REPREZENTATIVAC Srbije Luka Jović napustio je Eintracht i potpisao za Real Madrid za 70 milijuna eura. Potpisao je na šest godina. Jović ima tek 21 godinu, a iza njega je sjajna sezona u Bundesligi.

Mladi srpski napadač je u ljeto 2017. došao u Eintracht iz Benfice na posudbu s mogućnošću otkupa. Sredinom travnja ove godine Eintracht je službeno otkupio Jovića za sedam milijuna eura, a samo dva mjeseca kasnije prodao ga je Realu za 60 milijuna eura.

Jović je postao najskuplji nogometaš s ovih prostora, a Benfica, Jovićev bivši klub, dobila je čak 30 posto od transfera.

Povodom zaključenja ovog spektakularnog transfera podsjetit ćemo na sjajan intervju koji je Jovićev otac Milan dao kolegama s Mozzart Sporta prije šest godina. 

Čudesan slučaj Luke Jovića

Navijači Crvene zvezde navikli su se gledati desetljetni horor popraćen sušom trofeja, lošim rezultatima i još gorim međuljudskim odnosima na Marakani, ali ti isti iskreno vjeruju da će tijekom 2014. godine biti svjedoci crveno-bijele bajke koja će biti ispisana igračkim krasopisom Luke Jovića.

O tom malom centarforu s frizurom Radamela Falcaa, koji je prije nekoliko dana napunio 16 godina, zna se sve, ili skoro sve. I da je najtalentiraniji napadač u Zvezdinoj omladinskoj školi još od Gorana Drulića, i da stručnjaci smatraju da predstavlja ubojitu sublimaciju Darka Pančeva i Milka Đurovskog, i da je trenutno, kao običan tinejdžer, tiha patnja velikog broja europskih klubova.

Ali sve nabrojane reference neće mu pomoći da u ekspresnom roku pretrči rutu talentirani mladić - gotov igrač, koliko činjenica da njegov kratki životni i profesionalni put u svakom biću jednostavno provocira vulkan najfinijih emocija.

Još kao dijete, rođeno u selu Batar nedaleko od Bijeljine, Luka Jović osjetio je sve i - očvrsnuo. Tako barem u emotivnoj ispovijesti za Mozzart Sport govori njegov otac Milan, koji se i danas svim sredstvima trudi da Luka, prije svega, bude isti onaj čovjek ili dječak kojeg je poslao u Beograd, u Crvenu zvezdu, da postane ponos tog kluba i reprezentacije Srbije.

Luka nije imao pravo djetinjstvo

"On je samo, i samo jedan veliki talent. Znam koliko je emotivan, koliko mu teško padaju neke stvari iz prošlosti, ali reći ću vam da on djetinjstvo praktički nije ni imao. Bio je dijete kada su mu se razboljele baka i sestra, ja sam često boravio u Beogradu kako bih bio uz njih... Moj otac, a njegov djed, bio je često primoran čuvati ga. Morao je s njim i na njivu, a bio je veoma živahan. Događalo se da ga djed mora vezati, da mu mali ne pobjegne... Ali opet kažem, sve je to život, a naša drama se završila na najbolji mogući način. Moj rođak Savo Milošević pomogao mi je oko liječenja kćerke, s Dejanom Stankovićem i Sinišom Mihajlovićem skupio je novac za intervenciju u Italiji. Hvala mu do neba", skoro sa suzom u oku počinje priču o svom sinu Milan Jović.

Taj teži način odrastanja natjerao je glavu obitelji Jović da i danas sina zove Malac. Često gleda u mobitel kako bi se na ekranu pojavila Lukina poruka da je završio trening i da je s njim sve u redu. Ne mijenja način govora ni na našu šaljivu konstataciju da je Luka predodređen da zaradi silne milijune...

"Ma ja ću biti isti kao i kad imam 20 eura u džepu... Nisam od onih koji prodaju svoje dijete i gledaju da na njemu zarade. I danas se sjećam kada sam dobio prvi poziv zbog Luke. Sjedio sam kod kuće kada me je pozvao prijatelj iz Loznice Boban Tripković i pitao hoću li mu dati Luku da igra Mini Maxi ligu u Beogradu. Njega je zvao čovjek po imenu Laza koji je držao ekipu Teretana Taš. On mi je pomogao financijski. Luka je odigrao jednu probnu utakmicu, odmah spakirao tri-četiri gola. Poslije mi Laza kaže: 'Vaše dijete će dobivati 50 eura po utakmici i dvije tisuće dinara za putne troškove.' Ej, 50 eura! To 2004. godine nije bilo malo. Nisam htio ostati dužan čovjeku, ali mi je ponavljao da mu ništa ne dugujem i da mi daje novac za putne troškove."

