DANAS 81. rođendan slavi Mirko Novosel, legenda hrvatske, ali i svjetske košarke. Novosel je u svojoj čudesnoj karijeri osvojio niz zlatnih, srebrnih i brončanih medalja na velikim natjecanjima s reprezentacijom Jugoslavije. Dva je puta bio europski, a jednom olimpijski prvak. S Hrvatskom je 1993. osvojio europsku broncu, a Cibonu je 1985. vodio do njenog prvog naslova prvaka Europe.

Čak 11 puta zaredom je pobjeđivao moćne Sovjete, a 2007. je primljen u Kuću slavnih u američkom Springfieldu.

U suradnji s Yugopapirom donosimo intervju Srećka Jurdane s Novoselom iz 1985.

Ožujak 1985.: Mirko Novosel, generalni tajnik Univerzijade i jedan od najboljih svjetskih košarkaških trenera, kaže: "I sve te društvene akcije, kao Univerzijada, nastale su u želji da se na svim područjima, ne samo košarkaškom, dignemo iz provincijalizma. Da ukinemo apsurde, kao što je taj da Zagreb nema zimski bazen, moramo se u svim aspektima sporta dići na viši nivo."

Mirko Novosel posljednjih je mjeseci nesumnjivo persona publica prvoga reda, čovjek čiji će se utjecaj u predstojećim godinama osjećati na mnogim područjima od "javnog značenja" u životu grada Zagreba, ali važno je napomenuti da su taj ugled i uvažavanje rezultat dugogodišnjeg uspješnog rada u sportskoj praksi.

Najprije je bio košarkaš, zatim trener Lokomotive, zatim savezni trener, savezni kapetan košarkaša, pa ponovno trener Cibone, obavljajući usporedo brojna "administrativna" zaduženja u sportskim forumima Jugoslavije i Europe s jednakom uspješnošću i, što je možda važnije napomenuti, s jednakim osnovnim ciljevima.

Zadržimo se trenutak na samoj košarkaškoj igri. Mirko Novosel danas je vjerojatno najbolji košarkaški trener Europe, prvenstveno zato što nastoji da ritam igre njegove ekipe bude upravo onaj koji najmanje odgovara protivniku. To suptilno sportsko pravilo iracionalno je koliko i jednostavno, a za njegovu uspješnu primjenu potreban je unutrašnji osjećaj, osjećaj koji netko ima, a netko nema.

I premda će Mirko Novosel tvrditi da je tajna trenerskog uspjeha u iskustvu i radu, nikakvo racionalno, metodičko savladavanje košarkaških elemenata ne može mu pouzdano kazati: Sad treba ustati i pokrenuti cijelu dvoranu, makar i po cijenu tri "tehničke", jer to je jedini način da dokrajčimo protivnika. 

Pazite, i drugi treneri ustaju za vrijeme igre, i drugi treneri viču na igrače, svade se sa sucima, i drugi treneri dobivaju "tehničke", ali Novosel to redovito čini u pravo vrijeme, onda kad je psihički naboj njegove ekipe sazrio za preokret.

Za Novosela košarka u svom metodičkom, skolastičkom aspektu nema nikakvih tajni, ali on sasvim sigurno nije velik trener zbog svog marljivog discipliniranog rada, nego upravo zbog svog na trenutke fascinantnog osjećaja za ritam, za tempo, koji će, u skladu s dugogodišnjim iskustvom, uroditi jednom briljantnom košarkaškom dramaturgijom koja trenutno prijeti da odvede Cibonu na trostruko pobjedničko postolje, na kojemu se nije nalazila još ni jedna domaća ekipa.

Da je Mirko Novosel uspijevao svoju "trenersku karizmu" kanalizirati u smjeru "šireg društvenog utjecaja", nesumnjivo svjedoči funkcija generalnog tajnika Univerzijade, zacijelo kruna Novoselove "usporedne latentne tvrdnje da Zagreb ne trpi ljude s motivacijom".

