IZBORNIK brončane ženske rukometne reprezentacije gostovao je u Index studiju.

S Nenadom Šoštarićem uz kavu smo pričali o senzacionalnom rezultatu koji su djevojke s njim na čelu ostvarile na nedavno završenom Europskom prvenstvu u Danskoj.

Hrvatska je na EP otišla kao potpuni autsajder, da bi rutinski prošla vrlo jaku skupinu i onda se iz drugoga kruga plasirala u polufinale. Tamo ju je zaustavila moćna Francuska, ali su djevojke u utakmici za treće mjesto deklasirale golemog favorita Dansku i ostvarile najveći rezultat hrvatskog ženskog rukometa u povijesti.

Arhitekt tog rezultata je Šoštarić koji je reprezentaciju preuzeo 2017. godine i polako je izgradio u ono što je danas - treća najbolja ekipa u Europi.

U godini prepunoj loših i crnih vijesti rukometašice su bile najsvjetlija točka koja je razveselila Hrvatsku u ovim teškim vremenima. 

TIJEK EMISIJE

Promjene u rukometu za popularizaciju sporta?

Dokle god u rukometu ima sive zone kod sudačkih sportova, rukomet će biti sport kakav jest. Još 2006. sam bio na jednom simpoziju, svi treneri su se tada zalagali za ograničenje napada kao u košarci. Ja sam definitivno za skraćivanje napada. S druge strane, treba i počistiti probijanje, nekada se sudi penal kada čovjek dira liniju, a nekada kada nije ni blizu. Rukomet će postati pravi sport kada će svaki gledatelj znati sva pravila. Jako puno ljudi voli rukomet zbog sporta, a ne znaju pravila jer suci sude kako im odgovara. Rukomet je ovako zanimljiv sport, atraktivan, ali moramo imati čista pravila. Tako bismo privukli i Amerikance, to je sport rođen za njih.

O tome vidi li se jednog dana kao izbornik hrvatske reprezentacije

Ne vidim se. To je prošlo vrijeme. Da se o tome pričalo prije 10 godina, možda, ali mislim da ima mlađih, jako dobrih trenera koji kasnije mogu zamijeniti Linu. Moramo biti svjesni samo da nam treba kvalitetna organizacija u svemu i sve će to biti dobro.

O šansama muške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu sljedećeg mjeseca

Želim im samo puno sreće. Neka se fokusiraju na sebe i onda će rezultat sigurno doći. Oni imaju sve, dovoljno znanja i iskustva te im treba skinuti kapu za ono što su napravili za hrvatski sport. Znam koliko su psihički jaki i da mogu.

O treniranju u Abu Dhabiju

Otišao sam u Abu Dhabi prvi put 1996. i bilo mi je prekrasno, a nisam ni znao na koji kontinent idem. Radio sam u klubu gdje je bilo i puno Europljana, a najviše su mi u sjećanju ostali ljudi. 1996. su mi došli Arapi iz kluba i čestitali Božić te dali poklon. Isto i ja njima za njihov Bajram. Bilo mi je prekrasno i više puta su me zvali nakon toga. 

O bizarnosti ženskog rukometa u Hrvatskoj

Naš najveći problem je prelazak juniorki u seniorke. Rukometašice kod nas sa 17 već postaju seniorke, a da bizarnost bude veća, europska i svjetska prvenstva se igraju do 20 godina. Kod nas takva praksa traje već 20 godina, ja se jako to trudim promijeniti. Cure jednostavno odustaju jer premlade dolaze u seniorke gdje igraju s boljima i onda ostaje jedino fakultet.

O budućnosti ženskog rukometa u Hrvatskoj

Više isprika nema. Sada imamo rezultat, za Hrvatsku u ženskom rukometu se sada zna u cijelom rukometnom svijetu. Sada je na onima koji to mogu i žele da nam pomognu. Hoće li tako biti, ne znam. Ja se nadam da će se to promijeniti, da će se nešto pomaknuti barem 1%. Nadam se da ćemo ove cure približiti mlađim generacijama. Zbog idola djeca ulaze u sport, dečki su imali Duvnjaka i ostale, sada moramo napraviti da ove cure postanu idoli djece. Tako ćemo privući djecu u ovaj sport.

O tome zašto je više muških nego ženskih trenera u profesionalnom sportu

Nema logičnog objašnjenja. Trener je trener, ako si dobar, onda si dobar, nebitno je jesi li žena ili muškarac. Bilo je strašno dobrih ženskih trenera, kao bivša nizozemska izbornica. Možda je objašnjenje u tome da se ženama teže uključiti u taj poziv zbog obitelji i svega. Radiš ga, kako bi se reklo, 100 godina i stalno putuješ, kofer ti je kraj vrata. Dijete je, recimo, teško ostaviti na mjesec dana. Znam da je u norveškom savezu praksa da je u svim selekcijama sustav da imaju muškog i ženskog trenera. Oni idu maksimalno na tu varijantu. Mi imamo sličnu praksu u našim selekcijama. Mislimo da je to dobar put. Naravno da svaki trener ima svoje vizije. Muškarcima je možda i teže ostaviti sport nakon igračke karijere, pravimo se mačo muškarci, dok žene tijekom igračke karijere puno više studiraju i tako traže karijeru nakon igračke.

