ISPOD nedavne Indexove vijesti o napadu dronovima na teretne brodove u Crnom moru kod Bugarske jedan se čitatelj u komentaru zapitao ono što danas vjerojatno misli većina: kako više uopće pohvatati tko tu koga gađa dronovima i zašto, tko proizvodi i plaća sve to oružje, na čijoj su strani Amerikanci i tko će na kraju platiti taj račun?

Nakon gotovo 5 godina od početka totalne invazije, sasvim je normalno da su se mnogi pogubili i prestali pratiti što se događa. Ipak, ovaj rat vrijedi razumjeti barem u osnovnim crtama - ako ni zbog čega drugog, onda zato što o njegovom ishodu izravno ovisi kakva će biti sudbina Europe, ali i ostatka svijeta.

Kako je sve počelo?

Iako se kao početak rata obično uzima 24. veljače 2022., kada je Vladimir Putin u ranu zoru na televiziji najavio "specijalnu vojnu operaciju" i poslao specijalce u (neuspjeli) desant na aerodrom Hostomel kraj Kijeva, rat je zapravo počeo još 2014. godine. Tada su Ukrajinci masovnim prosvjedima na kijevskom Majdanu srušili prorusku vlast i jasno pokazali da više nemaju namjeru biti ruska kolonija, na što je Putin odgovorio otimanjem poluotoka Krima i pokretanjem rata na istoku zemlje.

Osam godina kasnije pokrenuo je totalnu invaziju kakvu svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata. To nije bio rat za promjenu režima ili obračun s gerilom, nego klasični osvajački pohod u kojem jedna država tenkovima prelazi granicu druge s otvorenim ciljem da izbriše cijelu naciju te pripoji njezin teritorij.

Tko zapravo ratuje?

Često se može čuti teza da u Ukrajini ratuju Zapad i Istok, no to je pogrešna slika koja zamagljuje stvarnost. Ukrajina ne vodi ničiji tuđi rat, nego se bori za goli opstanak i brani od pokušaja uništenja vlastitog naroda, dok joj je Zapad sve ove godine pomagao po formuli: taman toliko da ne izgubi, ali nikad dovoljno da brzo pobijedi.

S druge strane, ruski ratni stroj ne bi mogao izdržati ovaj tempo bez autokratskih režima koji ga drže iznad vode - Kina održava rusku ekonomiju kupnjom nafte i prodajom čipova i elektronike, Iran je Rusima isporučio tehnologiju dronova-kamikaza, dok je Sjeverna Koreja poslala milijune topničkih granata, balističke rakete i tisuće vlastitih vojnika, od kojih su mnogi izginuli u borbama u ruskoj regiji Kursk.

Koliko je teritorija Rusija do sada osvojila?

Rusi su u veljači 2022. planirali slomiti Kijev za tri dana, ali se taj plan raspao već u prvim tjednima kada su Ukrajinci potukli elitne ruske postrojbe i uništili čuvenu kolonu oklopnjaka dugu 50 kilometara sjeverno od glavnog grada.

U jesen iste godine ukrajinska vojska izvela je dvije velike protuofenzive i oslobodila Harkivsku regiju na sjeveroistoku te grad Herson na jugu. Od tada su linije bojišnice pretežno zamrznule, pa Rusija danas, nakon četiri i pol godine totalnog rata, drži pod okupacijom oko 20 posto Ukrajine.

Putin je još u jesen 2022. na velikoj ceremoniji u Moskvi četiri ukrajinske regije - Donjecku, Luhansku, Zaporišku i Hersonsku - proglasio dijelom Rusije, iako ruska vojska ni tada ni danas nijednu od njih ne kontrolira u cijelosti.

Pritom regije Donjeck i Luhansk zajedno čine Donbas, prostor o kojem se stalno sluša u vijestima i koji se s vremenom pretvorio u glavni Putinov cilj; iz Kremlja stalno neslužbeno puštaju priče da bi se Putin danas zadovoljio time da osvoji barem cijeli Donbas kako bi to ruskoj javnosti mogao prodati kao pobjedu, iako nitko ne zna je li to istina ili samo novi blef.

Zašto više nema tenkovskih bitaka, nego se svi "droniraju"?

Na bojišnici dugoj više od 1000 kilometara više nema prodora oklopnih kolona jer tenkovi protiv današnje tehnologije nemaju šanse. Duž cijele fronte stvorila se "zona smrti" široka po 30-ak kilometara, u koju se praktički ne može ući, a da vas u roku od par minuta ne snimi izviđački dron i potom ne pogodi dron-kamikaza.

Golema većina vojnika danas gine upravo od dronova. Kako bi se uopće pomaknuli naprijed, ruski zapovjednici koriste svoje ljude kao potrošnu robu: u gotovo sigurnu smrt više ne šalju tenkove, nego male mobilne skupine vojnika pješice, na motorima, quadovima ili sličnim bržim vozilima.

