PROŠLO je više od jedanaest godina otkako je udarac glavom Diega Godína na Svjetskom prvenstvu u Brazilu izbacio talijansku reprezentaciju, koju je vodio Cesare Prandelli, već u skupini. U tom trenutku malo tko, možda nitko, nije mogao zamisliti da će i više od desetljeća poslije to ostati posljednja slika četverostrukih prvaka svijeta na najvećoj nogometnoj pozornici, piše Goal.com.

U tih jedanaest godina Azzurri su dotaknuli ono što su mnogi smatrali najnižom točkom svoje povijesti. Godine 2017., prvi put nakon 59 godina, nisu izborili plasman na završnicu Svjetskog prvenstva jer su u dvomeču doigravanja izgubili od Švedske. Nevjerojatno, pet godina poslije potonuli su još dublje. Put prema Kataru zaustavila im je Sjeverna Makedonija.

Mogućnost da propuste Svjetsko prvenstvo 2026. ponovno je prizvala mračne duhove, jer je i treći uzastopni izostanak i dalje vrlo realna opcija. Paradoks je u tome što je, između ta dva najmračnija trenutka talijanskog nogometa, momčad koju je 2021. vodio Roberto Mancini uspjela osvojiti europski naslov koji se čekao još od 1968. U epskom finalu, odlučenom raspucavanjem jedanaesteraca, svladali su domaćina Englesku.

Nagli kraj Mancinijeva ciklusa

Ono što je trebalo biti novi početak, početak preporoda i modernizacije Azzurra, ubrzo se svelo na najklasičniju iznimku, anomaliju koja potvrđuje pravilo. Ni nakon naglog kraja Mancinijeva ciklusa, koji je došao kao grom iz vedra neba u kolovozu 2023., Luciano Spalletti, jedan od najboljih talijanskih trenera posljednjih dvadesetak godina, nije uspio izvući reprezentaciju iz pada.

Najprije je uslijedilo prerano ispadanje s Eura 2024. Švicarska ih je u osmini finala izbacila uz poraznu igru. Zatim je došao oproštaj u četvrtfinalu Lige nacija, što je otvorilo put katastrofalnom početku sljedećih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. U Norveškoj su teško poraženi 3:0, a protiv Moldavije su jedva pobijedili. To je dovelo do Spallettijeva otkaza i ostavilo njegovu nasljedniku, Rinu Gattusu, gotovo nemoguć zadatak: izboriti plasman bez potrebe za doigravanjem.

Može li se sve to objasniti pukim nabrajanjem loših rezultata? Je li to doista dovoljno da se shvati kako država koja je oduvijek bila referentna točka svjetskog nogometa opet riskira izostanak sa Svjetskog prvenstva? Time bi se povratak odgodio do 2030., a izbivanje produljilo na šesnaest godina.

Kriza je dublja od rezultata

Ne. Razlozi ove dugotrajne krize, možda i najdublje s kojom se Italija ikada suočila, čak i gore od mračnih godina 1954., 1962. i 1966., ili izostanka 1958., brojni su i duboki. Ukorijenjeni su u strukturnim slabostima i u nesposobnosti prilagodbe promjenama koje su nogomet promijenile taktički i fizički.

Još je gore to što je Italija odustala od sposobnosti prepoznavanja i razvoja talenata te prihvatila modele upravljanja koji su se očito pokazali neuspješnima. Izvanredna pobjeda 2006. u Njemačkoj bila je vrhunac generacije iznimnih igrača:

Gigija Buffona, Alessandra Neste, Fabija Cannavara, Andree Pirla, Francesca Tottija i Alessandra Del Piera, da navedemo samo najpoznatije. I prethodnih su godina bili nadomak trijumfa.

Od vrhunca 2006. do pada klubova

U isto vrijeme, pobjeda nakon raspucavanja jedanaesteraca u Berlinu protiv Francuske označila je i sumrak jedne velike ere. Nakon toga nisu pali samo rezultati reprezentacije, nego su i talijanski klubovi prestali dolaziti do najvećih međunarodnih uspjeha. Italija je već sljedeće godine slavila u Ligi prvaka te na Svjetskom klupskom prvenstvu zahvaljujući Milanu. Međutim, nijedan od ta dva trofeja nije osvojila od 2010., kad je Inter došao do trijumfa.

