MIROSLAV BLAŽEVIĆ preminuo je dva dana prije 88. rođendana, nakon duge borbe s rakom. Iako su često kružile šale o tome kako krije godine, prema službenim podacima rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku, kao šesto dijete u obitelji majke Kate i oca Mate.

Nadimak Ćiro dobio je još kao dječačić, ali majka se grozila tog imena i tražila je da ga tako ne zovu jer je posprdan. Naime, na jednoj je dječjoj predstavi glavni lik bio lutak Ćiro, koji je govorio baš kao mali Miroslav, kao da ima govornu manu. Ona ga je zvala Braco jer je njegovu sestru Jozefinu zvala Seka.

U Dinamu je postao Blaž, ali...

Kad je došao u Dinamo, suigrači su ga prozvali Blaž, po prezimenu, a on je majci pisao da joj je travnički svetac Petar Barbarić uslišio molitve. No kad su ga na terenu prepoznali Travničani i počeli skandirati "Ćiro, Ćiro", bilo je gotovo. Dječački nadimak se primio i pratio ga kroz cijeli život i karijeru.

Pa iako mu je život obilježio nogomet, Blažević je u mladosti bio jako dobar skijaš i postao "prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju", kako se prisjetio prije nekoliko tjedana objavivši na Facebooku fotografiju iz 1952. s natjecanja na kojem je kao predstavnik juniorske selekcije Travnika osvojio prvo mjesto u skijaškom trčanju na 10 kilometara.

Dvije godine kasnije trebao je ići na skijaško prvenstvo u Mrkopalj, ali je prethodno svratio do Zagreba posjetiti sestre, a tamo je naletio na bivšeg trenera iz Travnika, koji ga je pozvao da dođe u Dinamo. Blažević je prihvatio poziv, ostavio se skijanja, no prije dolaska u Dinamo morao je odslužiti vojsku, baš kad je vojni rok produljen na 24 mjeseca, što znači da je izgubio dvije godine.

U Rijeci zasnovao obitelj, u Švicarskoj lansirao trenersku karijeru

Nakon što je izašao iz vojske, umjesto u Dinamo, otišao je u Rijeku, gdje je upoznao suprugu Zdenku i dobio kćer Barbaru, ali zbog problematičnog koljena karijera mu nije dugo potrajala. Nakon odlaska iz Rijeke, proveo je tri godine u Švicarskoj, u Sionu i Moutieru, da bi 1966., s 31 godinom okončao igračku karijeru.

Prvi trenerski posao dobio je dvije godine poslije, također u Švicarskoj, u Veveyu, a 1976. je na dvije utakmice kao privremeni izbornik vodio švicarsku reprezentaciju. U Rijeku se vratio kao trener 1979., a godinu kasnije u Dinamo, gdje ga je legendarna titula 1982. uvela u legendu.