Ni oni nemaju puno šanse protiv dronova, ali su Rusima jeftiniji od oklopnjaka, pa uz goleme gubitke puze naprijed osvajajući jedno po jedno sravnjeno selo. Istovremeno, daleko od rovova, Rusija provodi teror nad civilima - raketama i dronovima sustavno napada ukrajinske elektrane i toplane, ali i stambene nebodere, bolnice, vlakove, autobuse i mostove u središtu Kijeva.

Tko koga dronira na moru i zašto tonu brodovi kod Bugarske?

Jedan od najvećih preokreta u ratu dogodio se na Crnom moru, što je fascinantno s obzirom na to da Ukrajina praktički nema ratnu mornaricu. Nakon što su još na početku rata potopili krstaricu Moskva, zapovjedni brod ruske Crnomorske flote, Ukrajinci su vlastitim pomorskim dronovima i raketama uništili trećinu ruskih ratnih brodova, a ostatak flote natjerali da pobjegne s Krima u udaljene luke na istoku.

Budući da ratnim brodovima više ne smije prići ukrajinskoj obali, Rusija pokušava ekonomski ugušiti Ukrajinu napadima iz zraka i dronovima na trgovačke brodove koji izvoze ukrajinsko žito i drugu robu. Upravo zbog tog lova na trgovačke rute, napadi se prelijevaju sve do voda članica NATO-a poput Bugarske i Rumunjske.

Čime se Ukrajina danas brani?

Suočena s time da joj zapadna pomoć često kasni ili dolazi uz popis zabranjenih meta, Ukrajina je u četiri i pol godine stvorila golemu vlastitu vojnu industriju. Danas ukrajinske tvornice proizvode milijune malih dronova za frontu, ali i dalekometno oružje kojim uzvraćaju udarac na ruskom teritoriju.

Posebno je odjeknuo uspon domaće tvrtke Fire Point, koja serijski proizvodi dalekometne dronove FP-1, krstareću raketu Flamingo (FP-5), a odnedavno i prve ukrajinske balističke rakete FP-7 kojima već gađaju ciljeve u Rusiji.

Budući da se s Rusijom ne može natjecati u broju vojnika, Ukrajina tim oružjem udara stotinama, pa i tisućama kilometara duboko u Rusiju - napada vojne aerodrome, tvornice oružja i pogotovo naftne rafinerije, računajući da će Putina najlakše zaustaviti ako mu zapali naftnu industriju koja financira cijeli rat.

Tko proizvodi oružje za Ukrajinu, tko ga kupuje i dijeli?

Oko američke pomoći stvorila se gomila mitova, ponajviše zbog Donalda Trumpa koji stalno ponavlja izmišljenu brojku da je Joe Biden Ukrajini "poklonio 350 milijardi dolara". Stvarnost je nešto drugo: američki Kongres je u Bidenovom mandatu odobrio ukupno oko 175 milijardi dolara vezanih uz rat, od čega je oko 120 milijardi išlo izravno za pomoć Ukrajini, a samo oružje vrijedilo je oko 70 milijardi dolara.

Pritom Amerika za vrijeme Bidena nije slala kofere keša u Kijev, nego je kroz sustav bespovratne pomoći slala starije oružje iz vojnih zaliha, dok je novac ostajao u SAD-u i išao ravno američkim tvornicama oružja kako bi proizvele novo naoružanje za američku vojsku.

Otkako se Trump vratio u Bijelu kuću, Amerika više ne šalje baš ništa besplatno - sve ide preko novog sustava PURL, što u prijevodu znači da europske države skupljaju novac, kupuju oružje od američkih tvornica i šalju ga Ukrajini. Ukratko, vojna industrija - od Amerike i Europe do Rusije, Irana i Sjeverne Koreje - na ovom ratu radi u tri smjene i okreće stotine milijardi.

Na čijoj su strani Amerikanci, a na čijoj Donald Trump?

Dok većina Amerikanaca, obje stranke u Kongresu i vrh američke vojske i dalje čvrsto podržavaju Ukrajinu, politiku SAD-a danas diktira isključivo Donald Trump, okružen klimoglavcima.

Kako nedavno u tekstu za Atlantic piše povjesničarka Anne Applebaum, Trump je u samo nekoliko dana pogazio desetljeća američke politike: ukinuo je sankcije na uvoz ruskog dizela, zatražio smjenu Zelenskog i zaprijetio Ukrajini da će joj ukinuti obavještajne podatke i prodaju oružja ako odmah ne prestane gađati ruske rafinerije.

Od žrtve agresije traži da se odrekne svog najjačeg oružja, a od Putina, s kojim vodi duge i prijateljske telefonske razgovore, ne traži apsolutno ništa. Izgovori da to radi zbog cijene goriva pred izbore ne drže vodu jer su količine ruskog dizela premale da bi išta promijenile.

