Ovako je nakon debakla Hrvatske kod Estonije (0:3) manje zbog sramotnog poraza u nepotrebnoj utakmici, a više zbog teške Pjacine ozljede na pješčaniku, a ne travnjaku u Tallinnu, govorio Ivan Perišić. On definitivno nije nezamjenjivi motor Reala ili nositelj Barcine trostruke krune, ali je za razliku od tih razglašenih zvijezda, u reprezentaciji Hrvatske već četiri godine neosporno najbolji igrač i u Estoniji je konačno dobio počast koju je odavno zaslužio, a to je da prvi put u karijeri bude kapetan reprezentacije. 

 

Nažalost, nije zavrijedio i sve ostalo što je u Tallinnu dobio kao balast s kapetanskom čašću; da bude alibi za nemotiviranost, nedostatak želje i ideje njegovih suigrača i "izbornika". Svima njima se kod četverorazrednog protivnika taktika svodila na "dodaj svaku loptu Perišiću".

 

 

Perišić je zato konačno, iako tek prvi put kapetan nakon desetljeća netalasanja njegovih prethodnika, postupio kapetanski i javno prozvao čovjeka koji kriv i dužan vodi hrvatski nogomet, što je izazvalo ogroman interes javnosti i baš svim medijima u zemlji šlager s utakmice bila je upravo njegova poruka "gospodinu" Šukeru.

 

 

Naravno, nećemo sada zbog toga od njega raditi hrvatskog nogometnog narodnog heroja jer nije se Perišić u dalekom Tallinnu javno pobunio protiv pretvaranja hrvatskog nogometa u feud jedne obitelji, u kojem mrvice s gazdina stola dobivaju vazali iz  HNS-a zasađenog na načelima nepotizma, klijentelizma, neprincipijelnih crno-crnih koalicija ili pretvorbe reprezentacije u prodajni izlog, a njene klupe i kabine u poligon za statiranje nesposobnih i nekvalitetnih, ali svakom slučaju poslušnih, fleksibilnih i kvotama sklonih, ali u suradnji između gazde i reprezentativaca, tako potrošnih "izbornika". Također, poput ostalih brojnih dalmatinskih vedeta reprezentacije, ni Perišić se proteklih godina nije "ubio" od prosvjedovanja što Hrvatska ne gostuje u Splitu. 

 

 

Ne zaboravimo da taj Perišić i dalje ne igra za Hrvatsku, nego za reprezentaciju Saveza koji je samo po imenu hrvatski, iako bi mu kada vidite kako je službeno cenzurirano prenio Perišićevu izjavu citiranu u uvodu, bolje pristajao pridjev sjevernokorejski: "Najteže je ovo što se dogodilo Pjaci, to nam je najveći poraz. Nažalost, ovi uvjeti nisu za profesionalne igrače. Teren je bio užasan, makar to nije isprika za ovakav poraz. Mi smo imali svoje prilike, nismo ih iskoristili, a jako motivirani Estonci iskoristili su svoje."

 

Ali čak i kada uzmemo u obzir sve te "objektivne okolnosti" koje nam itekako priječe da se divimo Perišiću zato što je konačno netko iz te reprezentacije Šukeru rekao što ga ide, moramo priznati da je bilo lijepo čuti kako iz pijeska talinske Arene niču klice davno zaboravljenih muda onih kojima bi taj organ trebao biti jedan od ključnih u predstavljanju Hrvatske, ne samo na terenu, nego i u prepoznavanju i detektiranju hrpe sranja s kojima je hrvatski nogomet temeljito zagađivan dok su oni samo "davali 120 posto svojih mogućnosti na terenu" i "zabavljali narod".

 

 

Anatomija nas uči da se testisi muških fetusa iz trbušne šupljine spuštaju u mošnje u petom mjesecu trudnoće. Kod reprezentativaca Hrvatske proces kasni više od dva i pol desetljeća. Ali bolje ikad nego nikad, pa i protiv Šukera koji definitivno, pokazuju i ove kapetanove packe, pada na tjeme.