U tom je razdoblju došao i prvi veliki alarm: katastrofalno Svjetsko prvenstvo 2010. u Južnoj Africi, na kojem su aktualni prvaci svijeta, pod Marcellom Lippijem, rano ispali. Od tada su klubovi Serie A igrali četiri finala Lige prvaka, dva Juventus i dva Inter. Igrali su i dva finala Europske lige. Roma je 2023., pod Joséom Mourinhom, izgubila na jedanaesterce od Seville, a Atalanta je 2024. trofej osvojila na spektakularan način.

Uz to su igrali i tri uzastopna finala Konferencijske lige. Roma je osvojila prvo izdanje 2022., a Fiorentina je izgubila 2023. i 2024. Osim toga, bilo je vrlo malo doista prestižnih rezultata. Sve je jači dojam da se jaz prema europskoj eliti nije samo povećao od zlatnog doba devedesetih i ranih dvijetisućitih, nego da se odnos snaga zapravo okrenuo.

Zaostajanje za europskom elitom

Usporedba s Premier ligom danas je gotovo nemoguća. Engleska je stvorila nepremostiv ponor jer je prva shvatila kopernikanski preokret koji je donio priljev milijardi iz televizijskih prava i od globalnih investitora. Klubovi su se morali iznova osmisliti, više ne kao sportske udruge, nego kao pravi zabavni biznisi, sposobni privlačiti kapital iz svih krajeva svijeta. Najprije su ulagali u moderne stadione, projektirane da stvaraju nove izvore prihoda: prodaju klupskih artikala, restorane, trgovine i događaje. Zatim su ulagali u dovođenje najboljih dostupnih igrača i trenera.

U Italiji je, međutim, poplava novca od televizijskih prava, najprije u lirama, a potom u eurima, potaknula začarani krug. Klubovi su se okrenuli kratkoročnoj potrošnji kako bi održali privid, umjesto da grade održivu budućnost. Zanemarili su zastarjelu infrastrukturu i nisu modernizirali stadione, koji su postajali sve dotrajaliji i neprivlačniji, čak i stranim navijačima, koji danas čine rastuće tržište. Prestali su ulagati i u razvoj mladih, samu osnovu budućnosti talijanskog nogometa, a time i reprezentacije.

Nagla pojava golemih svota novca početkom devedesetih poklopila se s još jednom povijesnom prekretnicom: Bosmanovom presudom 1996. Ona je pokrenula nekontroliranu potjeru za stranim zvijezdama, ili onima za koje se vjerovalo da su zvijezde, u nadi da će to podići konkurentnost.

No dubinski je promijenila tkivo talijanskog nogometa. Mlađe selekcije, nekoć poznate po proizvodnji domaćeg talenta, napunile su se mladim igračima sa svih strana svijeta. Često su birani zbog financijske isplativosti, a ne zbog kvalitete. Treneri u mlađim kategorijama, pod pritiskom da pobjeđuju i napreduju, odustali su od misije razvoja dobrih igrača i ljudi kroz sport.

Bosman i slom razvoja domaćih talenata

To je jedan od glavnih razloga krize posljednja dva desetljeća, a posebno zadnjih jedanaest godina, razdoblja između dva posljednja nastupa Italije na Svjetskom prvenstvu. Kako je moguće da zemlja koja je stvarala igrače najviše klase danas jedva sastavlja doista konkurentnu reprezentaciju? Kako je moguće da, u usporedbi s drugim državama, ima tako malo talenata za kojima međunarodno tržište doista trči?

Tek su posljednjih godina talijanske lige iznjedrile igrače poput Marca Verrattija, Gianluigija Donnarumme, Riccarda Calafiorija, Guglielma Vicaria, Sandra Tonalija i Destinyja Udogieja, a u novije vrijeme i Federica Chiese, Giacoma Raspadorija, Mattea Ruggerija i Giovannija Leonija, koji su uspjeh potražili u inozemstvu. Ranije su visoke domaće plaće i određena nespremnost talijanskih igrača da se okušaju izvan zemlje držale većinu kod kuće. Iznimke su bile rijetke, poput Gianluce Viallija, Paola Di Canija i Gianfranca Zole u Engleskoj ili Christiana Vierija u Španjolskoj.

Nije slučajno da je posljednji veliki talijanski trijumf, na Euru 2020., bio izgrađen oko nekolicine igrača koji su rasli i sazrijevali u inozemstvu, poput Donnarumme, Jorginha i Verrattija. Upravo su im iskustva izvan Serie A omogućila da podignu razinu igre.

