ZORAN ZEKIĆ (48) trener je Slaven Belupa od kolovoza 2021. godine, a kasnije je postao i sportski direktor. Koprivnički klub nalazi se na petom mjestu SuperSport HNL-a i bori se za treće mjesto, koje vodi u kvalifikacije za Konferencijsku ligu. Iako bi Slaven nakon dugo vremena mogao igrati Europu, Zekić je nakon poraza od Hajduka u polufinalu SuperSport Hrvatskog kupa, a potom i poraza od Dinama u HNL-u, objavio da odlazi na kraju sezone i da je to njegova odluka.

Prije trenerske, Zekić je imao igračku karijeru, koju je od početka 90-ih do 2011. godine proveo u napadu brojnih klubova. Nastupao je za svoj rodni Osijek, Cibaliju, njemački Pfullendorf, Otok, Sarajevo, Kamen Ingrad, Zadar, Maccabi Haifu, Dinamo, zaprešićki Inter, Rijeku, Istru, Segestu, Moslavinu, Lučko i Maksimir.

Najbolje dane proveo je u Zadru i Kamen Ingradu, kultnom prvoligašu iz malog mjesta Velika, čiji je predsjednik bio Vlado Zec. Vrhunac s Kamenom doživio je igrajući protiv Schalkea s čuvenim Juppom Heynckesom na klupi i imenima poput Sergija Pinta, Gerlanda Asamoaha i Christiana Poulsena. Njemački velikan par godina ranije osvojio je Kup UEFA-e, a Kamen ga je namučio, pa skoro i pobijedio.

Zekićevo odrastanje u Osijeku, Domovinski rat, Kamen Ingrad, Dinamo, napad navijača, Šerif, Petar Bočkaj...

Zekić je trenersku karijeru započeo odmah nakon igračke, i to u niželigašu Maksimiru. Kao u filmskoj priči potom je završio u moldavskom superbogatom klubu Šerifu iz Tiraspola, što je nevjerojatan iskorak nakon vođenja amaterskog zagrebačkog kluba. Osim što je bio prvi čovjek Šerifove akademije, Zekić je u dva mandata (2014./2015. te 2019./2020.) bio i na čelu prve momčadi tog kluba.

Trener svog Osijeka postao je 2015. godine, kada se klub borio za ostanak, da bi ga godinu i pol dana poslije, s mađarskim vlasnicima na čelu, vodio do povijesnih pobjeda nad PSV-om u kvalifikacijama za Europa ligu. Godine 2021. kratko je bio u mađarskom Diosgyoru, a potom je krajem 2021. godine preuzeo Slaven Belupo.

U intervjuu za Index govorio je o odlasku iz Slavena, odrastanju u osječkom kvartu i nogometu za vrijeme Domovinskog rata te opisao kako je radio kao konobar u za sportaša osjetljivim godinama. Prisjetio se perioda u Kamen Ingradu, Maccabiju i Dinamu, gdje je doživio da navijači kamenuju njegov automobil, rada u Maksimiru, Šerifu i Osijeku te incidenta s Petrom Bočkajem, danas igračem Dinama.

Što se događalo s Vama u Slaven Belupu nakon poraza od Hajduka (0:1) u polufinalu Hrvatskog kupa i od Dinama (0:4) u HNL-u?

Ne bih više govorio o tome. Došlo je do zamora materijala. Sve je to normalno, nikome ništa ne zamjeram, a nadam se ni ljudi u klubu meni. Nadam se da ćemo se do kraja sezone posložiti, odraditi posao i svatko na svoju stranu.

Jeste li mirni ili nervozni s obzirom na to da znate da odlazite na kraju sezone iz Slaven Belupa?

Ni jedno ni drugo, to je život. Na kraju je i bolje što znamo u kojem smjeru idemo nakon sezone. Odradili smo odličan posao uz puno rada i truda, ne samo za prvu momčad već i u omladinskom pogonu. Imamo par igrača za prodati i nekoliko koji su budućnost kluba.