Riječ je o nečem puno gorem: pokušaju da se Ukrajinu natjera na kapitulaciju i spasi ruska ekonomija kako bi ljudi iz Trumpova kruga mogli sklopiti goleme poslove s Moskvom - od plinovoda Sjeverni tok i rudarenja na Arktiku do preuzimanja imovine ruskog naftnog diva Lukoila, o čemu već pregovaraju partneri Trumpovih glavnih pregovarača - prijatelja Stevea Witkoffa i zeta Jareda Kushnera.

Zaključak je jeziv: Trump još od svog prvog posjeta SSSR-u 1987. sustavno drži rusku stranu, njegova je vlada doslovno na prodaju, a Europa je dobila jasnu lekciju da se na Ameriku više ne može osloniti.

Kolika je cijena rata i koliko je ljudi poginulo?

Ljudska tragedija rata je nepojmljiva. Ni Ukrajinci ni Rusi ne objavljuju brojke svojih poginulih, ali zapadne obavještajne procjene i analize govore da je ukupan broj mrtvih i ranjenih na obje strane odavno prešao milijun ljudi - pri čemu se procjenjuje da je ubijeno između 400 i 450 tisuća ruskih vojnika te između 125 i 150 tisuća ukrajinskih branitelja, uz stotine tisuća teških invalida.

Neovisni ruski portal Mediazona i BBC, koji prebrojavaju osmrtnice, objave obitelji i nove grobove po ruskim grobljima, do listopada su imenom i prezimenom potvrdili više od 276 tisuća poginulih ruskih vojnika, dok stvarni broj mrtvih Rusa procjenjuju na više od 350 tisuća. Iza tih statistika su stotine tisuća uništenih obitelji, deseci tisuća poginulih civila, gradovi poput Bahmuta i Avdijivke koji više ne postoje na karti te milijuni izbjeglica.

Trošak obnove Ukrajine već se sad mjeri u stotinama milijardi eura, a plaćat će se desetljećima - dijelom iz 300 milijardi dolara zamrznute ruske državne imovine na Zapadu, a dijelom iz džepova europskih poreznih obveznika.

Tko pobjeđuje?

Iako ruska vojska na karti polako gmiže naprijed, Rusija je strateški već doživjela povijesni debakl. Država koja je sebe smatrala drugom vojnom silom svijeta i planirala svečanu paradu u Kijevu za tri dana, u petoj godini rata krvari u blatu istočne Ukrajine pokušavajući osvojiti nekoliko preostalih gradova-tvrđava u Donbasu.

Zbog tog rata Putin je cijelu ekonomiju morao pretvoriti u ratnu tvornicu, zemlja je zbog pogibija na frontu i masovnog bijega mladih i obrazovanih na početku mobilizacije ostala bez gotovo dva milijuna radno sposobnih ljudi, te je odsječena od zapadnog tržišta i tehnologije.

Umjesto ponosnog imperija, Putin je Rusiju pretvorio u ekonomskog vazala i jeftinu benzinsku crpku Kine, kojoj ovaj rat savršeno odgovara jer istovremeno troši snagu Zapada i baca Moskvu u potpuno podređen položaj.

Zašto Vladimir Putin jednostavno ne odustane?

Putin ne može stati iz jednostavnog razloga: napravio je katastrofalnu povijesnu grešku i u nju uložio toliko života i novca da bi svaki ishod rata bez nečega što može proglasiti pobjedom značio njegov politički, a vjerojatno i fizički kraj. Baš zato što ne smije izgubiti, Putin neprestano diže uloge.

Dok njegov potrčko Dmitrij Medvedev svako malo prijeti Zapadu nuklearnim armagedonom, ruske obavještajne službe po Europi podmeću požare u skladištima i trgovačkim centrima, sabotiraju željeznice i podvodne kabele, šalju dronove iznad europskih aerodroma i izvode hakerske napade.

Europski političari to nazivaju "hibridnim ratom" samo zato što se ne usude izbaciti riječ "hibridni" i nazvati stvari pravim imenom - jer bi priznanje da je Rusija već u otvorenom sukobu s Europom sa sobom povuklo posljedice koje je uopće teško zamisliti.

Zašto bi sve to nas uopće trebalo biti briga?

Zato što se u ukrajinskom blatu ne rješava pitanje nekoliko regija na istoku Europe, nego pitanje u kakvom ćemo svijetu živjeti. Ako Putin, uz pomoć Trumpovih pritisaka ili europskog umora, uspije silom osvojiti ili raskomadati suverenu europsku demokraciju i proći nekažnjeno, pravila međunarodnog poretka koja su čuvala mir nakon Drugog svjetskog rata više ne postoje i vraćamo se u svijet u kojem jači susjed proždire slabijeg.

Taj rasplet nitko ne prati pažljivije od Kine, koja na primjeru Ukrajine gleda koliko je Zapad čvrst i spreman braniti svoje saveznike, što je posebno važno jer želi pošto-poto uzeti Tajvan. Zbog toga rat u Ukrajini, koliko god vijesti s fronte bile kaotične i zamorne, nije tuđi problem - nego sukob koji izravno kroji budućnost svih nas.