PRIJE točno dvije godine umro je Oliver Dragojević. Legendarni pjevač bio je fanatičan navijač Hajduka, a povodom tužne obljetnice ponovno ćemo objaviti tekst koji je izvorno napisan 29. srpnja, na dan kad je Oliver otišao u vječnost.

Priča o Hajduku je priča o jednoj ludosti. Avanturi. Zaraznoj avanturi. Kad je splitski inženjer Fabijan Kaliterna, zarazivši se balunom u Pragu, u Split 1911. donio prvu nogometnu loptu, cijeli grad ga je smatrao luđakom. Čak i vlastiti otac.

''Pape, ako ovi moj projekt s balunom uspije, to će biti važnije za Split od Dioklecijanove palače", rekao je jedne večeri Fabijan svom ocu, a strogi Toma mu je samo odgovorio:

''Sinko, ako si tija da te smatraju redikulom, nisi triba ići u Prag i meni trošit pineze.''

Projekt s balunom je uspio. Itekako je uspio. Hajduk nije samo klub. Hajduk je simbol. Hajduk je pokret. Hajduk je klub koji je preživio sedam država i tko zna koliko režima.

Split je jedna neobična, specifična sredina, koju teško mogu razumjeti ''furešti''. ''Najluđi grad na svitu'', kako bi rekla Vaša svitlost.

I kad je Hajduk bio najjači u Splitu nisu bili svi zadovoljni 

Kad je Hajduk sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pod vodstvom Tomislava Ivića bio jedan od jačih europskih klubova, Split je bio podijeljen na ''ivićevce'' i ''antiivićevce''. Jedni su hvalili pragmatičnu verziju totalnog nogometa koju je forsirao vjerojatno najveći hrvatski nogometni um svih vremena, dok su drugi smatrali da ziheraški i taktikom opterećeni Ivićev nogomet ne pripada sredini kojoj je u tradiciji da igra lijepo, za gušt. Unatoč tome što je Hajduk tih godina osvajao naslove i bio europski itekako relevantan klub, u Splitu, eto, nisu svi bili zadovoljni.

Međutim, kad je Hajduk u škripcu, kad ga gaze, prijete mu i tlače, onda se cijeli Split, cijela Dalmacija i svi oni kojima je Hajduk svetinja ujedine. Jer ništa nije važno osim Hajduka.

Oliver se držao hajdučke zakletve do smrti 

Oliver je bio apolitičan čovjek. ''Neću politiku u svoju butigu'', ponavljao je Meštar. Oliver se držao te mantre. Za razliku od mnogih ljudi s estrade, Oliver je svoj politički svjetonazor držao za sebe. Međutim, za razliku od mnogih koji su javno svašta obećavali i u svašta se zaklinjali, a onda namamljeni opojnim mirisom novca, bez ikakvih problema gazili preko svojih riječi, Oliver je bio hajdučki ponosan i nepokolebljiv. Prije skoro 30 godina zarekao se da nikad neće nastupati u Srbiji. I nije. Ne zato što je nekoga mrzio, već zato što je za njega dana riječ bila svetinja. Srbi, oni normalni, nikad mu to nisu zamjerili. Štoviše.
"Hajduk nek vam bude ime. Jer hajduci predstavljaju sve ono najsvetije - ljubav prema domovini, inat prema osvajaču. Tako se zovite''. Tim riječima Hajduk je krstio profesor Josip Barać prije 107 godina. Oliver se držao hajdučke zakletve do smrti.

Je, Oliver je bio Bodul. Korčulanin. Točnije, Velalučanin. Ali, Oliver je bio Split. Njegov simbol. Baš kao i Hajduk. Na koncu, Bajdo Vukas bio je rođeni Purger, a ima li većeg hajdukovca u povijesti od Bernarda? Možda samo Frane Matošić. Možda.

Treba li uopće naglasiti da je Oliver obožavao Hajduk?

''Ja sam jedan od najžešći, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođem. Da bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo'', kazao je Oliver jednom davno, kad Hajduku nije išlo najbolje.

Kad se Hajduk 1979. selio s mitske Stare plinare na Poljud, Oliver je otpjevao ''Hajdučku'', spjevanu po stihovima velikog Momčila Popadića, legendarnog korčulanskog pjesnika koji je potpisao neke od najljepših stihova u povijesti hrvatske glazbe. Ča je život vengo fantažija", "Što učinila si ti", "Svoju zvizdu slidin", "Zbogom ostaj ljubavi", "Adio kumpanji", "Imala je lijepu rupicu na bradi", "Skitnica", "Ne znam koji vjetar puše", "Ne budi me mati", "Kad bi samo ljubit znala",''Da mi je biti morski pas'',  "Čuješ li me, jel' ti drago", "Ključ ispod otirača", "Košulja plava", "Momo, zašto plačeš", "Tonka",samo su neke od pjesama koje je napisao veliki Momčilo. Zanimljivo, njegovih je ruku djelo i ''Košulja plava'', pjesma koju su izveli Novi Fosili, a koja je jedna od neslužbenih himni Dinama. Kad je čuo da je košulja plave boje, pobojao se da bi ga mogli proglasiti navijačem zagrebačkog kluba, no Rajko Dujmić ga je nekako uvjerio tvrdnjom da su plavi i nebo i more i jedva je nekako popustio.

S vremenske distance od skoro 40 godina, teško je reći jesu li Popadić i Oliver bili vizionari, no stihovi ''Hajdučke'' danas su u hajdučkoj obitelji aktualniji i važniji nego onda kad su napisani i prvi put otpjevani.

''Bez pinezi i rišpeta, rodilo se dite puka. Iz jubavi, iz dišpeta, kontra mraku, kontra sili, nareslo je ka iz vode. I trkalo do slobode…'' stihovi su kojim se otvara ''Hajdučka'', stihovi koji i danas odzvanjaju Poljudom uoči svake utakmice Hajduka.

''Bez pinezi i rišpeta, rodilo se dite puka. Iz jubavi, iz dišpeta, kontra mraku, kontra sili, nareslo je ka iz vode. I trkalo do slobode…'' stihovi su kojim se otvara ''Hajdučka'', stihovi koji i danas odzvanjaju Poljudom uoči svake utakmice Hajduka.

Hajdukova navijačka armija heterogena je skupina. Za Hajduk se kunu i lijevi i desni, učenici i penzioneri, težaci i akademski profesori, muško i žensko, staro i mlado. Kad je sudbina Hajduka u pitanju, sve ostalo pada u drugi plan, jer samo je ON bitan.

Navijači Hajduka, su se posljednjih godina kao rijetko tko u ovoj našoj nesretnoj državici i rukama i nogama borili protiv kriminala i devijacija u hrvatskom nogometu. Dok su mnogi zatvarali oči pred šizofrenijom koja je trovala hrvatski nogomet, oni su pokušavali pronaći lijek za tu bolest i po svaku cijenu boriti se za poštovanje zakona u hrvatskom nogometu, ali i društvu u cjelini. Nekad su to radili uspješno, nekad ne, no za razliku od mnogih, nisu zabijali glave u pijesak.

Jer, držali su se ''Hajdučke''. Svetog pisma svakog hajdukovca.