Mislim da iza sebe ostavljam puno bolju situaciju nego što sam je zatekao. Naravno, uvijek sam htio više, stoga sam u nekim trenucima i bio nervozniji jer sam htio da smo ambiciozniji. Ali dobro, ako ne ide, ne ide.

Izjavili ste kako ne znači da je trener loš ako preuzima klub iz donjeg dijela ljestvice. Je li to Vaša priča sa Slavenom?

Apsolutno. Tako sam došao i u Osijek pa smo napravili što smo napravili. Imao sam sreću što sam radio u vrhunskom klubu kao što je Šerif Tiraspol. Sada sam u Slavenu, koji isto tako ima nezanemarivu povijest u HNL jer nikad nije ispao te je među pet-šest klubova. Sve ima svoje prednosti i mane, vjerujem da sam puno toga naučio ovdje. Bolji sam čovjek i zreliji trener.

Mnogi stručnjaci smatraju da Slaven Belupo ima najslabiji igrački kadar u HNL-u i da ste Vi iz njega izvlačili i više od maksimuma, odnosno da ste zaslužni za poziciju na kojoj se nalazi. Što kažete na to?

Gledajte, to mi smeta. Ispada da sam ja dobar, a moji igrači loši. Svi zajedno smo bili u dobrim i lošim stvarima tijekom godine i pol dana. Zahvalan sam im, imao sam jako dobar profesionalan, sportski i ljudski odnos s njima. Ne bih to gledao na taj način.

Kažete sportski odnos. Nerijetko ste kritizirali svoje igrače iako niste direktno spominjali imena. Kako ti odnosi izgledaju u svlačionici?

U svlačionici smo iskreni, jedni drugima govorimo što nas ide. Trošimo sate i sate na razgovore, grupne i individualne analize. Kada vizualno nekome nešto pokažeš, teško je obraniti se. Postoje detalji u kojima možeš potražiti alibi. Ne nazivam to kritiziranjem, već smjerom da budemo bolji.

Na kraju krajeva, nijednom mojem igraču nije pala kruna s glave niti je ispao iz sastava zbog jedne pogreške. Sukob s igračima zbog kritika? Ne, nije bilo sukoba. Moraš poznavati psihologiju svakog individualca. S jednim razgovaraš na jedan, s drugim na drugi način. Igrači znaju da imaju pošten odnos mene i stožera. Cilj je samo biti bolji, što smo radom i pokazali.

Slaven Belupo i Koprivnica su pitomi klub i sredina. Kako je vodstvo kluba reagiralo na Vaše kritiziranje igrača i nedostatak navijača?

Upravo tako - pitomo, kulturno, normalno. Nisam htio nikoga povrijediti, kao ni sredinu u kojoj živim i radim. Stekao sam puno prijatelja i sklopio poznanstva. Vjerujem da ću biti rado viđen gost kad dođem u Koprivnicu. Bit će mi drago doći.

Jedno jako osobno pitanje, na koje, naravno, ne morate odgovoriti. Rano ste ostali bez oca. Kako je to utjecalo na Vas i Vaš razvoj?

Ako non-stop imaš osjećaj nedostatka, to će te nositi kroz život. Tako se ne možeš kao čovjek izgraditi do kraja, uvijek bi tražio ispriku u nečemu. Prihvatio sam to, jesam li imao drugo rješenje? Kao i svakom djetetu, nije bilo lako ostati bez roditelja, jednog ili drugog. 

Brzo je prošlo, nisam to smatrao svojim nedostatkom iako je nedostajala očinska ruka. Nažalost, život je takav. Nekome podari ljepše dane, nekome ne.

Odrasli ste u radničkom naselju u Osijeku, Jug II. Izjavili ste kako je ondje bilo normalno potući se, ulica protiv ulice.

Nije tu bilo neprijateljstva, već se jednostavno tako živjelo. Bilo je normalno dogovoriti se da ide ulica na ulicu. Nije bilo ne znam što. Sve je bilo poštenije i normalnije. Nije bilo šanse da trojica napadnu jednoga. Bilo je jako zanimljivo - od nogometa do raznoraznih dječjih i drugih nepodopština.

