HRVATSKA boksačica Ivana Habazin 22. listopada će se u Zaboku boriti za WBC-ov Silver pojas u velter kategoriji protiv Australke Diane Prazak. Priredba se zove Dražen Petrović Memorial Fight Night jer pada na rođendan tragično preminulog košarkaškog velikana, ali i 33. rođendan njene glavne junakinje.

Habazin je u karijeri već dvaput držala pojas svjetske prvakinje, IBF-ov u velteru i IBO-ov u srednjoj kategoriji. Ovo će joj biti osma borba za pojas u karijeri, ali tek druga u Hrvatskoj, nakon što je 2018. u zagrebačkoj Areni obranila IBO-ovu titulu. Pobjeda bi joj otvorila nove mogućnosti, pa čak i priliku da ujedini naslove svih najjačih svjetskih organizacija.

No ona nije samo glavna zvijezda priredbe nego i organizatorica, što je distrakcija i breme koje mora nositi u nedostatku promotora koji bi se time bavio. Ali to je, kaže, prolazila kroz cijelu karijeru, ali zbog toga joj je i satisfakcija nakon uspjeha veća.

U razgovoru za Index Habazin je govorila o predstojećem meču i preprekama na koje je nailazila u organizaciji, ali i o teškim danima karijere, odrastanju bez oca koji je poginuo u prometnoj nesreći kad je imala samo devet mjeseci, životu u samostanu, vjeri i cijeloj boksačkoj karijeri.

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Ispričala je što je proživljavala kad je na vaganju za meč karijere protiv Clarisse Shields brat američke boksačice udario njenog trenera Hasana Bashira i što misli o kazni koju je za to dobio. Otkrila je da joj je prilika za revanš protiv Amerikanke velika motivacija, a i usporedila je životne puteve Filipa Hrgovića i Alena Babića, koje također uskoro očekuju borbe za naslov svjetskog prvaka.

Zašto se priredba održava u Zaboku?

Zabok je bio opcija i za meč prije, ali nismo to uspjeli izvesti. Čak 22 protivnice su mi odbile meč, a kada je Diana Prazak konačno pristala, već je bilo prekasno za organizirati meč u devetom mjesecu, a poslije nije bilo termina ni u Ciboninoj dvorani ni u Domu sportova. U Zaboku je bila slobodna subota 22. listopada jer KK Zabok tada igra u gostima. Ispalo je da će meč biti na moj rođendan i rođendan Dražena Petrovića.

Kad sam to rekla menadžeru, palo mu je na pamet kako to možemo povezati. Kad sam bila mala, ne znam je li bila tatina ili mamina, ali nisam se skidala iz majice s Draženovom karikaturom, potpisom i brojem, to mi je bila najdraža majica.

Kontaktirali smo njegovu mamu, koju znam od ranije, i Acu Petrovića, oni su podržali tu ideju i bili počašćeni. Na kraju je odlično ispalo, sve se poklopilo. Meč je u košarkaškoj dvorani, ako pobijedim, to će mi biti treća titula, a 3 je bio njegov broj u Netsima, pa još na moj 33. rođendan, koji je i njegov rođendan. Puno je tu simbolike, šteta samo što nije bilo prilike da bude u Draženovoj dvorani.

Nisi samo glavna zvijezda eventa nego i organizatorica. Čime se sve zapravo moraš baviti?

Bavim se svime što ne smijem, ali imam podršku menadžera koji mi puno pomogne. Jako je teško organizirati ovako nešto u Hrvatskoj, zoveš, pa ti kažu da će ti se javiti, pa se ne jave, prolaze dani... Ali već 12 godina radim istu stvar, nikad nisam imala iza sebe televiziju ili promotore koji to sve rade. Uvijek sam imala organizacijskog posla u svim svojim mečevima. 

To odvlači pažnju, naravno da me ponekad nešto nasekira, ali znam koliko je važno da dobijem ovaj meč, pa kad uđem u dvoranu na trening dajem 800 posto od sebe i tako sve ide po planu.

Što možeš reći o protivnici Diani Prazak?