Lovcima na supertalentirane glave iz Crvene zvezde nije trebalo mnogo da čuju dobar glas o jednom malom iz Bosne koji terorizira u Mini Maxi ligi. I danas Jović senior ustaje na spomen Tomislava Milićevića koji je pohitao u jedan od beogradskih balona vidjeti na djelu toliko hvaljenog Luku.

"Imao sam sreću da je Tomislav Milićević gledao te utakmice. Jednom prilikom meni majka jednog dječaka, Jadranka Ilić, koja je bila zaposlena u Savezu, kaže da će Tomislav Milićević gledati mog Luku. Zapao mu je za oko. Na sreću, Malac otkine i tu utakmicu. Odmah je uslijedio poziv da dođe na Marakanu, i danas se sjećam datuma, 10. svibnja 2005. godine, i odigra selektivnu utakmicu. A tamo mnogo djece, Žigić dijeli autograme. Međutim, Luka se opet nadaje golova. Prošlo je 10 minuta, a meni Toma prilazi i kaže: 'Ovo je opasan igrač, on mora doći iz vašeg mjesta i igrati za nas.' Igrao je na tim turnirima, davao golove..."

Ostali roditelji su se divili Lukinom umijeću, brojni čelnici klubova dolazili su gledati njegovu nepodnošljivu lakoću postizanja golova, a Milan Jović je ponovno proživljavao besane noći. Nije dozvolio da Luka zbog nedostatka financijskih sredstava odustane, a to je značilo samo jedno - krv, suze i znoj.

"I danas imam Passat, karavan, kojim sam ga šest godina dovozio u Beograd. Nisam ga registrirao posljednje dvije godine, ali to mi je uspomena. Taj automobil me nikada nije ostavio na putu... Ma kad se samo sjetim..."

Priča o Passatu

Pitanja nije trebalo postavljati.

 "Spavali smo u tom Passatu. Oborim stražnje sjedalo, ponesem od kuće jastuk i pokrivač i Luki napravim krevet. Tako smo čekali utakmice jer smo iz Batara morali krenuti dalje. Sjećam se da je jedan vikend igrao dvije utakmice, prvu u subotu do podne, a drugu u nedjelju rano ujutro. Nije nam se isplatilo vraćati se preko Drine. Dotjerao sam automobil ispred južne tribine i tu smo proveli noć. Palio sam ga često da se mali ne bi smrznuo. Prilazili su nam portiri da vide što se događa, čak su nas gledali i ljudi koji čeprkaju po kontejnerima. Svi su se čudili."

Za sebe kaže da je domaćin čovjek i da je svakome kome je mogao pomogao. Otuda mu se možda i vratilo u tim danima oskudice i spavanja u automobilu.

"To da spavamo u Passatu čula je Jadranka, žena iz Saveza koju sam već spomenuo. Rekla je da se to više neće ponoviti. Baš nam je pomogla, kao i jedna obitelj iz našeg sela, a i otac od Duška Tošića preuzeo je obavezu voziti Luku na utakmice."

Dok je njegov otac otvarao dušu ekipi Mozzart Sporta, Luka Jović se pojavio u restoranu Crvene zvezde. Prvo je zagrlio Milana, a zatim je i nama stisnuo ruku uz obavezno "Dobar dan". Kao da je želio potvrditi očeve riječi da se ni trunke nije promijenio.

''Godi mi da se ovoliko priča i piše o meni. Vjerujte mi, to se neće promijeniti. I dalje sam na zemlji i moj jedini zadatak je da izborim ulazak u prvu momčad'', protokolarno je objasnio Luka, čisto da probije led, a onda je poslao poruku iz koje je izbijalo samopouzdanje:

''Vjerujem da sam spreman igrati seniorski nogomet, vjerujem da mogu pomoći Zvezdi. Nije neka razlika. Posebno zato što sam igrao s dvije godine starijom generacijom.''

Partizan je zvao, ali Luka je želio samo Zvezdu

Da se otac Milan vodio samo financijskim interesima, četveročlana obitelj Jović bi bila odavno zbrinuta i uživala bi sladak njemački standard. Možda baš zbog toga Luka ulogu junaka ove priča prebacuje na oca.

"U moju kuću, daleko od Beograda, dolazili su Fredi Bobić i Miki Stević. Željeli su malog odvesti u Stuttgart, odnosno Dortmund. U to moje dvorište dolazilo je puno ljudi. Željeli su da napravimo predugovore. Nudili su mi njemačko državljanstvo i da odvedem cijelu obitelj. Nisam želio. Jer da nije bilo Zvezde, takva je kakva je, za moje dijete ne bi se znalo. Nisam od onih roditelja koji ucjenjuju i prijete tužbama'', rekao je pa je nastavio:

''Budem li pri ovoj pameti, nikad neću tužiti Zvezdu. Kad smo potpisali profesionalni ugovor, tu su bili Džajić, Stojadinović, Zečević… Rekao sam im da izračunaju koliko sam potrošio na putne troškove. Samo sam to tražio i to su ispoštovali.''