U svakom trenutku, bilo gdje u Europi, Novosel može potpisati ugovor s peteroznamenkastom brojkom, ali on ostaje ovdje, jer ovdje ima još nešto za reći. U toku narednih nekoliko godina to će biti Univerzijada i njene brojne konzekvence u budućem životu grada. Na tom se području od Novosela zacijelo očekuje da svoj rasni "pobjednički mentalitet" - tako rijedak u jugoslavenskom sportu da njegovi usamljeni reprezentanti i nosioci redovito fasciniraju, u pozitivnom ili negativnom smislu, i one kojima sport nije glavna preokupacija - prenese i na administrativno-diplomatsko područje organiziranja jednog velikog svjetskog natjecanja. 

Za Novosela je organizacija Univerzijade po dramaturgiji vjerojatno slična košarkaškoj utakmici, i nema tog ugovora radi kojega bi on propustio priliku da svom gradu donese još jedan, možda najvrjedniji u nizu trofeja što su ih osvajale ekipe koje je vodio. 

Premda na terenu djeluje emotivno, Mirko Novosel vrlo je racionalan čovjek. Očito je svjestan toga da se nalazi "pred očima javnosti" i da se njegove riječi čitaju pažljivije nego druge. Nikakve efemernosti ne mogu dovesti u pitanje ostvarenje cilja prema kojem je usmjerio svoje napore, kao da poručuje Novosel kroz svoje ležerno svođenje svih emotivnih komponenti jedne košarkaške utakmice na njihovu racionalnu bazu. Pravi vođa gubi prisutnost duha samo naizgled i jedino onda kad to zahtijeva taktika. 

Razgovarali smo u Novoselovu otmjenom, starinskom stanu na Strossmayerovu trgu, neposredno prije utakmice Crvena zvezda - Cibona.

Ima dvije vrste utakmica...

Kako funkcionira ovo dvostruko vodstvo u Ciboni, vi u Kupu prvaka, a Pavličević u domaćem prvenstvu?

Što se tiče samog rada u klubu, tu se ništa nije promijenilo, ja sam i dalje u devedeset posto slučajeva na treninzima, vodim sve stvari kao i do sada i vodim međunarodne utakmice za koje smo smatrali da su malo teže, složenije. Željko vodi sve domaće utakmice i tako stječe određeno samostalno iskustvo. Ne idemo sistemom šaptanja, ja sam na utakmicama u Zagrebu, ali on to vodi potpuno samostalno, dakako, u sklopu onoga što je dogovoreno kao sistem rada. To je prijelazna faza, do sada je to funkcioniralo, a na kraju godine vidjet ćemo kako će ići dalje.

Ja sam sad već devetu sezonu trener Cibone, pri kraju sam trenerske karijere i htio sam da se on postupno uvodi, iako znam da je teško ovako preko noći izvesti smjenu trenera.

Zbog čega već razmišljate o povlačenju?

Što se tiče godina, još sam relativno mlad, pogotovo za taj posao, nemam još ni četrdeset i sedam, ali mislim da trenerski posao ima svoj limit. Trener tu ne može čekati mirovinu. Mislim da sam napravio sve što se dalo napraviti, da se u perspektivi moram polako micati s klupe, a to ne znači i od kluba.

Je li potrebno da Cibona u prvenstvu stalno igra s prvom petorkom ili šestorkom? Jedan Bečić vrhunski je bek, ali on najviše vremena provodi na klupi, kao da Aco Petrović mora dobivati i utakmice s najslabijim protivnicima.

Te su primjedbe na mjestu, o tome smo u klubu razgovarali, ali morate shvatiti da je mnogo lakše meni voditi momčad nego Pavličeviću. Normalno je da ja imam mnogo veći autoritet, koji sam stekao dugim iskustvom, a on sad nastoji doći do istog nivoa. I njemu je teže izvaditi iz igre Acu Petrovića ili Dražena Petrovića, pa staviti Bečića ili Ivu Nakića, a to bih ja, na primjer na utakmici s Bosnom, učinio mnogo prije.