Zašto je Euro 2020 bio iznimka

Danas, dok Italija nakon godina izbivanja pokušava izboriti povratak na Svjetsko prvenstvo, ponovno polaže nadu u igrače s većim međunarodnim ugledom: Donnarummu, koji je nakon europskih uspjeha s Paris Saint-Germainom sada u Manchester Cityju, Calafiorija iz Arsenala, Tonalija, oslonac veznog reda Newcastlea, te Moisea Keana, koji je nakon teških epizoda u PSG-u i Evertonu pronašao svoje mjesto u Fiorentini.

Sve su to dobri ili vrlo dobri igrači, ali osim Donnarumme malo tko bi se doista mogao nazvati šampionom. Takvi su nekoć bili brojni u Serie A, a time i među Azzurrima. Danas su postali ugrožena vrsta.

U aktualnoj generaciji teško je pronaći, osim Donnarumme, ijednog igrača koji bi se mogao ustaliti kao prvotimac u nekom od najvećih europskih klubova. Taj je manjak kvalitete odraz sustava koji ne prati suvremeni nogomet. Također je odraz nogometne kulture koja nije uspjela staviti čisti talent u središte razmišljanja niti pokazati dovoljno hrabrosti u povjerenju prema mladima.

Generacija bez šampiona i sustav bez hrabrosti

Mnogi, unatoč obećavajućim karijerama u mladim reprezentacijama, završavaju u Serie B ili Serie C samo kako bi dobili minute. Drugi odlaze u inozemstvo po iskustvo. Tim je putem išao Francesco Pio Esposito, novi Interov napadač. Prošle je sezone na posudbi u Speziji ostavio odličan dojam, izborio mjesto u seniorskoj momčadi, a potom zabio i prvi gol za Italiju protiv Estonije. Rođen 2005., već je pod snažnim usporedbama s nekadašnjim velikim Azzurrima poput Vierija i Luce Tonija. No i dalje je iznimka, a ne pravilo.

Još jedan primjer jest Giovanni Leoni, nova talijanska nada u obrani. Prije nego što je u debiju za Liverpool u Carabao Cupu zadobio tešku ozljedu, oduševio je u Parmi i pokrenuo utrku za njegov potpis između Intera i Milana. Za igrača rođenog 2006. njegov transfer u Liverpool za 30 milijuna funti u Premier ligi smatrao bi se normalnim, ali za klub iz Serie A gotovo nepromišljenim.

Tu je i Francesco Camarda, najmlađi debitant u povijesti Serie A. Milan mu je ubrzao razvoj u jednom od najtežih razdoblja za Rossonere. Camarda je sada na posudbi u Lecceu, gdje traži iskustvo u skromnijem okruženju. Nakon što je zablistao s talijanskom U-17 reprezentacijom, koja je 2024. postala europski prvak, cilj mu je vratiti se u Milan i postati opcija za reprezentaciju, možda već do Eura 2028. ili Svjetskog prvenstva 2030.

Tri mlada lica budućnosti

Esposito, Leoni i Camarda tri su lica budućnosti talijanskog nogometa, ali i talenti koji nose širi izazov: ponovno zapaliti strast kod nove generacije navijača.

Pojavio se i još jedan zabrinjavajući trend: sve manje mladih Talijana bira nogomet kao svoj sport. Uspon novih nacionalnih heroja u drugim disciplinama preusmjerio je pozornost. Jannik Sinner i Matteo Berrettini predvodnici su u tenisu, Sofia Goggia i Federica Brignone u skijanju, a tu je i povratak talijanskih odbojkaških reprezentacija.

U takvom kontekstu, punom proturječja i teškoća, izbornik Gattuso živi pod golemim pritiskom. Novi neuspjeh bio bi konačan udarac političkom i upravljačkom sustavu koji je posljednjih godina dao razočaravajuće rezultate i vrlo malo strukturnih reformi. Sada se riskira i dio ugleda na donošenju dugo najavljivanog zakona o stadionima. Riječ je o reformi ključnoj za modernizaciju infrastrukture uoči Eura 2032., koji će Italija organizirati s Turskom.

Duga i iscrpljujuća saga oko novog San Sira u Milanu, kao i stadionski projekti u Bologni, Firenci, Rimu i Napulju, postali su gotovo jednako važni kao i izbjegavanje trećeg uzastopnog izostanka sa Svjetskog prvenstva. Trenutak istine za talijanski nogomet je sada.