Nikad nam nije bilo dosadno. Svaka kuća je bila otvorena, nitko nije zaključavao, ulazilo se bez problema. Otvorenije i više prijateljski. Ljudi su se držali zajedno. Nisi za akciju ni morao zvati susjeda da ti pomogne.

U nogometno osjetljivim godinama zatekao Vas je Domovinski rat. Kako je izgledao taj Vaš dio života?

Imao sam 16 i pol godina. Ha, glup osjećaj. Nisam imao vremena razmišljati o nacionalnim stvarima, djetinjstvo je prolazilo u svemu što smo naveli. Bilo je čudno, nisam razumio što se zapravo događa. Recimo, pala je jedna granata pa smo svi to išli gledati jer je bilo zanimljivo i čudno.

A još čudnije bilo je što su mjesec i pol ili dva granate padale isključivo na Jug II, dok je ostatak grada živio normalno. Na početku rata bismo navečer išli u centar grada i družili se. Nitko nije znao da će tako eskalirati.

Kada jest, onda smo živjeli u polubunilu. Čekali smo da prođe, a nikako nije prolazilo. Od djetinjstva u kojem smo 10-15 sati bili na ulici, došli smo do toga da smo zatvoreni u podrumima i kućama. Ne ponovilo se.

U tim ste godinama, kada biste trebali raditi na svojoj karijeri, radili kao konobar. Jeste li tada prekrižili profesionalnu karijeru?

Da, nisam imao ni 17 godina kada sam počeo raditi kao konobar. Nisam je prekrižio. Jednostavno više nisam mogao čekati. Bio sam doma, granate su pucale, a moj susjed je otišao na položaj. Zamolio me mogu li ga nakratko zamijeniti. Nisam imao pojma kako skuhati kavu. 

Gosti su bili zanimljivi, ljudi koji su dolazili s položaja. Od 200 tisuća ljudi, koliko je bilo u gradu prije rata, ostalo je 15-20 tisuća, od kojih je puno imalo radnu obavezu ili su bili na ratištu. 

Do 25. godine niste ništa zaradili od nogometa i dobili ste sina. Jeste li razmišljali o tome da prestanete s profesionalnim nogometom?

Razmišljao sam, da. Bio je rat kada sam profesionalno počeo igrati nogomet. Onda sam doživio lom noge, zbog kojeg nisam igrao godinu i pol dana. Tada se znalo igrati a da ti po šest mjeseci ništa ne plate. Ali vidi, ja sam to prošao kroz nogomet.

Puno ljudi je tada isto prolazilo kroz druge djelatnosti. Moram priznati, u Slavoniji se u ratnim i poslijeratnim godinama dosta teško živjelo. Bilo je nereda, firme su plaćale kroz 100-200 dana, pa bi se one ugasile... Kažem, borba koju sam ja prošao nije ništa drugačije od one koju su drugi prolazili u ostalim poslovima.

Od 1998. do 2000. godine igrali ste u njemačkom Pfullendorfu. Što možete reći o tom razdoblju?

Bio je to sređen klub iz malog mjesta iz treće lige. Kratko je trajalo jer nešto nisu dobro sredili u klubu s papirima i ja sam dobio izgnanstvo iz Njemačke na dvije godine. I to sam uspio, ali ne zbog svojih gluposti.

Igrao sam, bio po medijima i sve je manje-više bilo u redu. No zapravo nisam imao neki papir. Klub je, nažalost, završio u stečaju jer je bilo dosta gluposti. Bizarno je što dvije godine nisam mogao ući u Njemačku. Sjećam se da sam, kada sam s Kamen Ingradom išao igrati protiv Schalkea, na aerodromu bio zabrinut što će se dogoditi.

U Kamen Ingradu ste proveli neke od najboljih dana igračke karijere. Kako je bilo živjeti u Velikoj, jednom tako malom mjestu koje je imalo prvoligaša koji je igrao protiv moćnog Schalkea (0:0, 1:0) u prvom kolu Kupa UEFA-e?