Ali mislim da je to potpuno shvatljivo. No Pavličević nije činio nikakve greške i u najviše slučajeva radio je ono što bih radio i ja.

Čak i na utakmici s Partizanom, kad je Cibona devet minuta prije kraja imala dvadeset razlike, a onda otišla u produžetak?

Ima dvije vrste utakmica. Prva je kad su igrači fantastično motivirani, odmorni, svježi, i treba ih samo pravilno rasporediti pa da sve teče dobro. Takva je, recimo, bila utakmica s Maccabijem u Zagrebu.

Drugi tip bila je utakmica s Partizanom u Zagrebu, kad su igrači bili prilično iscrpljeni i skloni opuštanju. I tu je uloga trenera mnogo teža. Tu je potrebno veliko iskustvo trenera, da "pumpa" igrače za vrijeme igre, da češćim izmjenama, ubacivanjem, djeluje na buđenje njihovih motora. 

Slična je bila naša utakmica s Realom u Madridu, samo je Real bio u onoj drugoj situaciji. "Ispumpali" su se i mi smo ih dobili u tom odlučujućem trenutku. To su trenuci koji od trenera traže veliko iskustvo, strahovit autoritet.

Kad je igrač umoran, sklon je incidentu i sve ga smeta, smeta ga protivnik, sudac, smeta ga trener... Samo se iskustvom u takvim situacijama dolazi do najboljeg rješenja.

Jedna od specifičnih trenerskih metoda je time-out. Kako se vi odnosite prema njoj?

Mene su često ljudi pitali što ti kažeš igračima u time-outu? To često izaziva znatiželju i na televizijskim prijenosima pokušava se ubaciti mikrofon da se čuje što trener govori. Time-out koristi se iz nekoliko aspekata. Ako ste pratili, ja nikad ne tražim time-out u drugom poluvremenu, uvijek oba čuvam za posljednju minutu, za posljednjih desetak sekundi kad treba presjeći protivnika.

Takva je i sad bila situacija u Madridu. U prvom poluvremenu drukčija je situacija. U određenoj fazi kad se osjeti umor igrača, negdje između trinaeste i sedamnaeste minute, time-outom se treba podići stupanj koncentracije i motivacije. I sad, kako se nastupa na time-outu? Ako ja vidim da su igrači maksimalno angažirani, motivirani, u visokom tonusu i posvemašnjoj nervnoj napetosti, djelujem smirujuće, upozoravam, hladim u odnosu na suce i tako dalje. Ali ako vidim da igrači ulaze prepotentno i podcjenjivački, a to se često, gotovo redovito događa protiv slabijih protivnika, onda taj time-out može biti vrlo ružan, ima ružnih riječi i vrijeđanja igrača. 

Katkad svjesno idem na vrijeđanje igrača, na najosjetljivije stvari, ako je to način da se on razbudi, da u potrebnom trenutku proradi njegova pamet koja je tog trena blokirana. I to je razlog što nikad nisam dopuštao da se stavljaju mikrofoni, jer katkad bi to bilo vrlo fino, a katkad ružno i divljački, ali to je sastavni dio taktike. U psihološkoj pripremi ja sam imao vrlo oštar dijalog u poluvremenu u Madridu, svašta sam im rekao na jednostavan način jer ih se jedino tako moglo uvjeriti kako imaju realne šanse da tu utakmicu dobiju. Dakle, time-out je fantastično i vrlo specifično oružje koje se koristi na različite načine.

Postoji li specifična psihološka priprema za teške protivnike?