Ona je dvostruka WBC svjetska prvakinja, starija je, ali to nema nikakve veze kad je zdrava i u treningu. Njen stil boksa je da radi presing, tehnički nije posebno dobra, sigurno nije bolja od mene, ali ide naprijed i baca udarce čak i dok ih prima. Dobra je u in-fightingu (borba na blizinu), što nije moj stil, ali radili smo dosta na tome ako dođe do toga da se moramo potući. No plan je boksati s distance i poludistance.

Tko još nastupa od hrvatskih boksača?

Hrvoje Sep borit će se protiv Gruzijca, imali smo ogromne muke s njegovim protivnikom, 12 ih je odbilo meč ili su im treneri rekli ne, tek je on pristao. Teško je naći mečeve na četiri ili šest rundi, trajalo je to mjesec dana.

Od hrvatskih boksača bit će tu još Ivica Bačurin, Patrik Čelić, Rafael Pervan, Marko Čalić, Kolumbijac Daniel Vernaza koji je moj sparing-partner, Marko Stanković iz Srbije, koji je trenirao u Zagrebu kod Stjepana Božića... 

Trebao je boksati i Agron Smakići, imao je šansu za boksati za WBO europsku titulu, ali bilo je problema oko protivnika. Uvjeti su bili da bude iz Europe, među 150 na BoxRecu, da je već imao meč na osam rundi i da zadnju borbu nije izgubio. Ostalo je nekih 20-ak boksača, ali puno ih je već spariralo s njim i nisu htjeli prihvatiti borbu, kao jedan Poljak s 25-0. Nije se moglo to dogovoriti i on je otpao.

Ovo ti je osma borba za naslov, a tek druga u Hrvatskoj, u kojoj nikad nisi izgubila. Je li to bio razlog zašto želiš boksati kod kuće?

Da bih organizirala u Americi, trebalo bi mi više resursa. Mislila sam da bi mi bilo bolje organizirati to u Hrvatskoj jer sam ja iz Hrvatske, ali podrške je jako, jako malo. Ali ne mislim da će domaći teren biti prevaga u borbi, i to ne samo jer ionako WBC određuje suce, a uostalom, plan je pobijediti, ne očekujem da išta dobijem na lijepe oči, ne oslanjam se na to.

Što je uopće Silver pojas?

S osvajanjem Silvera si u poziciji glavnog izazivača za WBC, gdje je prvakinja Jessica McCaskill. Ali ako ona zbog ozljede ili nekog drugog razloga odustane od pojasa, ti se vodiš kao šampion i boksač protiv drugog izazivača za upražnjenu titulu.

Razlika između vlasnika Silvera i prvog izazivača kao što je Filip Hrgović je ta što u meč za titulu ulazi kao prvak. Recimo, WBO je sad imao borbu između Joea Joycea i Josepha Parkera za internog prvaka. Bez obzira na to što se dogodi s Usikom i Furyjem i kasnije, ako WBO naslov ostane upražnjen, Joyce će kao pobjednik tog meča biti automatski regrutiran u prvaka. Vlasnik Silvera u slučaju upražnjene titule ulazi u meč kao prvak, a Filip ulazi kao izazivač.

Kako to da si dobila priliku za pojas nakon što si godinu i pol bila bez borbe?

Kad sam prošle godine boksala u Dubaiju za WBC Middle East pojas, time sam se stavila na renking. Nakon toga sam trebala boksati protiv Leyle McCarter jer je ona broj jedan na WBC-u, ali ona je taj meč triput odbila, stalno je imala neke glupe izgovore. WBC je rekao da onda idemo svaka svojim putem, ali kako sam ja poštovala proceduru, dopustili su mi da idem dalje u borbu za Silver pojas.

Foto: Profimedia

Ako pobijedim, ja ću umjesto nje biti broj jedan, na WBA sam broj jedan, na WBO sam broj jedan i oni će tražiti obaveznu borbu protiv Jessice McCaskill, nakon pobjede će me i IBF staviti na broj jedan. Onda ću biti broj jedan u sve četiri organizacije, a to znači da sljedeći meč mora biti za objedinjavanje svih pojaseva.

Nitko u povijesti hrvatskog boksa, ni muškog ni ženskog, nije osvajao tri različita svjetska pojasa. Koliko ti znači to što možeš postati prva?