Svima su zanimljive priče o Kamenu. Malo mjesto s klubom koji je iz treće lige došao do prve i u vrlo kratko vrijeme izborio Europu. Svakodnevno smo proživljavali anegdote. Gazda Vlado Zec je bio osebujan. Živjeli smo svi skupa i većinom smo bili obiteljski ljudi.

Pošteno smo radili i družili se, zato smo imali takve rezultate. U to sam vrijeme bio najbolji strijelac lige i bio sam u reprezentaciji. No kako sam živio u malom mjestu, o tome nisam ni razmišljao. Živio sam s domaćim ljudima koji su me prihvatili kao što sam i ja njih. Nitko me nije gledao kao zvijezdu.

Ujutro bih odveo sina u vrtić, a zatim bih bio na kavi s ljudima koji idu u šumu izvlačiti drva i baviti se raznim djelatnostima. Bilo je zbilja jako lijepo, najljepše životno razdoblje jer sam puno vremena proveo s obitelji.

Schalke je bio nagrada za klub i rezultate koje smo ostvarili. Fantastično iskustvo. Nosili smo se s takvim gigantom u dvije utakmice. Gledajući te utakmice iz perspektive trenera, nije se vidjela velika razlika. Da, imali su individualnu kvalitetu, ali momčadski smo im parirali. 

Čak smo u gostima imali puno bolje prilike - ja sam pogodio gredu i imao još jednu situaciju. Oni su nam zabili gol nakon jednog ubačaja, ali bila je to jako lijepa prezentacija hrvatskog nogometa. Govorimo o 2003. godini, kada Dinamo, Hajduk i Rijeka nisu bili na današnjoj razini. Mi smo jedini od naših predstavnika igrali ozbiljan europski nogomet.

Je li Vlado Zec genijalac koji je stvorio uspješan klub ili čovjek koji je bio u zatvoru zbog financijskih malverzacija?

Najlakše je pljuvati s odmakom. On je bio entuzijast koji je obožavao nogomet. Stvari ponekad u životu odu u nekom smjeru. Vjerojatno nije želio da tako ispadne, ali ispalo je - kako po nas igrače, tako i po cijelo mjesto. Puno ljudi je završilo nesretno. Vjerujem da bi, da ima priliku, sve to ispravio. Dogodilo se što se dogodilo. Ne bih ulazio u detalje.

Maccabi Haifa je 2004. godine, uz Pfullendorf, bio Vaš drugi inozemni klub. Ondje ste se zadržali samo šest mjeseci.

Bilo je prelijepo, osvojili smo kup i prvenstvo. Oduševili su me narod i način života. Imaju kulturu navijanja, Maccabi Haifa je zaista jedan pokret. Na utakmice nismo dugo putovali, najviše sat i pol, pa bi za nama išla vojska navijača od sedam-osam tisuća ljudi.

Ljudi su ljubazni i gostoprimljivi. Trudili su se da se u svakom trenutku osjećaš kao doma. Nakon toga imao sam financijski malo bolje ponude, već sam imao sve dogovoreno s Admirom Wacker, što se na kraju nije ostvarilo i potpisao sam za Dinamo. Više nije bilo povratka.

S jedne strane imamo Veliku, a s druge Haifu. Kako ste se Vi ponašali s obzirom na to da je riječ o potpuno drugačijim sredinama?

U svakoj se sredini ponašam jednako. Imam svoj karakter, koji se nekome hoće, a nekome neće svidjeti, ali pokušavam ispoštovati mentalitet. Brzo se čovjek na sve navikne, posebice kada je dobro. No gledajući cijelu karijeru, u Kamen Ingradu i Zadru mi je bilo najljepše - po kvaliteti mojih nastupa i ukupnom osjećaju.

Proigrali ste u kasnijoj fazi karijere. Je li to posljedica teških vremena kada ste ulazili u profesionalni nogomet?

