"VOLIM ovaj Maksimir. Kada uđete na stadion, ovdje miriše na nogomet. U WC-u je miris znoja, dima i urina bezbroj generacija koje su gradile klub.” Prvi put kad sam čuo ovu izjavu Georga Kocha, bio sam istovremeno oduševljen i zbunjen. Nešto što sam pokušavao artikulirati cijeli svoj život, a nikako u tome nisam uspijevao, legendarni Nijemac na vratima Dinama objasnio je u dvije rečenice.

S druge strane, nikad si nisam mogao razumski objasniti zašto me ova izjava osvojila. Što je, kvragu, privlačno u mirisu urina i zašto bi, pobogu, netko bio sretan stadionom poput Maksimira? Nekih deset godina kasnije, na turbo dosadnoj i bezveznoj utakmici Dinama protiv Istre, sve mi se posložilo. Koch je bio apsolutno u pravu, ali znoj, dim i urin nisu jedine stvari koje na Maksimiru imaju pamtljiv miris. Svježe podšišana i orošena trava u Dinamovom domu mirisala je jednako kao 27.10.1996. godine. Ali da bismo otišli tako daleko u prošlost, potrebno je otići još malo dalje.

Zagrebački asfalt pobijedio je imotski kamen zbog susjeda

Kao dijete rođeno u Dalmatinskoj zagori, u trenutku mog rođenja bila je prilično sigurna oklada da je Hajduk dobio još jednog navijača. Srećom, to se nikada nije ostvarilo.

Činjenica da sam cijeli život živio u Zagrebu možda u bitki za moju nogometnu naklonost pritom ne bi bila dovoljna, jer čovjek je određen genetikom koliko i okolinom. A i ona najbliža okolina, barem s tatine strane, oduvijek je bila bilog nogometnog svjetonazora.

Glavni krivac mog navijačkog, a s obzirom na posao kojim se bavim, i životnog određenja bio je prvi susjed. Zagorac koji je radio kao noćni čuvar u jednoj zagrebačkoj gimnaziji imao je kćer koju nogomet nije naročito zanimao pa je svoju patološku ljubav prema Dinamu nastojao pobuditi u meni. Susjed je pažljivo iščitavao dnevne tiskovine i izrezivao sve što je bilo vrijedno spomena vezano uz Dinamo, a onda to pokazivao meni. Vjerojatno mi je pričao i o nekim starijim generacijama, ali sam bio premlad da bih to naročito cijenio.

Međutim, tercet Marić-Cvitanović-Viduka za mene i moje prijatelje tada je predstavljao savršenstvo i bio mi je sasvim dovoljan. S ovog odmaka mi je smiješno koliko selektivno radi pažnja kad si mali. Vjerojatno nikad u životu nisam ni vidio ni zapamtio ijednu grešku koju su napravili na terenu. S druge strane, svaki njihov potez i postignut gol morao se isprobati, kopirati i reproducirati već idućeg dana na igralištu. 

Otac, kum i ostatak familije vidjeli su kako polagano, ali sigurno gube bitku unatoč taktikama ucjene i potkupljivanja na svakom obiteljskom okupljanju. Inat je u meni bio sve jači i veći. Konačna kapitulacija stigla je u obliku komada tkanine. Iako sam na igralištu uvijek bio Cvitanović, postao sam ponosni vlasnik Marićeve četvorke, dresa u kojem sam igrao nogomet i vani i po stanu, jeo, gledao crtiće, a nerijetko i spavao. 

Nalazio sam se u samom središtu svijeta koji sam dotad promatrao samo s druge strane ekrana. Nadrealno iskustvo. 

Uvijek sam se čudio ljudima koji kažu da su tijekom prve posjete nekom stadionu znali da će tu ostati cijeli život. Ja uopće nisam imao takav osjećaj. Bio sam previše uzbuđen svime što se događa da bih razmišljao o ičemu. Susjed mi je pokazivao koji je koji igrač na zagrijavanju, a i danas mi se čini da na prvu nisam vjerovao kako uistinu gledam Cvitanovića kao živog čovjeka koji se nalazi pedesetak metara zračne udaljenosti od mene.