Meni osobno znači puno, ali realno za hrvatsku povijest to nije nikom bitno. To je dokaz da si dugo u samom vrhu i to se u svijetu cijeni. Nekad mislim kako su moji rezultati ništa, ali kad znam što sam prošla da dođem do njih, meni znače jako puno. Pogotovo ovaj jer je bilo toliko problema u ovih godinu i pol dana, sad smo konačno uspjeli to napraviti i mislim da će mi, ako uspijem, to biti najslađa pobjeda i pojas.

Koja je razlika između srednje kategorije i veltera u kojem si sad?

Razlika je velika. Osjećam se puno bolje, lakše, brže, eksplozivnije, čišći udarci, mislim da će to dati prevagu. To je jednostavno moja kategorija, a imam i prednost u rasponu jer je Prazak puno niža. U srednjoj sam uglavnom morala boksati protiv viših protivnica. Ona je prije bila u nižim kategorijama i ovo joj je prvi meč u velteru.

Kad smo kod promjena kategorija, kako se nosiš sa skidanjem kila pred mečeve?

Ja općenito ne skidam kile, ako i trebam, krenem tri mjeseca prije, a ne izbacujem vodu iz tijela dan prije meča. Nikad se ne dovodim u situaciju da bih trebala gladovati. Prije pet godina mi je prijatelj nutricionist napravio plan prehrane po treninzima po kojem jedem sve, a opet gubim kile i osjećam se dobro i imam energije. Ključ svega je disciplina. Ovo što rade mnogi boksači s izbacivanjem vode i infuzijama je jako nezdravo i nikad se ne bih dovela u tu situaciju.

Kako je bilo odrastati bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći kad nisi imala ni godinu dana?

Bilo bi mi teško kad bih čula da druga djeca zovu tatu, a ja to nisam mogla, ali naučiš se s tim živjeti. Kad sam bila manja, mislila sam da će se vratiti ako budem dobra. Znala sam odmalena da je umro, ali nisam shvaćala taj koncept. Kasnije ne razmišljaš o tome, teško mi je reći bi li mi što u životu bilo drukčije.

Ujak i djed su mi pružili sve, i što se tiče zaštite i svega što sam htjela. Zbog njih mi nije falilo te očinske uloge u životu. Djed mi je umro kad sam imala 13 godina i to mi je bio najgori trenutak u životu, ali i to prođe. Nema dana da ga se ne sjetim, možda je i to razlog zašto ne odustajem, zašto sam još u boksu i idem glavom kroz zid.

Ipak, od jedne si stvari odustala - života u samostanu. Što te navelo na odluku da tamo dođeš, a što da odande odeš?

To pokazuje koliko se razmišljanja mijenjaju s godinama. To mi je bila želja od sedmog razreda osnovne škole. Prve dvije-tri godine su bile super, ali poslije se stvari mijenjaju, više je ljudi, ljudi su drukčiji i događale su se neke stvari koje nisu normalne za takvu sredinu. Bilo mi je teže odustati nego ostati jer kad si iz manje sredine, svi ti se rugaju jer si odustala.

Mjesec dana nisam izašla iz kuće, pričala sam samo s prijateljicama iz srednje preko MSN-a koji je tada bio popularan. Stvari se mijenjaju, sad mi je to glupo, ali tako je valjda trebalo biti. Na neki način te obilježi, ali ja sam ionako bila takva. To je bilo dok sam bila u srednjoj školi, svi su izlazili, a meni je to bilo glupo, pa vjerojatno ne bih izlazila u disko i pila alkohol, zato mi je to razdoblje bilo lakše tamo proći. 

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U svakom slučaju, naučiš se disciplini, čistiti i prati za sobom, slagati krevet, raditi stvari koje ti se i ne da. To ti kasnije može samo pomoći i sva ta iskustva čine me osobom kakva sam danas.

Kako su ti izgledali dani u samostanu?

