U prvom polufinalnom susretu japanski Kashima Antlers pobijedili su kolumbijski Atletico Nacional (3:0), a utakmicu je obilježila povijesna odluka mađarskog suca Viktora Kassaija, koji je penal iz kojeg su Japanci postigli prvi gol, dosudio nakon što je pogledao video snimke spornog trenutka.

 

 

Par dana kasnije i u drugoj polufinalnoj utakmici, nova sporna ključna situacija i nova odluka suca i njegovog prijatelja ekrana. Real Madrid i meksička America igrali su zadnju minutu susreta u kojem je prvak Europe vodio 1:0, a James Rodriguez u kontri proigravanjem u priliku gura Cristiana Ronalda, koji zabija gol i burno ga slavi, ne zato što je njime njegova momčad osigurala plasman u finale, nego jer mu je to čak 500. zgoditak u karijeri, podvig koji je i najvećima u povijesti razlog za posebnu proslavu.

 

Ali, paragvajski sudac Enrique Caceres prvo poništava gol zbog ofsajda i Ronaldu ubija užitak zbog slavlja epohalnog zgoditka, da bi minutu kasnije i traženja potvrde od video-asistenta, poništio vlastitu odluku i dosudio da je gol valjan, odnosno da nema ofsajda. Ono što posebno smeta je što je Caceres priznao gol samo nakon dojave, bez da je sam pregledao snimku, iako video-sudac ima ulogu i moć samo "dojavnika", odnosno savjetnika, dok je konačni pravorijek u nadležnosti i dužnosti glavnog suca.

 

 

Njegovom reakcijom prilikom Ronaldovog gola, vidi se jedna od najlošijih posljedica uvođenja video-tehnologije u nogomet. Jer bogato plaćeni suci sada mirne duše mogu svaku odluku prepustiti kamerama i zajedno sa svima ostalima; igračima, gledateljima na stadionu i uz televizore, čekati ključne odluke, umjesto da ih donose.

 

Takve situacije čekanja i pregledavanja snimke užasno su iritantne, unose zabunu, ubijaju zadovoljstvo i napetost, sve ono zbog čega i volimo sport, posebno nogomet. To se najbolje vidjelo na obje spomenute utakmice klupskog SP, kada su igrači bili zbunjeni i izgubljeni čekajući konačnu odluku ekrana i kamere, a ne čovjeka i suca.

 

 

I tako dolazi do niza paradoksa; nitko nakon utakmice ne priča o tome da je Ronaldo postigao 500. gol u karijeri, što je podvig i za igračinu njegovog kalibra, nego samo o tome kako je video-tehnologija upropastila/unaprijedila nogomet. Ne možemo niti reći da je "Ronaldu pokvareno slavlje za 500. gol u karijeri.", jer da nije bilo video-tehnologije, gola ne bi niti bilo. 

 

 

Luka Modrić proglašen je igračem susreta u kojoj je njegova momčad došla na korak do svjetskog naslova, ali on nakon meča nije pričao o tome kako će u nedjelju imati prvu priliku igrati za ovaj trofej (prije dvije godine bio je teško ozlijeđen), niti o Ronaldovom golu, nego je bio ljut zbog video-tehnologije, iako je zahvaljujući njoj njegovoj momčadi priznat poništeni gol: "Moram priznati da mi se ne sviđa. Zbunjujuće je za nas igrače i nadam se da to neće potrajati jer to nije nogomet."

 

 

Nije nogomet, ali je hokej, košarka, tenis, gdje video-tehnologija već godinama više ili manje pomaže sucima, odnosno ima različit stupanj utjecaja na donošenje odluka i samim tim na rezultat.

 

Činjenica je da čekanje da kamera odluči o događaju na terenu djeluje kao antiklimaks za sve uključene u nogometnu predstavu, kao i da ubija draži "ljudskog faktora" koji je uvijek odlučivao u nogometu, ali teško da će to u situacijama kada video-snimka presuđuje, smetati onima koje bi sudački previd oštetio. 

 

 

Ipak, dobro je što bi kamere u konačnici mogle u potpunosti zamijeniti, posebno u Hrvatskoj svemoćne suce i svesti ih na razinu ceremonijal-majstora, odnosno da na terenu nemaju moć i značaj Brune Marića, nego Sukija. 

 

 

Također bi s velikim zadovoljstvom dočekali i s tim povezani odlazak u povijest "Oka sokolovog", jer gospodin s ovim umjetničkim imenom bi uvođenjem video-tehnologije u Hrvatskoj postao nepotreban. Oko sokolovo u zemlji je postalo veća zvijezda od Modrića i Rakitića, a ovdašnji novinari u očekivanju njegovih ekspertiza (koje za razliku od video-tehnologije nisu promptne, nego se hrvatskom nogometnom puku objavljuju par dana kasnije) u prijenosu utakmica ili izvještajima s njih u svim medijima i prilikom bilo kakve sporne situacije stalno ponavljaju isto: "bit će posla za Oko sokolovo", odbijajući gledati svojim očima ili napisati i izreći što vide i kako jest, nego za objavu i potvrdu npr. očito nepostojećih, a dosuđenih penala zbog simuliranja ili jednako jasno neopravdano nedosuđenih kaznenih udaraca zbog evidentnog igranja rukom, čekaju danima da bi Oko sokolovo presudilo. Dakle, ponašaju se kao i suci kada im leđa čuva video-tehnologija. 

 

 

Što se tiče uvođenja video-tehnologije u HNL-u i samim tim nestanka tendencioznih sudačkih grešaka, prečesto podvedenih pod "slobodno sudačko uvjerenje", uvjereni smo da ovdje, osim jednog kluba, ostali ne bi imali ništa protiv toga. Naravno, upravo taj jedan klub (i možda još dva s njim povezana) bi jedini imao novca za instaliranje kamera i opreme, ali to je tema za neku drugu priču.