Jednostavno splet okolnosti. Svašta se dogodilo. Nekome u životu prije krene nabolje, a nekome kasnije. Vjerojatno na početku ni kvalitetom nisam bio dovoljno dobar. Kada sam počeo stabilnije igrati prvu ligu, a to je bilo u Zadru 2000./2001., u drugoj ligi zabio sam preko 120 golova. Zabijao sam u drugoj ligi, ali nije se otvorila prilika u prvoj ligi. Danas je to drugačije.

U Dinamu ste također bili samo šest mjeseci.

Dinamo je imao puno kvalitetnih igrača, od Zahore, Ljubojevića i Karića do Eduarda da Silve. Ja sam doveden s drugim planom, nisam došao zbog novca. No, opet, dogodilo se to što se dogodilo. Nikad nisam nogomet igrao zbog novca i kada sam se razočarao, otišao sam u Inter Zaprešić.

Kako sam se razočarao? Vidite, dječji san bio je igrati za Osijek i Dinamo. Iako sam u Dinamo došao prilično star, s 28-29 godina, i dalje sam u sebi imao dječački osjećaj. Razočarao sam se u neke odnose i vidio stvari koje mi se nisu svidjele. Vidio sam da tamo nema prostora za mene.

Imao sam još dvije i pol godine ugovora. Mogao sam sjediti i uzimati plaću. Ali pretpostavio sam da ću još godinu ili dvije moći igrati ozbiljan nogomet. Znao sam koliko sam se trudio doći do toga. Uživao sam u nogometu i, hvala Bogu, namjera mi se ostvarila. U Interu smo imali fantastičnu sezonu, vrlo dobro igrao sam i u Cibaliji. Dakle, pogodio sam.

Godine 2004., kada ste bili u Dinamu, navijači su kamenjem gađali Vaš auto. Što se dogodilo?

Bilo je tu dosta događaja. Što je bila prava pozadina, ne znam. Dogodilo se to nakon poraza od Zaprešića. Vozio sam jednog suigrača. Zapravo, ja nisam bio tema, već sam bio čovjek koji je vozio nekoga. 

U tom su trenutku svi bili nekako ljutiti. Ispalo je ružno. Poslije su mi se neki navijači ispričali. Pozadina je bila puno dublja. Nije cilj bio samo napasti igrače, bilo je puno nezadovoljstva, koje nije bilo izazvano samo rezultatima.

Strah? Pa bio je to događaj u kojem se 50-ak ljudi sjurilo na naš auto. S jedne strane su napadali Zahoru i Lučića, a onda su ugledali nas. Kamenom su razbili auto. Krenuo sam izaći, a suigrač me pitao što radim. Rekao je: "Brzo vozi." I onda sam otišao. Nisam se imao kad ni uplašiti. 

Kao igrač Cibalije 2006. godine zabili ste hat-trick Osijeku. Kakav je osjećaj zabiti svojem klubu?

Čudan osjećaj, ali tada sam igrao za Cibaliju te smo se borili za ostanak. Nisam razmišljao o tome da sam zabio Osijeku, jednostavno smo se borili. Naravno da nije upitno koji mi je klub draži, to je Osijek. Jer kao dijete, kada skupljaš lopte, maštaš kada ćeš zaigrati za Osijek. Kad se to dogodi, onda si izvan sebe.

Između Osijeka i Cibalije je veliko rivalstvo. Volio bih da se Cibalia što prije vrati. No imam veliko poštovanje prema Cibaliji i navijačima. Velik pokret u malom gradu. Bezuvjetno vole svoj klub. Ja cijenim sve klubove za koje sam igrao.

U Vijetnamu ste bili na probi 2010. godine.

Došao sam tamo i čim sam izašao, shvatio sam da ne mogu. Zrak je prejak, vlaga prevelika. Nisam mogao sjediti u kafiću, a kamoli trčati. No već sam bio odlučio završiti karijeru, tako da od toga ništa nije bilo.

Početak trenerske karijere bio je u niželigašu Maksimiru. Kako je to izgledalo?

