednik i njihovo veliko ime. Rekao mi je da traže novog izbornika i pitao me jesam li zainteresiran. Objasnio sam mu da imam ugovor još godinu dana, ali da sam zainteresiran, a on je rekao da će me sačekati. U međuvremenu sam razgovarao s obitelji, podržali su me, tada još nije bilo rata i tako se to dogodilo.

Dvije godine mi je bilo lijepo, divna zemlja, Moskva je jedan od najljepših gradova na svijetu. U te dvije godine smo podignuli rezultate. Oni su kao bivša rukometna sila pali, nisu pratili trend ubrzanja rukometa, ostali su na starim školama. I dalje su se osjećali kao velika sila, ali morali su priznati da više to nisu.

Zatim je došlo do rata, sve je stalo zbog sankcija. Čekaš i čekaš, misliš da će prestati i da se neće taj rat toliko otegnuti, smatralo se da će to završiti za dva-tri tjedna, a preraslo je u dvije-tri godine i kraj se još uvijek ne vidi.

U Rusiji sam sreo fenomenalne ljude i imam lijepa sjećanja. Žao mi je zbog svega što se događa jer i u Ukrajini imam puno prijatelja. Dok rat nije krenuo, igrali smo i u Ukrajini, vodio sam CSKA i imao igrače Ukrajince s kojima se i danas čujem.

S Rusijom ste na Euru 2022. uspjeli ostvariti solidan rezultat, pobijedili ste Norvešku i namučili Njemačku i Španjolsku. Mislite li da bi nastavili taj pozitivan trend da nije počeo rat?

Mislim da bi. Rukomet je u Rusiji stvarno bio totalno pao, nije ga bilo na televiziji. Oni isto imaju sportske kanale, a na nacionalnoj televiziji nema teorije da bude sport, osim kad su Olimpijske igre i ta velika natjecanja. Kad smo pobijedili Norvešku, prijenos naših utakmica protiv Njemačke i Španjolske bio je na nacionalnoj televiziji. Cijela Rusija se dignula na noge i mislim da bismo nastavili tim putem.

Izgubili smo jedan razlike i od Njemačke i od Španjolske poslije vodstva u obje utakmice. Nismo imali simpatije mnogih na tom prvenstvu, ali smo odigrali dobro. Kad smo se vratili u Rusiju, dočekala nas je televizija, novinari, kao da smo nešto osvojili. I oni su željni da se rukometni uspjesi vrate u Rusiju.

Klubovi su počeli prihvaćati novitete koje sam zagovarao. Imao sam probleme sa starim trenerima jer stari ljudi ne vole promjene, oni žele svoju zonu komfora. Nije im se svidjelo to što sam donio nove metode rada, inzistirao na brzom rukometu, da se više trči i malo drugačije trenira. Ipak, polako su i oni prihvatili to.

I sad pogledam neke njihove utakmice i vidim da četiri-pet vodećih ekipa trči, igra brzo. Drago mi je jer znam da su ti treneri bili protiv, no na kraju su to prihvatili.

Ali neće se tako brzo vratiti poslije ovih sankcija. Već je treća godina da se ne natječeš i ne uspoređuješ s drugim nacijama. Kad odigraš s drugom nacijom pa izgubiš, znaš da treba nešto mijenjati. Sad ne igraš s drugima i ne znaš gdje si. Oni još uvijek misle da su tu negdje. Rukometašice su pobjeđivale sve. One imaju drugi sistem i prije će se vratiti nego rukometaši, njima će trebati dugo.

Kako to da ste se odlučili ostati u Rusiji dok je većina stranaca odlazila?

Mnogi su bili iznenađeni. Kad je rat počeo, 24. veljače, bio sam u Berlinu, a imao sam avionsku kartu za Moskvu za 27. veljače. Žena i djeca su mi rekli da nema šanse da idem, ali ja sam razmislio i rekao da idem. Takav sam čovjek, ne mogu okrenuti leđa nekome tko je prema meni dvije godine bio korektan i ispunio mi sve želje.

Kad sam se pojavio u savezu, oni su se šokirali jer su stranci već uglavnom napustili zemlju. Odgojen sam tako da ne ostavljam prijatelje. Ljudima koji su prema meni korektni vraćam istom mjerom, ako ne i bolje.

Računao sam da rat neće potrajati, govorilo se da će se ruski sportaši vratiti na velika natjecanja, ali sve su to bile laži i mazanje očiju. Tu sam izgubio dvije godine karijere. Mogao sam negdje drugdje raditi, bio sam u punoj snazi. Zbog poreza sam šest mjeseci morao biti u Rusiji, a ostalih šest mjeseci sam bio kod kuće i putovao po Europi i gledao rukomet. U Rusiji bih održao dvije-tri akcije priprema i tako bi vrijeme prolazilo.

Je li Vas prije prošlogodišnjeg dolaska u Zagreb itko od hrvatskih klubova zvao? Ili možda hrvatska reprezentacija?

Zagreb je, a reprezentacija nije. Zbog kolega trenera ne bih govorio kad je to bilo.

