NE MOGU reći da nisam sentimentalna duša koja lagano pusti suzu, no koji čovjek s hrvatskim srcem jučer nije plakao?

Nisam imala priliku fizički osjetiti i stvarati atmosferu koja je iz sata u sat eskalirala na zagrebačkim, ali i svim drugim ulicama Lijepe naše. Međutim, energija je bila toliko snažna da me obuzela čak i u okruženju poludjelih svjetskih prvaka u Francuskoj.

Pratiti utakmicu kao jedina osoba s hrvatskim kockicama na ulicama uzavrelog Bordeauxa nije bilo lagano, ali u meni se rodio toliki ponos da jednostavno nisam mogla ne istaknuti: "Da, ja sam Hrvat!"

Često putujem i uvijek sam sretna kada mogu reći da dolazim iz Hrvatske. Uvijek sam sretna kada strancima mogu pokazivati fotografije svoje države i usput promatrati njihov zadivljeni izraz lica ili slušati pozitivne komentare na račun našeg Jadranskog mora, hrane ili običaja. Tek tada postanem svjesna koliko smo zapravo prekrasna zemlja, kao i koliko smo kao narod sve to kolektivno zaboravili.

Iako sam sretna i punoga srca koje je samo raslo proteklih mjesec dana zahvaljujući Vatrenima, pa mogu slobodno reći najboljim nogometašima na svijetu, u isto vrijeme osjećam malu žalost i potrebu da učinim nešto već danas.

Hrvatska se probudila iz zimskog sna. Hrvati imaju energije. Mogu djelovati kao masa. Potvrda je jučerašnji doček s više od 500 tisuća ljudi samo na zagrebačkim ulicama. Ta masa ljudi napravila je nešto što sada ne smije postati samo lijepa slika iz prošlosti!

Jučer smo pokazali koliko sreće, poštovanja, strpljenja i podrške za drugoga krijemo u sebi. Pola milijuna ljudi pratilo je malu kristalnu kuglicu, čekalo je kao nešto dragocjeno. Jer autobus sportaša koji su dali i više od svoga maksimuma i koji su probudili takve emocije, za koje smo uz sve negativne medijske članke koji iz dana u dan govore o stanju Hrvatske, i sami kao društvo zaboravili da postoje.

Gledajući u isto vrijeme prizore s Champs Elyseesa, na kojem je doček svjetskih prvaka također bio predivan i veličanstven, za mene je iskreno bio i pomalo tužan. Prvenstveno zbog njihovog stanje u državi. 

Autobus nogometaša okružen cijelom armijom specijalnih policajaca te još jednom linijom policajca koji štite ogradu kako bi sve prošlo u najboljem redu i kako nitko ne bi završio ozlijeđen. I svaka im čast na tome, svakome policajcu i svakome organizatoru jer nije lagano držati pod kontrolom milijun ljudi ispunjenih vrelom emocija te u isto vrijeme i sam biti pod emocijama.

Pa sada, dok uživamo u prizorima našeg srebrnog zlata koje se vozi kroz brdo oduševljenih navijača, moramo primijetiti da još uvijek imamo ono što je najvažnije. Imamo kolektivni osjećaj. Imamo ljude koji mogu strpljivo čekati u masi bez prostora za pomaknuti ruku i koji nakon devet sati ne postaju agresivni i ne počinju raditi nerede, već s poštovanjem stoje uz autobus naših nogometaša i ponosno im dovikuju riječi najljepših hrvatskih pjesama.

Pomalo mi je nevjerojatno pomisliti da ti isti predivni ljudi - koji su mjesec dana disali zajedno, pekli roštilje na ulicama, skakali u more, pjevali iz svega glasa, grlili i poznate i nepoznate, izdvojili zadnji novac kako bi svojoj djeci kupili majicu s crveno bijelim kockicama - mogu opet postati ona nesretna teta koja mjesecima nije primila plaću ili ona nervozna gospođa na šalteru koja je zaboravila da svojim osmijehom nekome može uljepšati dan.

Pomalo mi je nevjerojatno pomisliti da ona Kolinda i svi veseli kolege, koji su iz svega srca pružali podršku s tribina, mogu opet postati oni sebični političari koji rade najbolje za naš predivan narod, a zapravo rade najbolje samo za sebe.

Gdje bi nam bio kraj kada bismo ostali ovako ujedinjeni?