Strah je ubrzo u potpunosti iščezao. Možda se ne sjećam svih detalja potpuno precizno, ali jedan nikad neću zaboraviti - miris maksimirske trave. Ne postoji ljepši ni nogometniji miris od toga. Ni danas ne mogu proći pored svježe ošišane trave i ne pomisliti na nogometnu loptu, Maksimir i Segestu. A ono najbolje, utakmica je tek trebala početi.

Šok i luđak u crnom dresu koji me strašno živcirao

Lopta je krenula s centra i bilo mi je apsolutno nevjerojatno da sam stvarno tu. Na terenu, apsolutni šok. Neka dva lika za koje nikad nisam čuo zabili su Dinamu tri gola do 39. minute. Moji nepogrešivi nogometni idoli igrali su protiv neke tamo Segeste, a semafor na Maksimiru pokazivao je 0:3. Ta dva lika, pokazat će se kasnije, ipak nisu bilo tko. Bili su to Hari Vukas i Fuad Šašivarević. Sjećam se da mi je najteže bilo shvatiti da neću vidjeti usporenu snimku poslije svakog gola na koju sam navikao. 

To me užasno ljutilo, ali ni izbliza kao Segestin golman. Dugokosi luđak slavio je svaki gol kao da mu je zadnji u životu, što mi se tada činilo stvarno podlo. Nitko nema pravo pokvariti mi doživljaj utakmice i razbiti iluziju Dinamove nedodirljivosti, a posebno je pokvareno to slaviti. Taj golman do kraja karijere neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Iako sam ga tog dana istinski mrzio, postat će mi jedan od najdražih golmana u povijesti igre. Tomislav Piplica dio je svjetske nogometne baštine. 

Dinamo se vratio u utakmicu i ispričao priču mog života

Pred kraj poluvremena Cvitanović je vratio nadu u preokret. Iako sam sve svoje emocije uspješno suzdržavao od straha da me drugi gledatelji ne primijete i osude, ovdje je proradila ona iskonska djetinjska radost. Urlao sam i skakao, na utakmici na kojoj Segesta vodi 1:3 u Maksimiru. Vjerujem da je susjed barem na jedan trenutak poželio da je za moj debi odabrao neku drugu utakmicu. 

Da bi doživljaj bio potpun, Viduka i Marić u drugom poluvremenu uspjeli su poravnati na 3:3. Tada nisam pretjerano pratio niti razumio tablice. Vjerojatno je cijeli stadion bio razočaran gubitkom bodova protiv slabijeg suparnika, ali ja sam bio nevjerojatno sretan. Svaki član svetog trojstva je zabio, a ja ću se moći prijateljima pohvaliti da sam to gledao. Ali ono, gledao fakat, a ne na telki. 

<>>> Utakmica iz teksta kreće u videu od 33:58.

Manje od godinu dana proći će dok u potpunosti shvatim što znači biti dinamovac. Imamo 1:1 protiv Newcastlea u 92. minuti i već krećemo prema izlazu kako bismo izbjegli gužvu. A onda "moja" četvorka krade jednu loptu kako samo on zna, ni iz čega, i dodaje ju za Cvitu koji je s njom napravio ono što radi najbolje. Ostalo je povijest. Dva trenutka ludosti, najprije Jurčića, pa Šimića i Ketsbaia je zabio jedan od najpoznatijih golova u Dinamovoj europskoj povijesti. Da je četvorka barem bila manje srčana. Ranije bi završilo i manje bi boljelo. 

Newcastle, a i brojni drugi epski porazi i kolosalne pobjede samo su dio nogometnog i navijačkog odrastanja. Ali sve je počelo sa Segestom. Ako sam dotad i govorio da sam Dinamov navijač, tada sam to tek uistinu bio. Nepopravljivo, mladenački glupo i naivno zaljubljen. Dvadeset godina kasnije, na dosadnoj i bezveznoj utakmici protiv Istre, miris iste trave me podsjeti koliko je Koch bio u pravu i da mi je tu zaista mjesto.