40 godina od smrti tita

Kako nas je zaj*bao Josip Broz

Kako nas je zaj*bao Josip Broz
Foto: Fah, Screenshot: YouTube / TV Beograd

ČETRDESET godina kasnije, od svih osjećanja najdublje je ostala utisnuta potisnuta, zabranjena ljutnja. Svi iz djetinjstva pamtimo takve trenutke. Prvi put osjetio sam to sedam godina ranije, one srijede kad je u stan banuo barba Ivo i obavijestio nas da je umro dida Milan, a meni na vlastiti užas i stid prvo palo na pamet kako sada - jer takav je red - neću smjeti na tranzistoru slušati radio-prijenos iz Kranjčevićeve, gdje je Hajduk toga popodneva igrao protiv Zagreba.

Tako nekako sam se, eto, osjećao i te nedjelje prije četrdeset godina. Bili smo aktualni prvaci, nakon Mediteranskih igara uselili smo na novi stadion na Poljudu - govorilo se, službeno najljepši na svijetu - i te zime, baš onih dana kad je predsjednik Tito primljen u Klinički centar u Ljubljani, u prijateljskoj utakmici porazbijali veliki Manchester United 6:0. Samo mjesec i pol prije te nedjelje nesretno smo u onoj najvećoj utakmici Hajdukove povijesti ispali od HSV-a, i da nije bilo škotskog suca Iana Footea, ćoravog na čisti faul Hrubescha nad Pudarom za Reimannovih 1:0, toga bismo se dana - nije bilo nikakve sumnje - spremali za finale Kupa prvaka protiv Nottingham Foresta, za dva tjedna na Santiago Bernabeuu. A mi na sjevernoj tribini raspravljali bismo treba li Tomislav Ivić napasti Zvezdu svim raspoloživim sredstvima ili čuvati igrače i žrtvovati prvenstvo za konačno dosanjani Kup prvaka.

Ovako, ispala je ta utakmica važnija nego što je trebala biti. U proljetnom dijelu prvenstva, naime, bili smo bez poraza - dva boda kod kuće, jedan na strani, to se u ono vrijeme zvalo „šampionski dvokorak“ - i umjesto u finalu Lige prvaka našli smo se pred prilikom da se desetak kola prije kraja prvenstva pobjedom protiv Zvezde vratimo u utrku za novu titulu: kolo ranije, izvukli smo 1:1 na Grbavici, oni su popušili kod davljenika Budućnosti 0:2, i Poljud je bio rasprodan.

Sat na novom semaforu na jugu pokazivao je 19 sati i 11 minuta

Utakmica je bila loša, tvrda i rastrgana - od onih što su se nazivale "prave prvenstvene" i nije počela dobro. Pižon je u trinaestoj minuti iz penala zabio za 0:1, ali petnaestak minuta kasnije Vujović nas je vratio u egal. Onda je tamo na zapadnom dijelu sjeverne tribine došlo do neke gužve. Neki navijači Hajduka, kako je već bio red na ovakvim utakmicama, zakačili su se i potukli s vojnicima koji su navijali za Zvezdu. Bila je to naša prva sezona na novom stadionu i nekome se učinilo dobrom idejom da vojsci, kao i na Starom placu, mjesto bude na sjevernoj tribini.

Malo kasnije, u 42. minuti, došlo je do nove gužve i komešanja: lopta je bila kod Jovina kad su tamo na zapadu neka trojica iznenada upala na teren, a sudac Husref Muharemagić iz Tuzle stao mahati rukama. Neki igrači potrčali su prema klupi, drugi popadali po travi, a mi smo gledali po terenu tko je kome slomio nogu, psujući i Zvezdu i suca i arhitekta zbog kojega na najljepšem stadionu na svijetu ne vidimo što se događa tamo ispod počasne lože. Prisebniji na tribinama pričat će kasnije da su odmah shvatili, ali mi nismo: bili smo potpuno u utakmici. Ili smo barem tamo bili još onih nekoliko zbunjujućih trenutaka, prije nego što će splitski gradonačelnik Ante Skataretiko s razglasa objaviti da je umro drug Tito.