Svaki je igrač više ili manje nervozan prije velike utakmice, i dobro je da postoji takva napetost, ali svaki se na drukčiji način koncentrira. Recimo, prije utakmice s Realom u Zagrebu, Dražen Petrović proveo je cijeli dan u učenju, Aco i Nakić cijelo su vrijeme kartali, Knego i Ušić cijeli su dan šetali i ni s kim nisu razgovarali. Svaki je igrač specifičan i ima svoj način pripremanja, a zatim u podne, na dan utakmice, imamo zajednički sastanak, gdje se daju taktički zadaci, govori se o tome na što treba obratiti maksimalnu pažnju. I pojedinačno se razgovara s igračima kad se vidi da je igrač opterećen nekim svojim razmišljanjima i problemima.

Mi prakticiramo karantenu zato što je bolja mogućnost odmora i pripreme za utakmicu i zato što ima mnogo igrača koji su izvan Zagreba pa je bolje da se hrane u našem restoranu u Tuškancu. I trener se mora pripremati za utakmicu kao i igrači; analizira protivnika i što može očekivati od kojeg igrača, ali bez stvaranja preduvjerenja.

Je li točno da košarkaši pripadaju među najinteligentnije sportaše?

Mi kažemo da se nogomet igra nogom, rukomet rukom, a košarka glavom. Košarka je komplicirana igra. Kad se gleda, čini se maksimalno jednostavno, ali do te jednostavnosti vrlo je složen put. Igrači obranu i napad igraju na vrlo malom prostoru i oni se moraju kretati pametno, u protivnom dolazi do sudara. To kretanje zahtijeva određen stupanj inteligencije. 

Reći ću vam iskreno, inteligencija je jedan od preduvjeta selekcije igrača. Ako igrač nije sposoban shvatiti neka pravila vezana za kretanje i taktiku, on nema šanse. Zatim, igrač mora biti potpuno obučen u individualnim elementima tehnike, u driblingu, šutu, dodavanju, elementima individualne taktike, jer bez toga nema ni kolektivne taktike. Tome moramo dodati i elemente snage, brzinu i skok. Sve to igrač mora svladati, a to je dugotrajan proces koji ide najbrže kod centara, kod krila sporije, a najsporije kod bekova. Sjećate li se kad su prije šest, sedam godina ljudi fućkali Aci Petroviću i govorili da od njega nikad neće biti ništa? Koliko smo utakmica mi trebali izgubiti s jedan razlike dok on nije došao do nivoa najboljeg playmakera Europe?

Je li nagodinu u Ciboni smjena generacija?

Ni o kakvim drastičnim smjenama nema govora, od deset igrača vojsku očekuju samo Aco i dva nedavna juniora - Arapović i Ivo Nakić. Mihovil Nakić definitivno je raščistio pitanje inozemstva, ostat će tu. Mislim da ni Knego nije po konstituciji igrača za profesionalnu košarku, igrati vani znači igrati svaki treći dan po četrdeset minuta bez ikakve samilosti, bez ikakvog tretmana. Izvrsno si plaćen, ali maksimalno eksploatiran. 

Mislim da Knego zdravstveno ne bi mogao izdržati taj ritam i dogodilo bi mu se vjerojatno što i Jerkovu, koji se razbolio u pola lige u Veneciji. Zatim, osim deset igrača prve momčadi, imamo još deset igrača u vrhu jugoslavenske juniorske, kadetske košarke, i među njima će sasvim sigurno sutra biti netko za prvu momčad. Isto tako ću reći da je Cibona iznimno atraktivna i da ovog trena u Jugoslaviji mnogi vrhunski igrači žele, to su prišapnuli, doći u naše redove.

Ni vi osobno, pretpostavljam, ne namjeravate u inozemstvo?

Ja sam radio u inozemstvu u funkcijama instruktorskim, seminarskim, držao sam predavanja po cijelome svijetu, ali nikad nisam htio otići u profesionalce. Zadržao sam svoje svjetsko ime i imam svjetski ugled zahvaljujući tome što se nikad nisam prodavao van. Jedna prodaja u Italiji znači gubitak svjetskog imidža, u tom slučaju sasvim sigurno ne bih mogao biti predsjednik europske trenerske organizacije i tome slično.To je jedan aspekt, drugi je što volim Zagreb i što ne bih mogao živjeti izvan Zagreba.

