RUSSELL WESTBROOK zasluženo je i sasvim prikladno nježno pogladio košarkašku loptu u subotu navečer, nekoliko trenutaka nakon što je blokirao tricu za izjednačenje beka Indiana Pacersa Carisa LeVerta, zapečativši tako pobjedu iste večeri u kojoj je izjednačio triple-double rekord Oscara Robertsona. Za njegove kritičare to je bilo simbolično, sebični igrač sa svojim jedinim prijateljem, čovjek koji je uistinu živio izraz "odsad radim što želim" nakon što je Kevin Durant prije nekoliko godina napustio Oklahoma City i otišao u Golden State Warriorse, piše Yahoo Sports.

VIDEO: Arena Sport

Za one koji ga favoriziraju, taj trenutak bio je oličenje neshvaćenog igrača koji bi učinio sve da pobijedi, vjernog suigrača koji radi za sebe i za 12. čovjeka, manjkavog autsajdera. Sljedeće večeri u Atlanti, kad je Robertsonov rekord i srušio, kao i svaki dan prije i nakon toga Russell Westbrook je bio sve ono što mislite i sve ono što ne mislite. Momak za kojeg biste platili da ga vidite kako igra također je igrač za kojeg biste strahovali da će kontrolirati sudbinu vaše momčadi u posljednje dvije minute, čovjek koji je u posljednjih pet utakmica prosječno bilježio 26.2 poena, 15.8 skokova i 16.4 asistencije.

Srednji put je najbolje utočište. Mišljenja se toliko razlikuju da čak i oni koji su ravnodušni prema Westbrooku priskaču u njegovu obranu kad kritika postane preoštra. Malo je nijansi kad se razgovara o njegovoj igri. Ljubitelji napredne statistike nisu na njegovoj strani, a brojke ne lažu. Izgubljene lopte su neugodne, šut nije baš najbolji, a i obrana bi mogla biti bolja.

Ali njegova strast je ono što gledatelja tjera da uključe televizore, ono za što obožavatelji plaćaju da bi vidjeli, čemu suigrači često gravitiraju. Neke stvari ne mogu se izmjeriti, ali treba ih vidjeti da bi ih se cijenilo. Rješenje neće donijeti čak ni vrijeme koje prolazi jer neke stvari treba doživjeti u trenutku.

Robertsonov rekord doimao se nedodirljivim, uglavnom zato što igra ne traži da jedan čovjek ima svu tu moć. Budući da je Robertsonov rekord postavljen davno prije ove ere, bio je mitologiziran i gotovo ograničen samo na njega. Postao je poznatiji po rekordu nego po svojoj igri pa ne čudi njegovo priznanje Westbrooku. Gotovo je osvježavajuće vidjeti kako se nadilazi generacijski jaz i Robertsona kako trči pobjednički krug, predstavljen novom naraštaju ljubitelja košarke, prije nego što preda štafetu.

Čini se da to nitko drugi nije postavio kao prioritet poput Westbrooka, istog onog vrijednog i energičnog košarkaša koji je u svojih prvih šest sezona imao samo osam triple-doubleova. Nitko nije vjerovao da je manje davao dok je bio mlađa, više atletska verzija sebe.

Westbrook je želio taj rekord. Neće to priznati, a možda ne bi ni trebao, ali prikupljanje tih statistika značilo mu je nešto. Nakon godina lutanja za drugima Westbrook je odlučio igrati pod svojim uvjetima - cijelo vrijeme. Ušao je u rasulo umjesto da ga kontrolira, možda vjerujući da je sposobniji letjeti naslijepo nego što su ga suparnici bili sposobni zaustaviti.

Osjećaj koji je to proizvelo, način na koji je sam, svojim odabirom, a ne okolnostima, prihvatio odbačenu franšizu i dao joj vrijednost - u jednom okruglom broju to je bio jedini razlog zbog kojeg je proglašen MVP-jem 2017. godine. Jer 31, 9 i 9 jednostavno neće biti dovoljno dobri za njega ili bilo koga drugog tko je potpao pod njegovu čaroliju.

Momčad Thundera iz sezone 2016./2017. nije bila bezopasna ili paralizirana, a Victor Oladipo, Steven Adams, Enes Kanter i novak Domantas Sabonis bili su u pratećim ulogama. Oladipo i Sabonis procvali su godinu dana nakon što su napustili Westbrooka, a teško je reći je li ih Westbrook nadahnuo ili sputavao.

Možda oboje.

Westbrook sjedi na raskrižju između učinkovitosti i želje. Obično prema želji ide kad brojke rastu.