Ujutro smo se dizali u 5:50 i išli na misu u 6:30. Dan započinje molitvom, pa misa, pa doručak, pa ideš u školu, pa imaš svoje svakodnevne dužnosti kao vešeraj i kuhinju, počistiš što trebaš, sobu, kupaonicu, suđe, ovisi za što si taj tjedan zadužen. Onda opet molitva, malo slobodnog vremena, večera, molitva i spavanje. I tako u krug. 

Ljudima je čudno kad se molim jako dugo, ali to je najbitnije vrijeme u kojem mogu pronaći mir. Kad odeš u crkvu, kad si sam u toj tišini, možeš pričati s Bogom. Kad god mi je bilo teško i kad sam tražila neki odgovor, ili bih otvorila Bibliju ili bi mi neka misao prošla kroz glavu, a koji god da sam odgovor dobila, tako bi se i dogodilo. Nekad se treba prepustiti Bogu, što se desi, desi se zato što je On to odlučio, i koliko nama god bilo teško prihvatiti odluku, znaš da postoji razlog zašto je to tako.

No poslije si upisala teologiju, znači da ti je vjera ostala jako važna?

Od osnovne škole sam govorila da ću završiti teologiju, bio je to dobar izbor, naučila sam puno stvari koje te još približe vjeri. Vjera je sve što mi pomaže i bez nečega za što se mogu uhvatiti, a to su za mene Bog i molitva, mislim da bih odavno odustala ili poludjela. A možda sam već poludjela pa ne mogu ponovno. To je nešto što me drži normalnom, sabranom i upornom.

Kako si se odlučila za boks?

Gledala sam Rockyja i čula glas koji mi govori da bih se mogla početi baviti boksom i postati svjetska prvakinja. Nisam znala ni da postoji ženski boks u Hrvatskoj. Ali onda kao da mi netko opet govori: "Bit ćeš svjetska prvakinja." Onda sam pomislila kako sam bila dobra u drugim sportovima, ma bit ću svjetska prvakinja.

Mjesec dana sam tražila dvoranu, a kad sam došla, tamo su bili samo muški pa sam otišla. Onda mi je trener poslao poruku i pitao dolazim li, pa sam rekla da ću doći idući dan. Došla sam, odradila prvi trening i tako je sve krenulo.

Amatersku karijeru nisi imala, nego si odmah otišla u profesionalni boks. Kakvi su ti bili počeci?

Imala sam dva meča u osam-devet mjeseci jer su bila dva prvenstva Hrvatske, ali tada nije bilo ni turnira, amaterskih mečeva niti konkurencije. Nije se isplatilo jer nemaš ništa od toga, a treniraš kao za profesionalni boks pa sam išla tamo i bila je to dobra odluka.

Prije je bilo više evenata u Hrvatskoj pa je bilo i lakše odraditi prve mečeve u regiji. Prvih osam godina nisam imala nikakve sponzore osim obitelji Ratković koja me udomila. Vidjeli su me na jednom sparingu, pristali mi pomoći i pozvali me da živim kod njih. 

Tek s IBO titulom sam dobila sponzore, bez njih bih sigurno odustala jer prave pripreme koštaju 50-60 tisuća eura, a to ne možeš tri puta godišnje bez sponzora. U Hrvatskoj nemam ni s kim sparirati pa moraš dovoditi nekog sa strane, što košta više jer im plaćaš i hranu i smještaj. Zato sam se za nešto više morala odseliti iz Hrvatske.

Zbog toga je o tebi snimljen i film Djevojka od nula dolara...

Redatelj Damir Terešak znao je cijelu situaciju, to je bila njegova ideja. Nije mogao vjerovati da jedna svjetska prvakinja nema nikakvu podršku. Prije mene bila je Ivana Derdić, ali ona je imala titulu WIBF koja nije jedna od najveće četiri organizacije. To je bilo 1999., nakon nje 2014. ja i nakon mene nitko. Bilo mu je neshvatljivo da nemam nikakvu podršku.

A i sad je isto, i ako uzmem ovaj pojas, nitko nema takav rezultat i pitanje je hoće li ga ponoviti, ali s ovakvom situacijom nikom i ne želim da ide u ženski profesionalni boks jer nema smisla.

Koja ti je od dosadašnjih 25 borbi najviše ostala u sjećanju?