Vi ste, dakako, svjesni mjesta koje je u kolektivnoj svijesti Zagreba uzela Cibona.

Svjesni smo, dakako, i mislim da je naš najveći uspjeh što smo u sedam, osam godina s jedne totalne periferije zbivanja u jugoslavenskom sportu došli u sam vrh i postali gradska institucija. Divan je bio osjećaj 1982. kad smo prvi put osvojili prvenstvo Jugoslavije. Idemo ulicom, a svi ti automobili trube i vidiš kod ljudi zadovoljstvo što smo uspjeli napraviti takvu veliku stvar. Slično je bilo i poslije utakmice s Realom. Velike sportske pobjede dovode do animacije javnosti. Ja često govorim igračima da igranje košarke nije njihova privatna stvar, nego da ima šire društveno značenje. Sport je životna potreba, on ljude motivira i stvara raspoloženje, zadovoljstvo. 

Vidite, ja sam prve svjetske rezultate postigao s reprezentacijom, a istodobno je zagrebačka košarka bila na izdisaju. I meni je bila jedina želja da dignemo zagrebačku košarku, da postane barem ravnopravna ostalim našim sredinama. Nisam mogao ni sanjati da ćemo postati ovo što smo postali, kad smo igrali pred trista gledalaca u onoj Vatrogasnoj dvorani. Ali, kao što smo jugoslavensku košarku doveli na svjetsku razinu, tako smo i zagrebačku košarku doveli najprije na jugoslavensku, a zatim na europsku razinu.

I zatim sve te društvene akcije, kao Univerzijada, nastale su u želji da se na svim područjima, ne samo na košarkaškom, dignemo iz provincijalizma. Da ukinemo apsurde kao taj da Zagreb nema zimskog bazena. Želio sam da sve to što smo postigli, to ime i prijatelje po svijetu, da sve to stavimo u funkciju i da nam oni pomognu. I pomogli su, prilično. I mi se moramo u svim aspektima sporta dići na viši nivo.

Vaš dolazak na položaj generalnog tajnika Univerzijade svakako je rezultat velikog autoriteta što ste ga uspjeli stvoriti u svim odlučujućim strukturama. Kod vas je naglašen "društveni aspekt" trenerske funkcije, uživate veliku popularnost u medijima.

Ako se postižu rezultati, ako je momčad velika, normalno je da trener ima publicitet. Znam iz prakse, vidio sam, da je trener sveučilišta Kentucky u Kentuckyju značajnija ličnost od guvernera te države, zahvaljujući rezultatima i svemu oko toga. Ali, što se tiče Univerzijade, ja imam vrlo specifične zadatke vezane za jednu svjetsku animaciju, za dovođenje najkvalitetnijih sportaša u Zagreb, i to u što većem broju.

Univerzijada će uspjeti ako budemo imali rekordan broj sudionika i maksimalnu kvalitetu, uz odgovarajuću kvalitetu jugoslavenskih sportaša. Ovo što radim samo je logičan slijed svih poslova koje sam obavljao prije Univerzijade kao funkcionar zagrebačke SOFK-e. Univerzijada je jednako težak zadatak kao i osvajanje titula.

Na koji se način vrhunski svjetski sportaš, kao Carl Lewis, može danas animirati da prisustvuje Univerzijadi?

U američkom sistemu, sportaš na sveučilištu može biti četiri godine. I prema tome, 1987. ovdje će biti jedan novi Carl Lewis, ne znam kako će se zvati. Akcija u tom smislu ide u nekoliko smjerova. Prvo u međunarodne federacije, da bi Univerzijadu prihvatile kao prioritet. Zatim u pojedine sportske saveze zemalja za koje smatramo da imaju najkvalitetnije sportaše: istočni Nijemci u atletici i plivanju, Amerikanci u plivanju i košarci, i tako dalje. Zatim u smjeru korištenja svih osnovnih veza koje postoje sa stranim funkcionarima, trenerima itd.