Uz Milana dominantna osoba u dosadašnjoj karijeri mladog igrača bio je Savo Milošević. Malo je onih koji znaju da je Luka prije nekoliko godina bio objema nogama u Partizanu, ali onda je Savo, rođak obitelji Jović, odigrao ulogu od više milijuna eura. Tako bi je sigurno procijenili navijači Crvene zvezde.

''Dogodio se jednom prilikom incident. Bila je zima, nenormalna vijavica i meni Toma Miličević preko jednog roditelja poruči da ne dovodim Luku. Čovjek je zaboravio to mi reći, a kad me ugledao, Toma je bio jako ljut. Vikao je: ''Jesi li ti normalan? Riskiraš život svog djeteta.' Pogodilo me što me napao pred svima. Što je najgore, Luka uopće nije igrao, bio je na klupi.''

Ljudi iz vječnog rivala su odmah dobili dojavu

"Mi smo veliki zvezdaši, ali iz revolta sam otišao tamo. Igrao je protiv OFK Beograda, imam i Lukine slike u Partizanovom dresu. Oni su bili uporni, željeli su da prenoći u Zemunelu i da ga na brzinu registriraju. Želio sam malo razmisliti, a oni su se svi sjatili oko mene. Čak i treneri prve momčadi. Presing je bio strašan. Međutim, Vanja Radinović ga nije pozvao na utakmicu u srijedu i napravio je grešku. Naravno, ljudi iz Zvezde su to čuli i okrivili su Savu da im otima djecu. Bila je to vrlo neugodna situacija.''

Prvi čovjek Saveza sazvao je sastanak na Karaburmi da se riješi ta situacija.

"Partizan mi je nudio 200 eura mjesečno samo da Luka tamo ostane. Ali Savo je ispao Jack. Ljudina, kao i obično. Svi smo se skupili na Karaburmi da se to raščisti. Savo je gledao u oči Tomu Milićevića i pričao kako on s cijelim slučajem nema veze. Ja sam to potvrdio. Međutim, ovi iz Partizana nisu željeli popustiti. Govorili su kako je Luka njihov. Tada na scenu opet stupa Savo, grli Luku i obraća mu se: 'Ti si tu najvažniji, ti odluči gdje bi volio igrati.' A Luki idu suze na oči i kroz zube kaže da želi u Zvezdu. Savo je bio presretan jer je znao da smo zvezdaška obitelj. Tad nas je počeo još više cijeniti jer se nismo obazirali na 200 eura.''

Želim ovdje ostaviti trag, ima vremena za inozemstvo

Luka je štićenik agencije Lian Sports koja je u vlasništvu Falija Ramadanija, dobro poznatog menadžera koji je prodao Jovetića, Nastasića, Ljajića, Markovića... Za menadžera Jovići imaju samo riječi hvale i umiruju navijače Zvezde da ne bi trebali strepiti da će Luka brzo otići.

"Menadžeri su me vukli za ruku, dugo sam odbijao, ali jednostavno, morao sam se financijski osigurati. Da Luka ovdje živi i da ima za sok. Nisam želio osjetiti bol da mi dijete u Beogradu nema ni za čokoladu. Razgovarao sam s Adrijanom Đokajem, a poslije i s Nikolom Popovićem. Ugovorili smo sastanak s Damjancem i on mi je ispričao kako oni to rade. Dao sam im do znanja da dijete ne prodajem. Kad su mi ponudili iznos, da ga ne spominjem, sve mi se okrenulo pred očima. Rekao sam Damjancu da moj Luka ne zaslužuje toliki novac. Odgovorio mi je da je Luka jedan od najtalentiranijih centarfora u Europi, da je takvih malo u svijetu ili skoro da ih nema. Od tog sam ugovora s agencijom kuću napravio."

Majko, nisam došao u Beograd zbog djevojčica

Dok čeka proljetni debi za prvu momčad Crvene zvezde, Luka ne gubi vrijeme po beogradskim klubovima i splavovima.

"On u diskoteku nije ušao. Sjedi samo u kafiću Roma jer ga vlasnik Dejan Dmitrović, veliki zvezdaš, obožava. Tu gleda košarku. I obavezno mi se javi s kim je. Sjećam se da ga je moja supruga nedavno pitala: 'Luka, sine, ima li neka djevojka u Beogradu, reci svojoj majci.' Odgovor mu je bio iskren: 'Majko, nisam došao u Beograd zbog djevojčica, nego da postanem ozbiljan nogometaš.' Vrlo, vrlo je skroman. Kada dođe kod nas, gleda da ne oblači markiranu ili klupsku garderobu, kako ljudi ne bi pričali da se nafurao u Beogradu."