U kakvim ste odnosima s aktualnim hrvatskim izbornikom Dagurom Sigurdssonom, s kojim ste istovremeno radili u Bundesligi?

U jako dobrim odnosima smo. Razgovarali smo kad je došao ovdje, a kad sam potpisao za Zagreb smo se našli na kavi. Kao njegov dobar poznanik i prijatelj skrenuo sam mu pažnju na neke stvari jer dolazim s ovih prostora i znam mentalitet ljudi, a on je jedan hladni Skandinavac kod kojeg postoji samo jedan pravac i nema ni lijevo ni desno. Ipak, u jednom intervjuu sam već rekao da on sada više nije hladni Skandinavac, nego je naše vruće krvi.

Kako će osvajanje srebra pod Sigurdssonom utjecati na hrvatski rukomet?

Svaki uspjeh je vrlo važan ako se to na pravi način iskoristi. Imate primjer Srbije, koja je 2012. osvojila srebro, ali nije ništa iskoristila. Drago mi je jer radim u hrvatskom rukometu, to je dobro za mene kao trenera, za ljude koji vode klubove, lakše će doći do sponzora. Dolaze klinci, ne moraš ih čupati po školama, sami se upisuju.

Koliko je bilo teško prilagoditi se rukometnim trendovima i ostati trenerski relevantan kroz više od tri desetljeća?

Nije mi bilo teško. Studiozan sam, analiziram svaku utakmicu, svakog igrača. Zato mi je bilo lakše prebaciti se na nove sustave i trendove. Razgovarao sam s trenerima u Njemačkoj koji su mojeg godišta i koji su rekli da im je najteže prilagoditi se promjeni generacija, a ne rukometnog stila.

Mnogi ne žele raditi ono što smo mi nekad radili. Evo sada smo na treningu u Zagrebu malo razgovarali i svi me pitaju jesam li vidio kako je Berlin pobijedio Aalborg osam razlike. Rekao sam im da sam vidio i da mi je drago, ali da sam vidio i Aalborg. Nije im bilo jasno što želim reći.

Mi smo pet razlike vodili protiv Aalborga, trebali smo pobijediti, no suci su nas pokrali. A sada se taj Aalborg, strašna momčad i prvak Danske, raspadne i od +6 dođe na -8. To sam gledao, to je taj novi rukomet.

Nitko ne igra obranu i na kraju ti samo golman rješava sve. Gledam Barcelonu i Veszprem, nitko ne igra obranu. Pa vi uvjerite ove klince, koje vide rezultat 45:35... A ja dođem i kažem: "Obrana!" Obranu nije lako trenirati, to je drill i takvi su moji treninzi. I mi tako spustimo Magdeburga, prvaka Europe, na 18 golova. I onda im kažem: "Što je sad? Tamo 45, a ovdje 18."

Obranom se, dakle, može napraviti razlika u današnjom rukometu?

Može, ogromna. U Rusiji su prije mene bila dva Španjolca. Rusi su dva metra i 120 kila i igrali su španjolsku obranu na devet metara. Pa ne mogu se pokrenuti! Rekao sam im: "Tri metra nazad." Pokazao sam im razliku kad igraju na devet i kad igraju na šest metara. Tko te može propucati kad ti s dva metra visine stojiš na šest metara? A kad izađeš na devet metara, mogu te i ja proći jedan na jedan.

Tako sam se i ja prilagođavao promjenama i uvjeravao klince da se to treba raditi. Ovdje s tim u pet mjeseci nemam problema. Treninzi su žestoki, ali radi se.

Kroz razgovor ste u nekoliko navrata izrazili nezadovoljstvo suđenjem. Smatrate li da se tu nešto može promijeniti?

Katastrofa! To je najveći problem rukometa. Ne mogu to shvatiti jer u svemu napredujemo. Gledam Ligu prvaka - fenomenalno, puna dvorana, svjetlosni efekti, navijačice, glazba... A sudac dođe i svira k'o pračovjek.

Svakom sucu kažem da sam bolji sudac od njega jer 40 godina sudim svaki dan, a on sudi samo vikendom zadnjih deset godina. Ne može on mene uvjeriti u nešto. I kad god bi neki sudac kasnije pogledao video, nazvao bi me i rekao mi da sam u pravu.

Ali ne žele mijenjati pravila da ostave sebi mogućnost da oni odlučuju. U košarci se zna - dvije noge na parketu, probijanje. Kod nas sve može biti, a ništa ne mora biti probijanje. Može se puno toga popraviti, ali mislim da nema volje.

Za kraj, možete li složiti idealnu sedmorku od igrača s kojima ste igrali ili koje ste trenirali?

Ne volim to raditi, ali znam da je ljudima zanimljivo. Kako da sastavim najbolju sedmorku ako kažem da sam trenirao jednog Paku Ćavara i jednog Timura Dibirova, trenirao Hansa Lindberga i igrao s Pipetom? Koga od njih ne staviti? Ili jednog Iztoka Puca ili jednog Belog Rađenovića? Navedite samo ta imena i ljudima će sve biti jasno.