Promjena obrane i više trica znači da se lopta odbija dalje i daje više prilika bekovima za skokove, a čak ni prostor pod košem nije isto mučilište kakvo je bilo dok su njime patrolirali Patrick Ewing i Charles Oakley, ili akrobatska stopala Dennisa Rodmana, ili bilo čiji raskriljeni laktovi spremni srušiti beka koji je zalutao u reket.

Ispred Westbrookovih 11.6 skokova po utakmici su Clint Capela, Rudy Gobert, Jonas Valančiunas, Sabonis i Nikola Vučević. Nije to baš društvo zastrašujućih figura. No kad vidi loptu koja se može uhvatiti, on je uzima. To je sebično poput potrage za šuterskom titulom ili bilo kojim drugim pojedinačnim priznanjem. Ambiciozan je poput neafirmiranog novaka koji se pokušava probiti do četvrtog izbora na draftu 2008. godine i nikad nije izgubio tu ambiciju.

"Samo gledaj, on će ih uvesti u doigravanje", rekao je jedan NBA dužnosnik kad je vidio Westbrooka izbliza ove sezone.

U play-in?

"Ne, doigravanje. Nije bitno protiv koga igraju, on će ih dovesti do najboljih osam momčadi."

No možda dalje od toga neće ići jer sjećamo se kako je Westbrook sa svojim Oklahoma City Thunderom ispustio vodstvo 3:1 protiv Golden Statea 2016. godine. U šestoj utakmici serije Thunder kod kuće u posljednje dvije minute nije mogao doći do šuta.

Često se razlog za to svodi na organizatora igre i ne vidi se nužno na statistici. Westbrook je prošle sezone izvukao prvu rundu, ali bila je to momčad i osobnost Jamesa Hardena. Westbrooku se nije svidjela klupska kultura i želio je otići. Ili je možda razlog bio u nečem drugom, što stvari čini zeznutima. Čini se da njegov stil nije bio prikladan za pobjeđivanje, da skupinu više koči nego što je uzdiže. Stara izreka kaže: "Daš li čovjeku ribu, nahranio si ga jedan dan, ali ako ga naučiš loviti ribu, nahranio si ga mnogo dana."

Vrijedi pomoći svojoj momčadi na načine koji se ne mogu izračunati, presijecanjem lopte zbog stvaranja prostora, hokejskom asistencijom, dobro tempiranim udvajanjem, ali to se neće slaviti kao okrugli broj skokova i dodavanja. Igranje na taj način u određenom je smislu prljavo, gotovo sprječava suigrače da se sami uključe i stvara ovisnost koja ne potiče razvoj. Takva manipulacija možda u vidu nema dugoročni cilj, ali lideri su odgovorni za njene učinke.

Lideri su također odgovorni za čitanje situacije, ako ne i za stvaranje atmosfere. Westbrook igra za Washington Wizardse, franšizu koja 50 utakmica u sezoni nije dobila otkako je Michael Jackson objavio Off the Wall, koja nije mogla dosegnuti konferencijsko finale ni sa zdravim Johnom Wallom, franšizu koja mijenja nadimke, trenere, igrače i momčadske boje više nego što ima trenutaka za pamćenje. Ima tri pobjede u serijama u doigravanju u 16 godina i ispodprosječnu reputaciju, a ni ovosezonska verzija baš ne inspirira u pogledu talenta.

Ali on je Russell Westbrook, u momčadi s mnogo igrača koji su ga, ne toliko davno, na svakom koraku gledali kako razvaljuje ligu dok su sami sanjali o tome da se proslave. Njegova se energija prožimala kroz momčad na načine za koje se čini da drugi nisu sposobni, možda iz straha da razočaraju idola, te koji mlade i često nekonzistentne igrače potiču na dodatni napor.

Nerijetko se moglo vidjeti Ruija Hachimuru ili Chandlera Hutchisona kako lete niz teren u očekivanju Westbrookovog dodavanja, znajući kako postoje dobre šanse da će lopta stići. Gledanje Bradleyja Beala kako shvaća da ima suigrača na kojeg se može osloniti - to se ne može zanemariti.

O Westbrooku će se raspravljati u naše vrijeme, u sljedećem životu, pa čak i kasnije. Pripada povijesti koliko i sadašnjosti, a prikladno je da će ostati zapamćen kao jedan od najviše polarizirajućih igrača u povijesti NBA lige.

Nekoliko trenutaka nakon što je zaustavio tricu za pobjedu suparnika u ponedjeljak navečer, nakon ukradene lopte koja je finiš utakmice učinila frenetičnim, izbjegao je razočaranje traženja lopte od suca. U tom trenutku, dok je još jednom prolazio tunelom, tu su bili samo Russ i lopta.

Kad kažete da Westbrook nešto nije, svakako recite i ono što jest.