Željko Pakasin je bio predsjednik kluba. Ispali su iz treće u četvrtu ligu. A ja sam živio u blizini. U to sam vrijeme već bio završio A licencu te sam tražio posao. Želio sam početi raditi u omladinskom pogonu nekog kluba. No postao sam trener-igrač u Maksimiru. Polako smo se skupljali, bilo je zanimljivo, ali uz puno rada i odricanja. Možete misliti kakvi su uvjeti bili 2010. godine.

Pričali ste kako ste "izgubili" igrače u šumi na treningu?

Krenuli smo trčati u šumu, ja i četvorica. Dvojicu više nikad nisam vidio. Odustali su u nekom trenutku i više se nikad nisu pojavili. Puno me ljudi pitalo zašto preuzimam klub koji nema igrače, a ja imam neko ime. Nije me bilo sram. Neki se moraju izboriti za priliku, neki je odmah dobiju.

Naravno, bio sam motiviran. Proveo sam ondje skoro tri godine i ostvarili smo odlične rezultate. Normalna je stvar da u malom klubu moraš raditi sve kako bi igrači imali solidne uvjete. U to smo vrijeme igrali humanitarne utakmice na kojima bi sponzori rješavali majice.

Ja bih ih zamolio da ostave te majice i tako smo na treninzima svi imali iste. Radili smo poprilično ozbiljno za taj rang natjecanja, možda i preozbiljno. Ne znam kako su me dečki trpjeli, a igrali su za mali novac, tek putne troškove. Snalazili smo se na razne načine.

Kako ste iz malog Maksimira otišli u veliki Šerif iz Tiraspola?

Filmska priča. Menadžer Adrijan Aliaj, kojeg u tom trenutku nisam poznavao, s glavnim skautom Šerifa bio je u predivnom restoranu u Maksimiru. Restoran je bio sav u staklu. Ja sam imao trening ne znajući da su oni ondje. 

Taj čovjek je pitao koja je to liga, a Aliaj mu je odgovorio da je treća. Jako mu se svidjelo kako se ozbiljno, intenzivno i disciplinirano radilo. Nakon što je otišao, javio se Aliaju i rekao da mu ja ne izlazim iz glave. Pitao je Aliaja može li stupiti u kontakt sa mnom kako bih došao mjesec i pol dana u Šerif.

Nisam se puno dvoumio iako nisam puno znao o Šerifu. Otišao sam ne znajući ruski. Djeca, pa ni itko u akademiji, nisu znali ništa osim ruskog. Bio je jedan dečko Gruzijac, koji je pričao njemački i on mi je isprva pomagao.

Mjesec i pol dana trenirao sam djecu te smo osvojili jak turnir. Pitali su me želim li ostati i prihvatio sam. Postavili su me za trenera B momčadi, napravio sam novu selekciju i postao sam direktor akademije, koja je tada imala 50-ak trenera i 700 djece.

Puno sam naučio o odnosima s ljudima. Napravio sam dobru generaciju od koje su sedmorica igrača nastupila za prvu momčad Šerifa. Uživao sam radeći s njima. Nikad nisam vidio takav napredak u kratkom vremenu. Kasnije sam preuzeo i prvu momčad na otprilike 11 mjeseci te sam s njom osvojio kup. Potom smo se rastali.

Čovjek teško može uspjeti bez vjere i svakodnevnog učenja. Bi li se meni dogodilo nešto drugo da nisam otišao u Šerif, ne znam. Stvorio sam odnose i gledali su me kroz trenersko znanje i onako kako sam se postavio.

Najveći autoritet nisu vika i dreka, već znanje i socijalna inteligencija. Oni su još uvijek dosta zatvoreni, osjeti se da su dugo imali teški komunizam. Vidio sam drugačije ljudske odnose i na kraju su me prihvatili, kao i ja njih.

Kako je bilo voditi prvu momčad Šerifa s obzirom na to da ste imali igrače brojnih nacija?