Meni će, tako, u košarci biti najvažnije dogovoriti se s trenerima španjolske i talijanske reprezentacije da pošalju u Zagreb najbolju momčad, da se ne dogodi kao na MIS-u u Splitu, kada na košarkaškom turniru nisu igrale Francuska, Italija i Španjolska, tri najjače mediteranske zemlje.

Znači, ja se moram dogovoriti s Gambom Diazom i Gomeljskim, odluku Amerikanaca već imamo, i onda u Zagrebu dobivamo košarkaški olimpijski turnir. To isto, uz pomoć naših prijatelja, moramo učiniti u vaterpolu, odbojci, atletici, nogometu, u svim sportovima. A osnovni nam je cilj, što stalno napominjem, da dignemo nivo fizičke kulture, da nemamo toliko nesposobnih za fizički odgoj, za vojsku, da sve ljude aktivno uključimo u pokret fizičke kulture.

U sklopu projekata za Univerzijadu i nove zgrade za Mimarinu galeriju, raspravlja se o srednjoškolskom igralištu. Vi, kao Zagrepčanin, znate koliko je srednjoškolsko igralište značilo za ovaj grad, koliko je generacija na njemu provelo mladost i koliko je sportaša izišlo s njegovih terena. Hoćete li vi osobno nešto učiniti da se srednjoškolsko igralište spasi kao sportski prostor?

Što se tiče Mimarine izložbe u Gimnaziji na Rooseveltovu trgu, mislim da je to izvrsno rješenje, da se time pravi novi Louvre i da Zagreb postaje svjetska atrakcija. Organizacija Univerzijade vjerojatno će pomoći da se to brže riješi. Srednjoškolsko igralište povijesni je prostor, povijest ne samo zagrebačkog nego i jugoslavenskog sporta, i ono se ne može kompletno likvidirati. Dio igrališta, koji je neposredno vezan uz kompleks Prve i Pete gimnazije, u koju sam i ja išao, morao bi biti u funkciji toga muzeja, i mislim da bi najidealnije rješenje bilo pretvoriti taj prostor u park, jedan novi Zrinjevac, sa skulpturama, fontanama, šetalištem.

Drugi dio treba biti sportski, a ta dva dijela moraju se vezati jedan s drugim. Sad sam vidio u Rimu, uz Karakaline terme atletsko je igralište. I jedno uz drugo vrlo je lijepo. A sportski prostor, koji bi se izgubio pretvaranjem prvog dijela u park, morao bi se nadoknaditi na drugim prostorima uz škole.

U Zagrebu je bilo vrlo loših iskustava s adaptacijama povijesnih prostora.

Što se tiče srednjoškolaca, mi imamo potpuno jasan stav: treba ići na rješenja kojima bi prostor, koji je povijest Zagreba i zagrebačkog sporta, postao zaista muzejski, s aspekta kulture i fizičke kulture. Na drugoj strani postoji ideja da se stara zgrada DIF-a sruši i naprave dvije dvorane općine Centar, za studente, škole, gimnastiku, i za Cibonu. Ali već postoji žestoki otpor, urbanisti se ne slažu, iako je ono sad ondje rugoba.

Ima li mjesta za te dvorane?

Ima, ima, one ne bi išle unutar igrališta, nego samo do onog nasipa. To nisu veliki prostori.

Bi li to bila dvorana za trening Cibone?

To bi bila dvorana općine Centar, a jedan njen dio koristila bi Cibona. Moram vam reći da ovog trena Cibona trenira u uvjetima koji su lošiji od uvjeta trećeligaških klubova! Mi s time ne kukamo, ne plačemo, ne uznemirujemo javnost, ali kad bi naša javnost znala u kakvim uvjetima trenira Cibona, onda bi to sasvim sigurno izazvalo velika reagiranja. Pojavi li se bilo kakav koncert u Zagrebu, otpada trening Cibone.

