HRVATSKA je u finalu Svjetskog prvenstva. Sve analize davno su izgubile smisao. Način na koji je generacija otpisanih izborila za finale analizirat će se godinama.Zemlja je paralizirana i nitko ne zna što će biti u utorak, ako Hrvatska postane prvak svijeta.

Igrači Zlatka Dalića već su osvojili svijet svojim pristupom, ali nije im dosta, za njih je kraj daleko. Oni žele biti svjetski prvaci. I na tom putu ne mogu izgubiti. 

Otkud sutra prijeti najveća opasnost? 

Obrambeni beton

Ako su u nečemu Francuzi nemjerljivo najbolji na svijetu, to je faza obrane. Imaju savršeno potentnu, mladu, moćnu i inteligentnu zadnju liniju koja odlično gradi napad i teško ju je pritiskom natjerati u pogreške. Osim toga imaju i Kantea, jednog od najboljih destruktivaca na svijetu, dok osim Griezmanna na svakom dijelu terena u pravilu imaju fizički superiornog igrača. Nerijetko se Deschamps odluči u igru uvrstiti i Matuidija, koji samo formalno igra krilo, a služi za postavljanje dodatnog bloka. Linije su im kompaktne, strpljivi su i ne dozvoljavaju suparniku da ih rastegne dugotrajnijim posjedom pa nekad zaista djeluje da gol mogu primiti samo slučajno. Izuzmemo li ludu utakmicu protiv Argentine, kakva se neće i ne može ponoviti, Francuska je na turniru primila samo jedan gol, i to iz penala.

Napad kojem svi pridonose

Napadački Francuska nije naročito impresivna ekipa koja lako stvara šanse, ali svaka karika je logična i ima jasnu ulogu. Matuidi ulaskom u sredinu terena osigurava svojoj ekipi višak u veznom redu, dok oba beka odlično koriste takve koridore i neprestano ulaze u zadnju fazu napada, znajući da im Matuidi i Kante dobro čuvaju leđa u slučaju kontre. Pogba konačno igra racionalan nogomet bez stalnih udaraca sa 40 metara i isforsiranih dugih lopti, a njegov dolazak u završnicu opasan je za sve ekipe. Kylian Mbappé je uz Hazarda najopasniji ofenzivac na turniru i nevjerojatno je koliko mu malo prostora treba za napraviti kaos i koliko dobro koristi Giroudovo kretanje bez lopte koje razvlači stopere. Giroud-Griezmann je glavna osovina napada - Giroud je primarna meta prvog okomitog pasa kojim žele izaći u napad, a Griezmann ga sjajno koristi kao mantinelu, i u razigravanju napada i u samoj završnici. Stoga će jedna od ključnih uloga pripasti Brozoviću, koji će morati paziti na lopte koje spušta stasiti centarfor. Ako Hrvatska onemogući produktivnu suradnju baš njima dvojici, napravila je velik dio svojih obrambenih zadataka. Ne treba zaboraviti ni to kako su im i prekidi jaka strana, kao i Englezima. I premda nemaju uigrane mehanizme koji su Hrvatskoj radili probleme u polufinalu, imaju nekoliko izvrsnih skakača i dvije od tri utakmice u nokaut fazi su riješili na taj način.

Nova utakmica za Hrvatsku

Hrvatska još nije igrala ovakvu utakmicu. Protiv Nigerije, Islanda, Danske i Rusije ulazila je u utakmicu svjesna da će zbog razlike u kvaliteti ona biti ta koja će morati dominirati i tražiti prilike. Protiv Argentine je naletjela na raštiman orkestar koji joj je olakšao posao, dok je protiv Engleske zbog specifičnog suparnikovog stila bila prisiljena voditi igru veći dio utakmice. Protiv Francuza slijedi nešto sasvim novo, jer Hrvatska prvi put u utakmicu ulazi kao objektivni autsajder. Osim toga, Francuska je u pozicijskoj obrani izrazito tvrda, a na postavljenu obranu sve reprezentacije na svijetu višak stvaraju jako teško. Osim toga, posjed koji kod Hrvatske ima tendenciju postati nepovezan bio bi poguban po gubitku lopte ako će se cijelu utakmicu obrana morati nadtrčavati s Mbappéom. Stoga se čini najlogičnijom opcijom odluka Dalića u kojoj bi Francuskoj prepustio loptu i čekao je u srednjem bloku. Francuska (posebno ako Matuidi bude igrao krilo) teško stvara šanse iz igre i tu je daleko manje opasna nego u kontri. Francuzi trpe veći pritisak javnosti oko osvajanja. Dovoljna je jedna pogreška u predaji lopte ili otvaranju napada da Hrvatska to kazni brzom loptom i završnicom preko Rebića i Perišića, koji još od utakmice s Argentinom neće imati ovoliko prostora. Za razliku od svih dosadašnjih susreta, sada je Hrvatska ta koja utakmicu treba odvući u blato, u igru dugih posjeda i pozicijskih napada. Francuzi su već i u kvalifikacijama pokazali da znaju jako loše reagirati u takvim utakmicama - odigrali su 0:0 kod kuće s Luksemburgom, i na jedvite jade svladali Bugarsku i Bjelorusiju. Ovakav pristup ne znači bunker, nego čekanje i prepoznavanje prave šanse da im se naudi. I dok se ne otvori prostor za to, Hrvatska taj isti prostor ne smije ponuditi suparniku.

Treba samo jedna promjena

Vjerojatno je kako Dalić neće mijenjati dobitnu kombinaciju, ali o jednoj promjeni treba ozbiljno razmisliti. Ivan Strinić igrač je s kroničnim nedostatkom samopouzdanja, što ga tjera u seriju pogrešaka, koje on u normalnim okolnostima ne radi. Protiv Engleske se vidjelo i kako ekipa izrazito loše reagira na njega – Rebić je u jednoj situaciji podivljao nakon krive Strinićeve odluke, dok su odmahivanja rukom i pognuta glava neverbalna komunikacija koja prilično jasno govori koliko mu suigrači vjeruju. Strinić je generalno defenzivno malo bolji igrač od Pivarića, ali najbolji čuvar Kyliana Mbappéa je ionako nedostatak prostora, a ne branič s kojim će morati u duele. Pa i uz sve to, Hrvatska sutra neće imati pravo na pogrešku i jako teško će sakriti labilnog igrača koji svakog trenutka može puknuti pod pritiskom.

Sve ostalo Hrvatska ima. I snagu i kvalitetu i momentum i stabilnost i nevjerojatnu volju. Onog trena kad sudac označi početak susreta s ovakvim ulogom, sve ostaje na 22 čovjeka na terenu koji proživljavaju svaku sekundu te utakmice na neopisivo intenzivan način pa je psihofizička sprema nešto što će ovakve utakmice pobijediti puno prije nego suha kvaliteta. Ali da bi igrači reagirali na pravi način mora ih se dovesti u kontekst u kojem će to biti najvjerojatniji ishod. Pa koliko god se činile besmislenima za finale Svjetskog prvenstva, analiza i priprema su apsolutno neophodne.