Foto: Getty Images/Guliver Image

IVICA OLIĆ iznenada je zaključio svoju reprezentativnu karijeru i više neće igrati za Hrvatsku!

Pismo Ivice Olića prenosimo u cijelosti:

"Želio bih vas ovim putem obavijestiti kako sam odlučio oprostiti se od hrvatske nogometne reprezentacije, odnosno nastupa u kockastom dresu.

Zahvalio bih se svim svojim suigračima iz reprezentacije, s kojima sam uvijek davao sve od sebe za hrvatske uspjehe i pobjede, kao i izbornicima s kojima sam radio, te Hrvatskom nogometnom savezu na podršci pruženoj nacionalnoj selekciji. Posebno veliku zahvalu upućujem hrvatskoj javnosti i hrvatskim navijačima, na sjajnom i neprestanom bodrenju, na snazi koja me je uvijek poticala da pružim svoj maksimum. Osobito bih zahvalio i svojoj obitelji te prijateljima, koji su uvijek bili uz mene, bez njih moja karijera ne bi bila moguća niti bi imala smisla.

Za reprezentaciju sam zaigrao više od 100 puta, postigao 20 pogodaka, a hrvatske sam boje branio kroz 14 godina, na pet velikih natjecanja, te mi je oproštaj od hrvatskog dresa vrlo emotivan trenutak. Hrvatska mi je uvijek bila iznad svega te će to i ostati, i želim joj sve najbolje ovoga ljeta u Francuskoj. U meni će imati najvećeg navijača."

Olić - igrač koji druge čini boljima

Olić nikada nije bio fantasista, igrač s desetkom na leđima, onaj koji drugačije hoda po terenu niti onaj koji na drugačiji način udara loptu.

Bilo je i bit će od Ole puno talentiranijih igrača, ali rijetki su oni koji su bolji nogometaši. Olić nikad nije bio igrač trika, majstor finese, lucidnih dodira i brazilske magije, ali bio je majstor čeličnih pluća koji je bio u stanju svojom trkom, voljom i željom razbucati i najlukavije taktičke zamisli protivnika. Jednostavno, Olić nije igrač od šablona ni šahovskog nogometa, ali je igrač koji svoje suigrače čini boljima.

Olić je zabijao, trudio se, nosio na leđima poput Atlasa čitavu reprezentaciju, ali ostaje neki opori okus podcjenjivanja jer dojma smo da se tisuću puta morao više truditi i dokazivati od nekih drugih.

Sa Zagrebom, Dinamom, CSKA-om, HSV-om i Bayernom osvojio je 13 trofeja

Sa Zagrebom je osvojio naslov. Jedini Zagrebov naslov. Zapravo jedini naslov u HNL-u, ligi u kojoj su glavni kolači bili rezervirani samo za Dinamo i Hajduk, koji je prigrabio neko tko ne igra na Maksimiru niti na Poljudu. Solidna družina Cice Kranjčara te 2001. imala je ipak nešto što ni zagrebački plavi, a ni splitski bijeli nisu imali - vanserijsku klasu koja je već tada jasno davala signale da joj je mjesto negdje drugdje, među najboljima.

Otišavši u moskovski CSKA bio je jedan od najvažnijih ljudi u osvajanju svega što se tamo dalo osvojiti. Bio je prvak, osvajač Kupa, Superkupa, ali i osvajač europskog trofeja, onog Kupa UEFA-e 2005. godine. Jasno je bilo da je čak i široka zemlja Rusija postala pretijesna za Olićeve mogućnosti i tada odlazi u nekoć slavni HSV.

Golovi, količina trke, hektolitri znoja i pošten pristup prema grbu kojeg je nosio na prsima priskrbili su mu status miljenika navijača i legendaran je oproštajni pozdrav kad je cijeli stadion priredio Oliću ovacije prije posljednje utakmice za HSV, posljednje prije nego će otići u ponos bavarske.

Epizoda Ivice Olića u Bayernu bila je čudna priča. Louis van Gaal, sjajan strateg, ali težak čovjek, od početka nije gajio simpatije prema Ivici. Ignorirao ga je, zaboravljao na klupi, nekad i na tribinama. A Olić je samo trenirao i čekao priliku da pokaže da nije zaulutao u Bayern. Vjerojatno tu priliku ne bi ni dočekao da Bayern s tvrdoglavim Nizozemcem nije zapao u gadne probleme i samo ga je pobjeda u Torinu protiv Juventusa u grupnoj fazi Lige prvaka u sezoni 2009/10. vodila dalje. Zabivši se u zid i u nedostaku boljih ideja van Gaal je stavio Olića u igru. Ostalo je bila povijest. Ne samo da je sam pregazio Juventus, nego je poslije u kooperaciji sa Arjenom Robbenom izbacio i branitelja naslova Manchester United, a u polufinalu se poigrao s "Lavovima" usred Lyona zabivši Francuzima hat-trick. U finalu je Mourinhov Inter ipak bio bolji.

Oliću se pružila još jedna prilika da podigne trofej s klempavim ušima, doma, na Allianz Areni, ali je nakon izvođenja kaznenih udaraca Drogbin Chelsea bio bolji. Prosuvši sigurnu pobjedu u posljednjim trenucima regularnog djela, u Bavarce se uvukao strah i većina Bayernovih zvijezda nije ni željela pristupiti izvođenju. Olić, koji je znao da se nakon te sezone oprašta od dresa Bayerna te da prelazi u Wolfsburg bez straha je uzeo loptu. Eto, nekad te svemir nagradi, nekad te kazni. Promašio je Ola, ali karaker je pokazao.

Sa Zagrebom, Dinamom, CSKA-om, HSV-om i Bayernom osvojio je 13 trofeja.

I najveće hrvatske pobjede imaju Olićev potpis

Nećemo zaboraviti niti veliko rušenje Njemačke na Euru 2008. (kojeg Engleska nije vidjela), na  kojemu je Ola zakucao za 2:0, prije nego je kasnije srebrni "Elf" smanjio. Još paklenija noć bila je u Istanbulu u jesen 2011. gdje je Bilićeva Hrvatska stigla odraditi prvi od dva sudara za odlazak na Europsko prvenstvo. Olić je načeo Tursku, utišao tribine i otvorio put do konačne 3:0 pobjede. Kasnije je potvrdio i Štimčevu "pobjedu svih pobjeda": zabio je na Maksimiru za 2:0 protiv Srbije, a onda i maestralno odigrao u prijateljskoj utakmici sa Švicarskom 2:2 u St. Gallenu 2014. godine. Prije dvije godine zabio je na SP-u u Brazilu u uvjerljivoj pobjedi nad Kamerunom, a posljednji pogodak upisao je u 5:1 pobjedi protiv Norveške koja je utabala Hrvatskoj put na Euro 2016, gdje će Olićevo mjesto popuniti neki novi klinci.