Jako zanimljivo. Čovjek na taj način dobije dimenziju više. Imao sam puno Južnoamerikanaca, Afrikanaca... U drugom mandatu u Šerifu imao sam 18 nacija u jednom trenutku. Trebalo je pomiriti sve mentalitete, sva drugačija profesionalna i životna razmišljanja, na jednom sastanku razgovarati na ruskom, engleskom, njemačkom i imati prevoditeljicu za francuski i portugalski.

Na treningu imaš jednog ili dvojicu koji će ti interaktivno pomoći. K tome, nogomet je posvuda jedinstven. Igrači brzo shvate. Bilo je puno anegdota, no sve je prebrzo prolazilo. Pronašao sam radost u tom poslu. Kada smo radili akcije, prozivao bih ih po čelnicima njihove države, što im je bilo jako smiješno. Neki za dio svoje povijesti nisu ni znali.

Jesu li pobjede s Osijekom protiv PSV-a (1:0, 1:0) u kvalifikacijama za Europa ligu 2017. najveće u Vašoj karijeri?

Emotivno, da, ali i rezultatski na kraju. Došao sam u Osijek u rujnu 2015. godine, kada smo se borili za ostanak. Godinu i pol kasnije igrali smo jako ozbiljan nogomet u Europi. Prolazeći kroz hodnik, u kojem su slike Ronalda, Rivalda ili Gullita, vidiš još hrpu igrača koji su bili svjetske klase.

Tada vidiš kakva je to sila svjetskog nogometa. A PSV dotad nikad nije izgubio utakmicu u pretkolu. I onda dođemo mi i odigramo ozbiljnu utakmicu s visokim presingom. Vodili smo 1:0, a oni nisu mogli izaći iz svojih 25 metara, nakon čega su se začuli i zvižduci.

Možda su nas podcijenili. Dobili smo 1:0, ali su svi mislili da će nas razbiti u Osijeku. Na kraju je u Osijeku bila predivna atmosfera - kako za vrijeme, tako i prije utakmice. Jedno prekrasno iskustvo.

U idućem kolu ispali ste od Austrije Beč (1:0, 1:2), slabijeg protivnika od PSV-a.

Slabiji od PSV-a, ali i dalje jako dobar protivnik. U prvoj utakmici u Osijeku odigrali smo fantastično. Vodili smo 1:0 te imali dva mrtvaca i jedanaesterac. Oni nisu znali gdje su. I onda moj Borna Barišić, koji je dotad bio nepogrešiv, pogodi stativu i lopta, naravno, ide po liniji, ali ne uđe u gol, već izađe.

Primili smo zbilja dva nesretna gola s poludistance, s tim da smo mogli zabiti još koji gol. Ali nismo. U gostima smo se postavili muški, a Boban je zabio fantastičan gol. Nakon toga imali smo čistu šansu glavom. U devet od deset prilika bi zabio, ali tada jednostavno nije. Trebali smo proći, ali nije nas nagradilo.

Je li ljubav prema Osijeku bila glavni razlog zbog kojeg ste ga preuzeli kada je bio na dnu lige?

Isključivo lokalpatriotski, da. Nazvali su me, a znao sam da je besparica u klubu. Osijek i Zagreb su tada bili na začelju lige. Čuo sam se s vodstvom kluba i gradonačelnikom, koji su mi rekli da nemaju novca. Odgovorio sam da mi daju plaću kakvu mogu.

Nije bilo nikakvih pregovora. Bila je to luđačka vjera. Na kraju smo igrali dobar nogomet i ostali u ligi. A postojala je opasnost hoće li se klub ugasiti.

Kako je izgledala tranzicija Osijeka nakon što su ga preuzeli mađarski vlasnici?

Proces je trajao dva-tri mjeseca. Imali smo isti kadar, ali su plaće počele redovito dolaziti i pomalo se osjećala ozbiljnost. Na ljeto smo napravili pravu stvar.

Završili ste u bolnici nakon što se Petar Bočkaj automobilom zaletio u benzinsku.