Prvu borbu za naslov sam izgubila i ona mi je posebno ostala u sjećanju jer mi je to bilo najgore razdoblje u životu. Digli smo kredit za tu borbu, a onda izgubiš sve pare za 20 minuta, a moraš ih vratiti. Ali to je bila dobra motivacija jer sam znala da u idućoj borbi za titulu moram ići na sve ili ništa i to sam dobila u rodnom gradu protivnice. Recimo da mi je ta najdraža.

Foto: Habazin protiv Eve Bajić u Zagrebu 2018. (Jurica Galoic/PIXSELL)

Ali i IBO-ova mi je draga jer se činilo da mi je cijela karijera gotova nakon operacije štitnjače, ni hormoni mi još nisu bili dobri, ali išla sam na sve ili ništa i pobijedila. Svaka borba za titulu je bila neka prekretnica i sve su mi drage, pogotovo one koje sam pobijedila.

Kad si operirala štitnjaču, kakve ti je probleme stvarala?

Kad sam 2016. prvi put boksala za WBC protiv Mikaele Lauren i izgubila prekidom, došla mi je prijateljica iz Njemačke i pitala me što mi je s vratom. Sparinzi su mi bili katastrofa, ljudi koji me prije ne bi mogli taknuti su me prebijali. Radila bih na fokuserima, a nakon minute srce bi mi počelo preskakati, znojila sam se, a od umora nisam mogla spavati.

Doktorica me pitala jesam li pregledala štitnjaču. Otišla sam u laboratorij, nalazi su bili katastrofa. Operirao me doktor koji je operirao i Blanku Vlašić, rekao mi je da to moram izvaditi ako se želim i dalje baviti boksom.

Nakon mjesec dana počela sam trenirati, a nakon dva već odradila lakši meč, ali trebalo je ustabiliti dozu, ovisno o intenzitetu treninga i težini... Trebalo je neko vrijeme, ali prošlo je već pet godina i osjećam se odlično.

Tvoj najeksponiraniji meč bio je onaj s Clarissom Shields, koji je odgođen nakon što je njen brat udario tvog trenera. Je li ti taj poraz bio najbolniji?

Bio je to velik meč jer je ona razvikana i ima status koji ima, tako da se moralo pisati o tome. Nažalost, meč je dvaput odgađan, a u novom terminu to je bila moja loša izvedba, bila sam ozlijeđena, a to nitko nije ni znao osim liječnika koji su mi dali blokadu jer nisam mogla ni hodati koliko su mi leđa bila u banani.

Da se nije desio taj incident kad je njen brat napao mog trenera, imala sam puno veće šanse za pobijediti je nego kasnije, em mi nije bilo trenera, em su se pripreme razvukle. S pripremama sam počela u četvrtom mjesecu, a meč je na kraju bio u siječnju.

Kad sam se vratila tu, osjećala sam se super dva mjeseca, ali tjedan dana prije meča osjetila sam kako padam. Mozak ti govori jedno, tijelo to ne može napraviti, vjerujem da je to bilo stanje pretreniranosti. Ne uzimam to kao neki izgovor, ali sve smo planirali za 5.10., bila sam na visinskim priprema, letjela sam prije meča.

Ponudili su mi da se borim dok mi je trener bio u bolnici, ali nisam htjela prihvatiti bez njega. Danas mislim da sam trebala, ali to je bila moja odluka i nema smisla vraćati se. Ali nadam se da ako ovo prođe dobro, imat ću šansu za pobijediti Jessicu McCaskill, pa ako uzmem sve pojaseve, postoji šansa da dođe do revanša. To mi je motivacija i cilj, ali korak po korak.

Naravno da je taj poraz odjeknuo i dao ljudima razlog da seru po meni, ali to rade već 12 godina, navikla sam i to me samo motivira. Ali znam da nisam pokazala ništa u tom meču, osramotila sam samu sebe i ne želim to više nikad proći.

Kako si proživjela napad na trenera?

Bilo mi je strašno, sve se dogodilo u sekundama. Kad sam ga okrenula i vidjela krv na glavi, tresla sam se, nisam znala što ću, da se tresem, da plačem... Vozila sam se s njim u hitnoj pomoći do bolnice, a na ulasku u kola su me pitali hoću li se onda kasnije izvagati. Ma kakvo vaganje, nije mi bilo na kraj pameti.