O tome kako je jednom rekao da je lakše trenirati muškarce, ali da je sa ženama ljepše

Kada kreneš raditi s muškima, oni nemaju fizičkog limita, to je drugačije kod njih, oni naprave što zamisle. Problem je kod rukometašica što ne mogu raditi sve, a to je već i problem našeg sustava gdje je tjelesni odgoj skroz zanemaren, to je tragedija. No sa ženama je ljepše raditi jer ti vjeruju ili ne vjeruju. U muškom sportu je drugačije jer je ego veći i ljudi se više naljute ako ne igraju. Imam prekrasna iskustva s treniranjem cura.

Jeste li se čuli s Linom?

Puno nam se ljudi javilo, Lino, Obrvan, Goluža. Bio je u stalnom kontaktu s našim direktorom i čestitao mi je. Cijela situacija je za nas neprirodna, tek sad shvaćamo da radimo nešto ozbiljno. Sve sam prošao, cijeli svijet, igrački najviše u današnjem PPD Zagrebu. Drago mi je čuti ovakve pohvale, ali puno više znači ovim curama. Kada nemate novaca, zbog takvih stvari morate biti sretni. Vidiš da je nešto ozbiljno i da to što radiš nešto znači.

O danskom izborniku

Ne razumijem tog čovjeka. Cijenio sam ga prije, on je bio prvak Danske. Čestitao mi je u lice nakon utakmice, a onda je pljuvao četiri metra dalje po nama i sutkinjama. To je licemjerje. Veseli me puno više poruka koju sam dobio od jednog od najvećih njihovih rukometnih znalaca, jednog od najboljih za fizičku pripremu. Rekao mi je da ne obraćamo pažnju na te takozvane danske eksperte. Kada ti on kaže tako nešto, onda si puno mirniji.

O odnosu s igračicama

One su imale najveću moguću slobodu u slobodnom vremenu kada se sve znalo i nije bilo nikakvog problema. One su bile jako kreativne, zastavu su napravile od papira, nismo imali zastavu, fotelje su stavile tamo u hodnik pa su imale zafrkanciju s Ćamilom. Nekakav vojnički pristup u tako zatvorenom sistemu nije imalo smisla.

Stav rukometašica?

Moja filozofija je da kada radim nešto, onda to radim 100% ili uopće ne radim. Srećom, uspio sam takav stav prenijeti na cure.

O zaradi rukometašica

Neke igračice Gyora mjesečno dobiju 20 tisuća eura. U Hrvatskoj cure koje igraju vani mogu zaraditi nešto, ali kada nismo imali rezultate u reprezentaciji, onda se teže prodati vani. Ćamila i Kapitanović igraju, recimo, u prvaku Francuske u Metzu. No mi smo na prvenstvu imali pet profesionalki i 12 studentica. O novcima je uopće bez veze govoriti. Sad će dobiti neke novce od vlade, a znam da je za neke od njih to godišnja plaća u klubu, oko 20 tisuća kuna.

Reakcija nakon prvog poraza?

Odmah nakon Norveške smo imali sastanak od pet minuta. Igrali smo dobro 40 minuta, a poslije pali od nedostatka snage. Od tog trenutka ta utakmica nije postojala. Jednostavno smo izgubili od najbolje ekipe u Europi, možda i najbolje na svijetu. Odigrale su korektno, nemamo se čega sramiti, idemo dalje. Cure su to jako dobro prihvatile i fokusirale se na ono što slijedi dalje.

Očekivanja prije prvenstva?

Ja sam vjerovao cijelo vrijeme da možemo. Nekad smo i više vjerovali od igračica, ja i stručni stožer. Nakon pobjede protiv Mađarske i Nizozemske su i one počele vjerovati. Pobjeđivanjem se uči, tada se dogodio klik i samopouzdanje se dignulo. One se više nikoga ne boje. Nama Danska nije zabila 17 minuta. Njemačka nam nije zabila 18 minuta. Taj klik u glavi je bio najbitniji.

Jesu li se slegli dojmovi?

Dojmovi se nisu slegli. Kada napravite ovako nešto je prvo olakšanje, to su bili nenormalni uvjeti, bili smo zatvoreni tamo na prvenstvu zbog pandemije. Drago mi je što su cure koje su otišle doma po cijeloj Hrvatskoj, da su im napravili prave dočeke.