VIDEO: DARIO DALMACIJA, kamera i montaža
NOVINARKA: DEA REDŽIĆ

"MOJA sestra i prijatelji s ulice nagovorili su me da dođem na trening. Nisam imala pojma kakav je to sport. Nakon dva tjedna otišli smo na turnir u Sarajevo i od tada nisam provela dan bez juda. Zavoljela sam sport jer sam upoznala nove prijatelje"

Majlinda Kelemendi imala je osam godina kada je prvi put stala na strunjaču u nedovršenoj školi juda u gradu Peć. Albanska većina koja živi u izmaglici podno vrhova Prokletije zove ga Peja. Svi ovdje znaju za Majlindu. Bez problema uputit će vas prema dvorani u kojoj trenira najbolja judoka svijeta. Vijugavim uzbrdicama, kroz pejzaž zbijenih krovova, asfalt se smjenjuje s makadamom. Tu negdje pri vrhu uske ulice je kraj puta i kuća koju smo tražili. Još uvijek je nedovršena, s popucanim zidovima i improviziranom izolacijom. Borkinje iz cijelog svijeta u blizini unajmljuju stanove i po pola godine gledaju što radi Majlinda. Na treningu su zajedno dječaci i djevojčice, a prati ih strogi pogled Dritona Kuke. Prije Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, prvih na kojima je nastupila mlada država Kosovo, Kuka je jedva pristao pustiti našu kameru u dvoranu. Dao nam je deset minuta i tada smo upoznali Majlindu.

"Dio priprema odradili smo u Sloveniji jer nam novinari ne daju mira. Odbili smo i BBC, za nas je ovo previše važno"

Driton je dvostruku svjetsku i europsku prvakinju spremao za trenutak kada će osvojiti olimpijsku medalju i postati poznatija od države koju predstavlja. Ova 25-godišnja djevojka jedva je čekala da ponese taj težak teret. Punopravno članstvo Kosova u Međunarodnom olimpijskim odboru za narod koji unatoč priznanju 108 država članica UN-a i dalje živi u getu ili službeno pod protektoratom Misije vladavine prava Europske unije, bio je najvažniji trenutak još od proglašenja državne neovisnosti 2008. godine. Predsjednik Kosovskog nacionalnog olimpijskog komiteta Besim Hasani tom je prigodom kazao: Majlinda je ovoj državi poslana od Boga. Čak i ako bude ozlijeđena, ona će u Riju uzeti medalju za Kosovo, to je negdje zapisano"

Kada je 1999. godine počela trenirati kako bi stekla nove prijatelje, svega nekoliko mjeseci nakon što je njezin grad spaljen u ratu, Majlinda nije mogla znati da je predodređena za ovu ulogu. Njezina karijera ispreplela se s kosovskim putem prepoznavanja i potrage za identitetom. Ni Kuka nije znao.

"Kao trener to jednostavno nisam očekivao. No, riječ je o izuzetnoj osobi koja je zadivila sve oko sebe. Ako na svijetu postoji pravda, ona će to zaokružiti medaljom u Riju", govorio nam je nekadašnji prvak Jugoslavije u judu, kojem su predviđali medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni.

Zbog rata je s 19 godina prekinuo karijeru. Kroz Majlindu danas živi ono što mu je politika oduzela.

"Bojkotirali smo sve međunarodne sportske priredbe, kako bismo pokazali da nismo građani drugog reda. Htjeli smo svijetu pokazati što se događa u bivšoj zemlji. Rat je najgora stvar koju sam u životu prošao. Zapalili su mi dvije kuće, ali moja škola juda je preživjela. Imala je, srećom, samo zidove"

Među njima je krenula Majlinda, iz razonode, na nagovor preživjele djece iz svoje ulice i bez primisli da će osim sportskih protivnika tući i one puno moćnije, političke.

"Nisam razumjela zašto sve mora biti politika. Bila sam razočarana kada su mi rekli da u Londonu ne mogu predstavljati Kosovo na Olimpijskim igrama. Albanija me prigrlila, to je bila čast. Na koncu, svi smo isti narod, ali imamo dvije države. Bilo mi je teško i nisam postigla dobar rezultat. Previše sam razmišljala o drugima i što ću reći. Godinama sam sanjala samo o tome da nosim zastavu Kosova. O tome ćemo ipak pričati nakon Rija"

Jedva smo iz nje izvlačili riječi. Bila je potpuno službena, držala se vojnički ozbiljno, a usiljeno se nasmijala tek kada smo je pitali zašto je zovu Cristianom Ronaldom juda.

"Vjerojatno zašto što sam u posljednje tri godine izgubila tri meča. Ne radim ništa drugo u životu. Nemam Facebook, ne izlazim. Probudim se ujutro i razmišljam samo o treningu. Znam da za moje godine to nije normalno, ali mnogo toga ovdje nije normalno"

Malo tko spominjao je da je iza nje godina prepuna teških ozljeda. Leđa, obje ruke, i beskrajne terapije. Svijet je pričao samo o njezinoj pobjedi nad Putinom.

Olimpijske igre stigle su brzo. Na otvaranju je nosila zastavu Kosova, ali njezin trener tvrdi da je nosila puno više.

"Bila je nositelj svih dobrih stvari s Kosova. Pokazala je svijetu da naša zemlja ima vrijednosti koje svijet mora prepoznati"

Najtežu borbu odradila je u polufinalu, protiv Japanke Nakamure, trostruke svjetske prvakinje koja se četiri godine spremala samo za Majlindu. Finale protiv Talijanke Odette Giuffridu bilo je samo pitanje koncentracije. Meč je uživo gledao i predsjednik Kosova Hashim Thaci. Pripremio je nagradu od sto tisuća eura i ostao bez njih.

U miks zoni natiskalo se stotine kamera. Srpski komentatori raspravljali su kako će pročitati ime države u koju odlazi zlato, a kolege iz ostatka svijeta tukli su se za što bolju poziciju za intervju. Skoro su je rastrgali, a ona je svakoj grupi strpljivo ponavljala svoju priču. Trajalo je satima. Čekajući red, udubila sam se u mobitel, kad me netko opalio po ramenu.

"Hej, ti si bila u mojoj kući! Vidi što im nosim. To je za onu djecu s ulice, da im pokažem da mogu biti sve što požele, iako su siromaši i mali. Sada imam sve što želim"

Konačno se smijala, iako je plakala, a ja sam samo stajala i slušala. Uopće ne znam koliko je sve skupa trajalo niti jesam li upalila snimač na mobitelu. Tko bi, uostalom, čitao to što sam osjećala.

Prekinuo me glas Dritona Kuke.

"Da ovaj čas umrem, ne bi mi bilo žao. Moram samo nabaviti nove strunjače, za nove Majlinde"