Foto: AFP

KOŠARKAŠI su se jučer vratili u Zagreb. Pognute glave i praznih pogleda kao i tko zna koji put do sada. Prokletstvo, nedostatak sreće, manjak koncentracije, a vjerojatno i kvalitete. Sve je to presudilo da još jednom ostanemo kratki za pola koša ili jednu loptu. Tko je kako odradio svoj posao? Je li zadovoljio ili je podbacio?  Vrijeme je za podvlačenje crte.

Roko Ukić - Naš prvi play je bio solidan. Niti loš, niti vrlo dobar - najbolje bi bilo reći šaren. Na prvenstvo nije došao potpuno spreman, no pokazalo se da i pod takvim Ukićem hrvatski napad najbolje funkcionira. U tridesetak prosječnih minuta zabijao je 8 koševa i tome dodao 3.5 asistencije što ga čini našim najboljim dodavačem. Najbolju utakmicu odigrao je protiv Slovenaca kada je ubacio 20 koševa (+7 asista). Vidjelo se da mu nedostaje svježine i hitrosti. Za njega mora biti mjesta i u sljedećem ciklusu.

Zoran Planinić - Pokazao se kao najveći Vrankovićev promašaj. Ovako nespremnog Joke ga nije smio niti voditi na Prvenstvo, a izbornik je to i de facto priznao kada ga se u osmini finala potpuno odrekao. Statistika i minutaža bili su mu sasvim minorni i praktički je samo zauzimao mjesto na klupi. Planinića se predugo čeka i dojam je da je u reprezentaciji gotovo uvijek ozlijeđen.

Davor Kus - Vranković niti s Kusom nije pogodio. Još jedan play (ili dvojka) koji je uglavnom sjedio na klupi što zorno pokazuje konačna statistika od samo 18 ukupnih poena na cijelom Prvenstvu. Na kraju je postao i tragičar osmine finala s onim prekršajem na Rašiću u zadnjoj sekundi utakmice. Kus je debelo ugazio u četvrto desetljeće i realno bi ovo trebalo biti njegovo zadnje veliko natjecanje.

Marko Popović - Naš najbolji igrač na prvenstvu. Od četvrtog playa kojemu se nije previše vjerovalo, Pop se probio do vođe koji je preuzimao odgovornost kada je trebalo i do našeg najboljeg strijelca. Gotovo 15 prosječnih koševa za tako malu minutažu su sjajne brojke. Pop je jedan od rijetkih koji je zadovoljio i dokazao da mu u budućnosti treba dati još više povjerenja.

Rok Stipčević - Promatrač i sasvim nelogičan Vrankovićev potez. Peti play u rosteru koji je ukupno odigrao samo 13 minuta na prvenstvu i nije zabio niti jedan koš je dovoljno da se vidi o kakvom se promašaju radi. Još bi i shvatili da je  20-godišnjak, no Stipčević ima pet ljeta više. Za sljedeću priliku se treba itekako dokazati.

Marko Tomas - Nakon što smo pobrojali naše sve playeve dolazimo do jedinog klasičnog beka. Teško je reći da je Marko podbacio, no da smo od jednog igrača u naponu snage i zrelosti očekivali više, to je sasvim jasno. Protiv Slovenaca je odigrao solidno (17), a protiv Srba se u ključnoj utakmici potpuno izgubio (samo 6 koševa i 0/5 za tricu). Realnost je takva da od njega trenutačnog boljeg nemamo. Nažalost.

Bojan Bogdanović - Najugodnije iznenađenje u momčadi i budućnost hrvatske košarke. Preuzimao odgovornost, zabijao trice, odrađivao solidnu obranu. Jednom riječju zadovoljio i još malo više od toga. Fali mu iskustva, no to će doći već u sljedećem ciklusu. Ipak dečko ima samo 20 godina. Kapa dolje za ovog Mostarca.

Lukša Andrić - U momčad se ugurao zbog silnih ozljeda i Vrankoviću je trebao glumiti četvorku koju nema u rosteru. Nažalost, vječni talent je pokazao sve boljke koje su ga godinama pratile u Ciboni. Mnogo glupih prekršaja, očajna obrana i psihička labilnost. Po našem viđenju od Andrića je bilo boljih rješenja. Umjesto njega ili Stipčevića, mjesto u Turskoj je definitivno trebao imati Hrvoje Perić.

Ante Tomić - "Dečko je još mlad, dečko je još zelen." Dečko uopće nije mlad (24 godine) i igra u Real Madridu gdje je jedan od nositelja igre. Takve reference podrazumijevaju i bolju igru od onoga što je Tomić pružio u Turskoj. Trebao je biti naša udarna snaga, većina akcija se kreiralo po njemu, a govorili su i da će biti iznenađenje cijelog prvenstva. Ništa od toga se nije obistinilo. Za sada je razočarao, no nema dvojbe da je on naša budućnost pod obručima. Samo da što prije dođe.

Luka Žorić - Donedavno je igrao u Zaboku, a onda je postao reprezentativni starter protiv Slovenije. Zbog ozljede je odigrao samo tri utakmice i pokazao da je daleko najbolji i najhrabriji Vrankovićev potez. Šteta, vjerojatno je mogao pružiti još koju dobru partiju. Definitivno zaslužuje pozornost i priliku i u sljedećem ciklusu.

Marko Banić - Solidan, baš kao i uvijek u reprezentativnom dresu. Možda je i Vranković tu mali krivac jer je ispadalo da je Banić samo jedna od petica (ili četvorki) u rotaciji. Kada je trebalo povući protiv Srba to je učinio s puno stila. Odigrao je sjajnu obranu i jako dobro u napadu. Ipak, u svom Bilbau daje puno više nego u reprezentativnom dresu. Od njega se uvijek očekuje više...

Krešimir Lončar - Premalo poena (5.3) za kvalitete koje posjeduje. Bezrazložno je degradiran u tek petog centra u rotaciji što ga je potpuno izbacilo iz ritma. Kada je dobio malo ozbiljniju priliku protiv Brazila i Srbije, pokazao je zašto je u reprezentaciji. Vrankovićev potez je tim nelogičniji ako se zna da je Lončar naš najbolji čovjek kada se govori o branjenju pick igre - naše stare boljke. Ipak, iskreno govoreći, Krešo je nažalost samo prosjek kao i svi ostali hrvatski centri u ovom trenutku.

Joke Vranković - Da nije bilo dobre utakmice protiv Srbije, prst bi sigurno bio prema dolje. Ovako se izvukao i preživio. Stipčević, Andrić, Planinić i Kus su trebali ostati u Zagrebu, a priliku su trebali dobiti neki drugi. Na prvenstvu se gubio i u vođenju utakmica. To se zorno vidjelo protiv Slovenije, kada mu je momčad na prvu slovensku seriju ostala potpuno obezglavljena. Brazil je odradio još gore, pa se događalo da igra sa četiri "mala" protiv brazilskih gorostasa. Kazna je bila neminovna. Jedino je utakmicu protiv Srba vodio solidno što se odmah vidjelo i na konačnom rezultatu. Mlad je, možda nešto nauči. Repeša je sigurno bio puno veći znalac od njega.