Jeftinom historijskom simbolikom, sat na novom semaforu na jugu pokazivao je 19 sati i 11 minuta, godinu osnivanja Hajduka. Poljud je zvučao kao prije mjesec i pol, kad je kod 3:2 protiv HSV-a, koračić do vječne slave, Maričić iz posljednjeg kornera loptu samo dodao Kaltzu, sudac Ernst Dorflinger nedugo potom odsvirao kraj utakmice, a stadionom se oteli kukanje i lelek. Jednako su i sada poljudskom školjkom počela odjekivati glasna naricanja i krikovi nevjerice, samo mnogo glasniji: igrači su se zgrčeni od suza postrojili u vrstu, da bi se nekoliko dugačkih trenutaka kasnije, negdje s istoka stadiona - ili s istočnog dijela sjeverne tribine, tamo gdje danas stoluje militantno jezgro Torcide - krikovi i plač spontano počeli artikulirati u pjesmu.

Pjevalo se Druže Tito i na Maksimiru 

Slika punog stadiona kako pjeva "Druže Tito, mi ti se kunemo" postala je općim mjestom kolektivnog sjećanja na taj povijesni dan. Danas, recimo, nitko više ne pamti niti da je nakon te pjesme krenula i himna "Hej, Slaveni" - samo što u publici više nije bilo snage da je otpjeva do kraja - a kamoli da je samo koji dan kasnije jednako pjevao i puni Maksimir, u prvoj utakmici finala Kupa maršala Tita između Dinama i Zvezde, na kojoj su, štoviše, refren "Druže Tito, mi ti se kunemo" svojim tijelima na travnjaku ispisali učenici zagrebačkih škola. Ikonični prizor Titove smrti ostao je ipak televizijski kadar iz Splita, službena slika 4. svibnja 1980.

Nama pak koji smo te nedjeljne večeri bili na Poljudu, dubljom je brazdom od danas mitologizirane pjesme i zakletve Titu ostala u sjećanju gluha tišina koja je slijedila: golema nijema rijeka od pedeset hiljada ljudi koja se nakon utakmice Zrinsko-Frankopanskom ulicom valjala prema gradu, i strašna, gromoglasna tišina koja je parala bubnjiće.

Ja, međutim, nisam ni plakao ni pjevao. Nisam osjećao ni tmuli strah koji su mnogi naknadno prepoznali kao strepnju od raspada Jugoslavije, ili čak sovjetske intervencije, ni onaj skriveni ushit, tako duboko potisnut da ga se većina od pedeset hiljada ljudi sa stadiona iznenada sjetila tek desetak godina kasnije. Imao sam petnaest i pol i osjećao sam samo nejasni stid, isti onaj kojega sam upoznao kad sam imao devet, zbunjen pred vlastitom društveno neprihvatljivom, neprikladnom i nepristojnom ljutnjom što zbog didove smrti neću moći slušati prijenos iz Kranjčevićeve. 

Htio sam samo da se utakmica odigra do kraja, da Vujović utrpa još jednoga, pa da onda bude sve što biti mora, i kako je oduvijek red kad netko umre. 

Zar bi se Jugoslavija raspala da su čekali još sat vremena? 

Te večeri saznali smo da je srce Najvećeg Sina prestalo kucati još u 15 sati i 5 minuta, a hitni sastanak Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije počeo je u šest sati, samo pola sata prije početka utakmice: kad su već s objavom čekali puna četiri sata, zar bi se Jugoslavija raspala da su sačekali još jedan? Da je trebalo Partizanu, bogami bi sudac u Ljubljani Titov život na aparatima produžio koliko god treba.

Nisam pri tom znao pred kim sam me toga djetinjeg osjećanja više sramio: pred pedeset hiljada ljudi koji su plakali, ridali, jecali i pjevali, ili pred prijateljima s kojima sam upravo tih dana osnovao novi bend i svirao blues - jedinima u cijelom gradu kojima je nogomet bio nevažniji nego poljudskoj publici te nedjelje.

Naravno da smo onda u ponovljenoj utakmici izgubili od Zvezde 1:3, naravno da smo u međuvremenu izgubili i od Dinama i od Budućnosti, naravno da smo potom izgubili i od Radničkog i od Vardara, i naravno da je u samo mjesec dana sve otišlo u kurac. Nikad više velikog Hajduka. Te godine završili smo peti, zajedno s velikim Ivićem otišli su i Šurjak, Mužinić, Rožić, Peruzović, Đorđević i Luketin, posljednji iz zlatne generacije, i ja se sve otada pitam što bi bilo da je Josip Broz poživio još malo, samo eto tu nedjelju, ili barem još par sati. Uvalio bi ga Vujović, on uvijek uvali, završilo bi 2-1, natamburali bismo onda i Dinamo i Budućnost i Radnički i Vardar, i s onih 4-1 protiv Partizana u posljednjem kolu uzeli desetu titulu, pa onda dogodine konačno i Kup prvaka.

Za sve je, shvatili ste, kriv drug Tito.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara