DRAMATIČNA pobjeda protiv Dinama golom u zadnjim sekundama na Maksimiru pa nova pobjeda uz dominantnu predstavu protiv Rijeke na Poljudu osigurale su da Hajduk u novu sezonu krene uz maksimalno dobro raspoloženje tzv. hajdučke javnosti. To nije nezanemariv faktor, jer Hajduk je klub itekako saživljen sa svojim navijačkim tijelom čije raspoloženje može i utjecati na sam klub i njegovo rukovodstvo, što je katkada dobro, ali potencijalno i loše.

Slatke pobjede protiv dva najveća rivala podigle bi raspoloženje i očekivanja u svakom klubu. Neki će reći kako kod hajdukovaca nema euforije jer je velika podrška splitskom klubu konstanta. U tome ima istine jer Hajduk je dugo vremena daleko najpraćeniji hrvatski klub, a mobilizacija njegovih članova i pretplatnika čini ga relevantnim u okvirima puno širim od hrvatskih. 

Međutim, nemoguće je poreći da podrška do neke mjere i kod nemalog dijela navijačkog tijela itekako ovisi o rezultatu. Hajduk je prošle dvije sezone na polju rezultata prve ekipe doživio veliki uzlet, napokon je počeo osvajati trofeje, svjedočili smo rađanju legende Marka Livaje, a to je nešto što je sigurno imalo veze s rušenjem niza navijačkih rekorda. Zvali to euforijom, naletom entuzijazma ili nekako drugačije, činjenica je da smo već sto puta gledali kako raspoloženje hajdučke javnosti naglo raste i još brže pada. 

To je sasvim normalno za klub specifične bliže i daljnje povijesti s fanatičnom i mnogobrojnom vojskom pristalica. Potencijalna opasnost koja se u tome krije je to da aktualno Hajdukovo vodstvo još uvijek nije dokazalo da je sposobno držati klub u "mirnim vodama" i u razdoblju turbulencija donositi odluke kojima je primarna svrha štititi dugoročne interese.

Potezi vodstva Hajduka ne smiju imati veze s ishitrenim reakcijama dijela navijačke javnosti

Ta mana ovog i prethodnog rukovodstva rezultirala je dobro poznatom rak-ranom sportskog sektora kluba - diskontinuitetom struke. Ono što bi za Hajduk kao klub trebao biti jedan od ključnih ciljeva ove sezone je to da ljudi koji ga vode, prvenstveno predsjednik Lukša Jakobušić, dokažu da amplitude navijačkog raspoloženja, trenuci u kojima će se ono dizati i spuštati, neće utjecati na njihove postupke i sudbine drugih ljudi u klubu, prvenstveno trenera prve ekipe Ivana Leke.

Leko je uspješno odradio prvo i drugo kolo, dvije od 36 postaja na prvenstvenom maratonu. Pred njim je izazov da pokuša nastaviti trend rasta rezultata i ambicija kluba iz prethodne dvije sezone, što neće biti nimalo lako, ali i da pokuša ostvariti nešto što nije uspjelo čak 14 trenera Hajduka koji su tu funkciju obavljali prije njega, a to je odraditi cijelu sezonu na Poljudu.

Izazov na prvu možda ne zvuči teško, ali samo onima koji ne znaju što je Hajduk. Zadnji trener kojem je to pošlo za rukom bio je Damir Burić u svom prvom mandatu. On je uspio započeti i završiti sezonu 2016./2017. 

Može li jedan trener napokon izgurati kompletnu sezonu? 

U ovom stoljeću to je uspjelo samo još dvojici Hajdukovih trenera. Igoru Tudoru u njegovom prvom mandatu 2014. i Zoranu Vuliću deset godina ranije. Kako bismo pronašli posljednjeg trenera Hajduka koji je odradio dvije sezone u komadu, trebali bismo se vratiti do Ivana Katalinića i vremena kada je najbolja ekipa na svijetu bio Ajax, a danas tridesetogodišnji Marko Livaja učio hodati.

Uz takve navike koje već prerastaju u tradiciju gotovo je nemoguće da klub bude konstantnije rezultatski uspješan. Činjenica da je Hajduk u šest godina promijenio 15 trenera i pritom nijednom nije pružio priliku cijelu sezonu je sramotna i poražavajuća. S obzirom na nju, jednostavno se morate zapitati jesu li na mjesto trenera dovođeni nesposobnjakovići, jesu li ih takvi birali ili su možda dijelom točna oba ponuđena odgovora.

Lukša Jakobušić je u svom mandatu potrošio niz trenera, ali i dalje ima priliku dokazati da je naučio na greškama sebe i prethodnika. Kako bi on uspio u tom "predsjedničkom" izazovu, treba samo pokazati minimum hrabrosti i stati iza Ivana Leke u trenucima krize i ispuhivanja euforije kojih će nedvojbeno biti taman i da se osvoji titula, jer u Hajduku je za kolektivno emotivno pražnjenje dovoljna i jedna ili dvije lošije utakmice.

Hajduk možda opet ne bude prvak, ali to nije katastrofa

Sezona je tek počela i koliko god da su ishodi prve dvije utakmice obećavajući, teško je zamisliti da neće biti kraćih ili duljih razdoblja forme ili rezultata. Hajduk u Europi možda opet ne potraje dugo nakon Velike Gospe (do grupa nije stigao 13 godina), a nije nezamislivo da i Dinamo po tko zna koji put osigura naslov osjetno prije kraja sezone. 

Čak je i Manchester City u sezoni trostruke krune imao krizna razdoblja. Teško je očekivati da ih Hajduk neće imati u ovoj, ali ako Bijeli ponovno ostanu bez titule, to ne mora značiti da će iza njih biti neuspješna sezona. Trofej nije presudno mjerilo ako ekipa na terenu pokazuje tendenciju rasta, a vodstvo kluba staloženost i jasnu viziju, bez povlačenja naglih poteza kako bi se nakratko sakrili od bijesa dijela navijača u lošim trenucima.

Predsjednik Hajduka će imati sudbonosni izbor. Stati iza Leke ili biti kukavica

Ako u 36. kolu u svibnju 2024. na utakmici Lokomotive i Hajduka u Kranjčevićevoj na gostujućoj klupi i dalje bude Ivan Leko, to će se iz perspektive splitskog kluba moći smatrati postignućem koje je maltene u rangu trofeja. To bi značilo da je klub, koji je sinonim diskontinuiteta i čiji su čelnici već desetljećima patili od kratkoročnog razmišljanja, napokon naučio nešto iz vlastite povijesti i da na čelu napokon ima ljude s ikakvom idejom kako ostvariti dugoročne ciljeve.

Ne tako davno, negdje dok je Jakobušić bio dopredsjednik, klub je potjerao trenera uz smiješno obrazloženje u kojem je maltene napisano kako je to učinjeno zbog negativnih komentara na društvenim mrežama, a onda su se slične stvari ponovile više puta. Što god mislili o ovom ili onom treneru pojedinačno, takve stvari su nedopustive. Pobjede nad rivalima su lijep zamašnjak za početak sezone, ali kad dođu manje lijepi rezultati, Jakobušić će imati važan izbor.

Postupiti kukavički i sakriti se iza tko zna kojeg trenera u svom mandatu ili pokazati da su sportska ambicija i ciljevi iz vlastite Strategije ispred odnosa s javnošću. Za dugoročni rast Hajduka ključno je da izabere drugu opciju, jer kako je rekao jedan od najbitnijih ljudi u povijesti kluba Biće Mladinić: "Bolji je i najslabiji plan, od najbolje improvizacije."