Oko Nove godine trenirali smo u Dvorani III, koja je skliska i sasvim neadekvatna pa se Dražen Petrović povrijedio; malo je manjkalo da mu pukne meniskus i da za njega završi sezona. 

Iz Bologne vraćali smo se autobusom i naš je vozač napravio desetak prekršaja da bismo stigli na vrijeme na trening, jer nam u sedam sati istječe termin, dižu se koševi, dolaze rekreativci...

Zvuči stravično.

A kad dolaze strane momčadi, mi im ustupamo naš termin treninga u Domu sportova i onda nemamo treninga, naši juniori malo-malo pa ne treniraju jer mi moramo utrčati u njihov termin. Zato mlade igrače moramo dovlačiti iz provincije, a mogli bismo ih stvarati u Zagrebu... 

A pritom Cibona sebi uopće ne smije dopustiti stagnaciju, jer mi smo svjesni da grad Zagreb zanimaju samo šampionske momčadi, ne momčadi koje će se boriti za četvrto ili peto mjesto. Takva momčad može biti zanimljiva samo kad publika vidi da se s mladom ekipom stvara perspektiva, i kad sama publika sudjeluje u realizaciji te perspektive, kao što je bilo s nama. Kad smo krenuli 1976. godine, prvi zadatak bio nam je da ne ispadnemo iz lige. Potom smo svake godine išli za mjesto više, dok napokon nismo došli na vrh. To je pratila i publika. 

Mi smo svjesni da nećemo sad svake godine biti prvaci, jer tako ni prvenstvo ne bi bilo zanimljivo, ali svake godine moramo biti u vrhu i jugoslavenske i europske košarke. To je ono što Zagreb traži, i mi moramo raditi na taj način. Onog trena kad riješimo egzistencijalno pitanje dvorane, a vjerujem da je Univerzijada šansa da to sredimo, možemo se mirno posvetiti rješavanju najvažnijeg - stalne reprodukcije igrača.

Kad govorimo o reprodukciji igrača, smatrate li da su Jugoslaveni nacija nadarena za košarku?

Mislim da su Jugoslaveni nadareni ne samo za košarku nego za sve sportske igre. Prije svega zato što su po prirodi racionalni i lako se prilagođavaju svim situacijama, a to je upravo ono što sport zahtijeva. Jugoslavena baciš na glavu, a on se uvijek dočeka na noge, u svakom zakonu pronađe rupu, u svakom trenutku ispriča vic na aktualnu temu. To svojstvo Jugoslavena, uz određene fizičke kvalitete koje imaju pojedini regioni Jugoslavije, visina i snaga, odnosno kršnost, to su preduvjeti za postizanje rezultata u sportu. Objektivno, što se tiče investiranja u sport, mi nemamo uvjeta za vrhunske rezultate, ali naš talent i određene posebne sposobnosti vode nas daleko iznad naših uvjeta. To je osobito vidljivo kod momčadskih sportova.

A kako objašnjavate košarkašku superiornost Amerikanaca?

Prije svega, Amerikanci imaju 25 milijuna igrača. Od toga su 80 posto Crnci. Oni su po fizičkim predispozicijama sprinta i refleksa u prednosti pred bijelcima, a košarka je igra sprinta i refleksa.
S druge strane, kod njih postoji snažan sociološki motiv uspjeha u košarci jer se time plasiraju u društvu, izvlače iz siromaštva i tako dalje.

Sad, uzmimo masu od 25 milijuna igrača, uzmimo Crnce s njihovim fizičkim kvalitetama, uzmimo njihov sociološki motiv, i dodajmo tome mnoštvo vrlo stručnih trenera i tjedno odigranih 75.000 utakmica, koliko cijeli svijet odigra u jednoj godini, onda smo dobili razlog toj nepremostivoj razlici između američke i europske košarke.

Razgovarao: Srećko Jurdana (Studio, 1985.)