Bila mi je to četvrta sezona u klubu. Došlo je do zasićenja, neke su stvari kulminirale, a prodani su i igrači iako smo igrali fantastičan, okomit nogomet. Dogodilo se jedno, drugo, treće i onda to s Perom. Onda shvatiš da nema smisla. Jednostavno uđe neki vrag u sve i situacija se tako posloži.

Dio navijača Osijeka zamjerio Vam je što ste otpisali Aljošu Vojnovića, važnu figuru u svlačionici?

Aljoša ima 100 i nešto nastupa u Osijeku, a kod mene je odradio 70-ak. Ništa nisam imao protiv njega. Pomlađivali smo momčad iz godine u godinu, kao što svi rade. Imao sam otvoren odnos s njim. Tada sam rekao da mi ne smeta, ali bilo je pitanje koliko bi prilika dobio. Uvijek netko nešto zamjeri, ali nisam mislio ništa loše. Nije samo on otišao, bili su tu i Perošević, Lesjak, Knežević...

Vodili ste mađarski Diosgyor 2021. godine. Rekli ste kako bi Hrvatska bila svjetski prvak, što skoro i jest, da se ulaže koliko u Mađarskoj.

Mislio sam prvenstveno na klupski nogomet. Teško je objasniti ljudima koji to nisu vidjeli. Ne jedan ili dva kluba, već svi u prvoj, neki u drugoj i trećoj ligi imaju fantastične uvjete. Grijani tereni, dvorane za sve sportove, trenažne stvari, GPS-ovi, akademije, stadioni s pet zvjezdica...

Kako gledate na odnos hrvatske države prema sportu?

Više sam puta to rekao, a možda ne bih trebao. Prilično ponižavajuće, ne samo za nogomet već i ostale sportove, posebice individualne koji završe na leđima roditelja. Mislim da smo zaslužili puno više. Da, Hrvatska apsolutno je sportska nacija.

Je li, prema tome, hrvatska reprezentacija napravila velike uspjehe usprkos sustavu?

Ne da je to uspjeh već fantazija. Možda nismo ni svjesni svega, više to osjetiš kada dođeš u svijet pa te ispituju kako se to uspjelo. To što su izbornik Dalić i HNS napravili s reprezentacijom je nevjerojatno. Kao da sada u orbiti imamo dva svemirska broda.

Dalić je, uz Deschampsa, vjerojatno najuspješniji izbornik na svijetu u zadnjih deset godina. A znamo kakvu gospodarsku, financijsku i ljudsku moć Francuska ima.

U Engleskoj ste 2017. godine pratili rad Arsenala i Arsenea Wengera. Što ste vidjeli?

Kloppov nogomet u Liverpoolu je najbliže onome što bih volio igrati. A u Arsenalu sam gledao trenažni proces. Pratio sam ih u periodu oko Božića i Nove godine. Nisu imali puno treninga jer je bilo mnogo utakmica.

Bilo je zanimljivo vidjeti kako se utakmice pripremaju. Igrali su nedjeljom i utorkom. S trenerske strane to podrazumijeva puno promatranja vlastitih igrača i praćenja tko je spreman. U Engleskoj je najljepše što igraš svakih par dana. Nevjerojatna je mentalna snaga tih igrača.

Recimo, u Arsenalu je tada igrao Alexis Sanchez. Dan prije treninga ne znam je li pretrčao 25 metara. Otišao je u svlačionicu i radio individualno. Dan kasnije igrali su protiv Crystal Palacea, a on je bio na krilu. Odradio je valjda 50 sprinteva po 50 metara.

Engleski klubovi imaju jedne pripreme, koje počinju srpnju i traju do rujna. Imaju ekstenzivne treninge koji su baza za sve kasnije. Puno se pripremaju i taktički. K tome, imaju fantastičan skauting kojim biraju igrače za svoj stil igre. 

Što planirate nakon ove sezone?

Nemam plan, ne odlazim zato što imam neku priču. Ovdje sam došao do kraja puta. Vidjet ćemo što život nosi.