KORAK U PROŠLOST

Josip Kuže nije bio jedan od nas

Josip Kuže nije bio jedan od nas
Foto: Igor Kralj / Pixsell

*Na današnji dan 2013. nakon teške bolesti u 60. godini umro je Josip Kuže, omiljeni trener Dinama. Tim povodom objavljujemo tekst napisan prije sedam godina.

TRENIRAO je Kloppa i Šukera, radio od Ruande do Banje Luke. Prokockao je milijune, diplomirao Pravo, citirao Dostojevskog i cijelo vrijeme bio heroj Dinamovih navijača, iako je u tom klubu u dva mandata proveo ukupno manje od tri godine.

"Bio je branič s dobrim pregledom igre, striktnim pokrivanjima i točnim dugim dodavanjima", ističu se na hrvatskoj Wikipediji Kužeove igračke osobine, ali nažalost, one ovisničke su mu uništile trenersku karijeru, a dobrim dijelom i život.
 
Fini zagrebački dečko je na vrućim terenima predratne jugo-lige postao jedan od loših plavih dečkiju
 
Josip Kuže još je za života postao mit, ali ne zbog grandioznih trenerskih uspjeha jer ih, osim jedne hrvatske titule s prejakim Dinamom, nije ni imao. Uostalom, nakon ovog naslova slijedio mu je otkaz zbog europskih neuspjeha protiv Arsenala i Auxerrea, a iz Kupa ga je izbacio Naftaš iz Ivanića.
 
Za totemizaciju Kuže zaslužan je njegov bešavni spoj sa sjevernom tribinom starog Maksimira, ali i svim onim drugim stajanjima jugo-lige, kamo bi mladi trener (najjači Dinamo od '82. preuzeo je kada mu je bilo tek 36 godina) u odijelu i s decentnom "fudbalerkom" tijekom svog prvog mandata u klubu od ljeta 1989. do ljeta 1990. doletio čim bi se na navijače s izokrenutim spitkama i zastavama SR Hrvatske isukao milicijski pendrek.

Uz BBB-e na Poljudu, Novom Sadu i onog dana na Maksimiru
 
Kuže se s navijačima radovao i tugovao i na starom Poljudu, na kojem nije bilo kaveza, pa su na derbiju u ožujku '90. s prepune tribine Boysi padali u jarak, ali i na ogradi u Novom Sadu, gdje je navijače branio od drugih loših plavih momaka. Ne zaboravimo i 13. 5. 1990., kada nije jedino Boban branio navijače Dinama. Osim njega, bili su tu Vjeko Škrinjar i Josip Kuže.
 
Tu se zacementirala beskrajna ljubav trenera i navijača, koji su mu opraštali i kasnija šurovanja s Mamićem. Jer ne zaboravimo da je jednom bio trener Mamićevog kluba, a došao bi mu i drugi put da nije bubnuo cifru kojom je gazdu izbio iz cipela. Jednostavno, navijače je "kupio" sezonom 1989./1990. i nakon toga se legenda prenosila s koljena na koljeno, iako Kuže nije bio fakin ni štemer, nego čovjek iz čijeg se ophođenja i manira vidjelo ne samo da je školovani erudit, nego i da ima građanski "kinderštube" iz fine familije.
 
Kako se kalio i izgorio Kuže 
 
U ljeto 1989., u organizaciji sportskog direktora Velimira Zajeca, na Maksimiru se počela slagati momčad za velike stvari. Šuker, Mladenović i Shala pojačali su sastav u kojem su već bili Boban, Ladić, Panadić i koji je povjeren mladom treneru. Kuže je do tada vodio iseljenički klub australskih Hrvata, brodskog niželigaša, a jedini uspjeh bilo mu je drugo mjesto u jugoslavenskoj drugoj ligi, kojim je banjalučkog Borca uveo u prvu.
 
S Dinamom je bio jesenski prvak u iznimno jakoj konkurenciji Zvezde, Partizana i Hajduka, a vodio ga je i prema naslovu do pet kola prije kraja i tada kreće neshvatljivi, strmoglavi pad i prepuštanje naslov Zvezdi.

Njegov Dinamo nije izgubio prvenstvo od najjače Zvezde ikad, nego na Maksimiru od patuljaka Budućnosti i Rada

Kuže nije uspio pobijediti slabašne Budućnost i Rad na Maksimiru, a naslov je definitivno izgubio potopom 0:3 kod dojučerašnjeg drugoligaša Olimpije, iako je u Ljubljani bilo nekoliko tisuća navijača Dinama. Kolo prije kraja, utakmica protiv Zvezde 13. svibnja igrala se samo za prestiž, a završilo je groznim neredima.