Njen brat dobio je godinu i pol zatvora, mislim da je trebao dobiti veću kaznu, trener nije dobio nikakvu odštetu, što mislim da je propust. Ali bilo je to u Michiganu, odakle je Shields, to je njen brat pa su mu vjerojatno malo progledali kroz prste. Ali nitko nema pravo osuđivati, pa tako ni ja.

Više ne radiš s trenerom Bashirom, je li se on potpuno oporavio?

Da, potpuno se oporavio, ali više ne radim s njim. On sad radi sa Sirenkom, najvećim ukrajinskim teškašem nakon Usika. Kad sam radila s njim, stalno smo negdje putovali na pripreme, a ja više volim kad mi je kamp na jednom mjestu. Osim toga, on je uvijek mogao biti sa mnom četiri-pet tjedana prije meča, a ostalo sam morala raditi sama. S novim trenerom Garyjem Clarkom super funkcioniram. S Bashirom sam i dalje stalno u kontaktu i pomaže mi kroz razgovore i savjete.

Znala si sparirati sa Željkom Mavrovićem. Što si od njega naučila?

Nisam previše radila s Mavrovićem, odradili smo nekoliko sparinga, ali imam jako dobru komunikaciju s njim. Kad on trenira, to je edukacijski sat jer možeš vidjeti i naučiti puno toga, objasnit će ti i približiti što god treba. Velik je entuzijast i zaljubljenik u boks, pa kad ga vidiš kako trenira u ovim godinama, to je prava motivacija. Izvanredna osoba, lijepo je biti s njim u društvu.

Osim tebe, mečevi za svjetsku titulu očekuju i Filipa Hrgovića i Alena Babića. Znatno su drukčiji karakteri, imali su drastično različite puteve... Kako gledaš na njihovo rivalstvo?

Rivalstva ni nema, nego su ga mediji napuhali. Obojica su moji prijatelji, nikad nisam s jednim od njih pričala o ovom drugom. Hrgović je imao puno uspješniju amatersku karijeru, pa mu je lakše doći do promotora. Alen je prošao priču vrlo sličnu mojoj i pokazao da ako ideš glavom kroz zid, možeš napraviti sve što poželiš ako voliš to što radiš.

Obojica su sad u savršenoj poziciji, iako Alenu daju male šanse da pobijedi Rivasa, ali davali su mu i u prošlom meču pa se vratio i pobijedio. Hrgović se vratio u meč protiv Zhanga kad je već bio mrtav i zaslužio pobjedu. I on će dobiti šansu, samo je pitanje s kim i za što. Nema potrebe da žuri, treba čekati svoju priliku, s kim god da bude boksao, to će biti meč za ogroman novac.

Ne bih rekla da se Babić probio zato što je pričao o Hrgoviću, nego jer Englezi vole njegov stil boksa, ide na glavu, nije ga briga. Drukčije priča, na drukčiji način se promovira. Mislim da je i Eddie Hearn, kad mu je prvi put dao šansu, bio skeptičan da će pobijediti, ali on je nokautirao sve protivnike i zacementirao svoje ime, ljudi ga obožavaju. 

Napravio je sve sam, to je velika razlika, puno je teže uspjeti tako nego kad već imaš promotora. Ali ne treba osporiti ničiji rad jer je u boksu sve teško i tko god napravio rezultat, to je izvanredno. 

Ne mislim da bi Hrgović brže došao do velikih mečeva da je karakterno sličniji Babiću, jer iako ga publika možda više voli, neće prije Hrgovića dobiti priliku za meč s Joshuom ili Usikom jer nije u toj poziciji. Osobno smatram da bi Alen bio puno lakše pobjeđivao u bridgeru ili čak cruiseru.

Ni Joshua ne priča kao Fury pa obojicu vole, ali oni su rođeni u Engleskoj. Da su Babić i Hrgović rođeni u Engleskoj, bili bi kao Fury i Joshua, svi bi ih voljeli i cijenili.