Iduće, zadnje sezone jugo-lige, Kuže opet nije uspio svrgnuti Zvezdu iako ju je napustio najbolji igrač i kapetan Piksi Stojković, a Dinamo ostao sa svim glavnim igračima i još se pojačao planski na pravim mjestima (Židan, Petrović, Peršon). Kuže je očajno ušao u novu sezonu, zbog čega je dobio otkaz. Bio je premlad i nespreman za izazov koji mu je gurnut u ruke, ali ga nije "objeručke prihvatio", pa je zahvaljujući njegovom Dinamu Zvezda neočekivano postala jugoslavenski i europski prvak.
 
Nakon toga je bez ikakvih uspjeha lutao po njemačkim niželigašima (Erfurt, Mainz, Chemnitz), otkrio zlatnu žilu u Japanu (Osaka), ali i fatalnu privlačnost casina. 
 
Voljeli su ga sjever, stajanje istok i novinarska loža Maksimira, ali i Poljud
 
Sportski novinari, uvijek plodno tlo za impresioniranje i fascinacije, uzdigli su ga u Panteon zbog toga što su ga ljubile tribine, ali i zato što je Kuže bio jedan od rijetkih ljudi iz nogometnog miljea koji znaju složiti višestruko složenu rečenicu.
 
Čak je i njegov kockarski feler, zapravo vrlo ozbiljna i destruktivna ovisnost, u tekstovima Dinamovih kroničara tretiran kao nešto "kul" i simpatično, vjerojatno zato što se i sam Kuže često sprdao na svoj račun i ismijavao ovaj opasni porok.

Josip Kuže bio je iznimno ugodan sugovornik i simpatičan čovjek. Toliko da je valjda jedini trener Dinama koji je mogao održati trening na pomoćnom Hajdukovom terenu okružen stotinama navijača najvećih rivala, a da se pri time s njima šali na račun svoje sklonosti kocki.
 
Nije mogao pobjeći od prošlosti i sebe samog, pa makar se skrivao u Albaniji i Kini
 
Međutim, ono što mu se zbog toga događalo: Palež auta, vila s bazenom i teretanom koja je otišla na bubanj, zaduživanja kod mnogih poznanika, ali i kamatara, te druženja s likovima iz najcrnje kronike, nikako nije bilo smiješno ugodno ni simpatično.
 
Zbog svega toga, kao i seljakanja u potrazi za poslom po najudaljenijim zakucima planeta i otkaza koje je često dobivao, zdravlje mu se bitno pogoršalo i prije pojave zloćudne bolesti. Uostalom, pogledajte destinacije na kojima su bile četiri njegove posljednje gaže: Ruanda, Japan, Albanija, Kina.

Zašto Kuže nije "jedan od nas"?
 
Mišljenje je ovog autora kako pokojnike ne treba idealizirati ni uzdizati na pijedestal zbog maglom i mistifikacijom obavijenih osobina iskazanih za života, jer svi smo satkani ne samo od krvi i mesa, nego i pogrešaka i grijeha.
 
Obožavanog Jožu se totemizira, navijači mu posvećuju grafite na kojima mu pišu da je "uno di noi", a novinari papagajski ponavljaju njegov odgovor Mamićima nakon što su ga drugi put odbili angažirati zbog njegove ovisnosti: "Jesam li veći kockar ja, koji sam prokockao vlastiti novac, ili neki koji su prokockali svetinju, osmijeh djece i radost navijača?"
 
Odlično poentiranje, ali kojeg ne bi bilo ništa da su braća prihvatila bogovske uvjete koje je Kuže tražio i kojem u tom slučaju ne bi smetalo što radi za one koji su "prokockali svetinju, osmijeh djece i radost navijača".
 
Ipak, Josip Kuže svoje je brojne mane i zablude često i iskreno priznavao. U narodu, ali i ovdašnjem nogometnom svijetu, koji je u svim dijelovima, od dužnosničkog, trenerskog, igračkog, do novinarskog i navijačkog, sastavljen od hvalisavaca, mitomana i iluzionista, to je dobrodošla iznimka i potvrda posebnosti, pa ga se tim više nema pravo svojatati i tepati mu ono što se obavezno radi, da je "jedan od nas".

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara