Sportaše se uglavnom pamti po pobjedama i trijumfima. Po spektakularnim potezima koji nadilaze samu igru. Ipak, postoje i iznimke. Jedna od njih se zove Josip Weber. Njega pamtim po dva poraza. Webera u dresu Hajduka se slabo sjećam. Stariji kažu da je bio odličan igrač, paklen napadač. Tako je sigurno i bilo jer 24 gola u 60 utakmica u bijelom dresu nisu mala stvar.

 

 

Sa šest-sedam godina, zaljubljen u Hajduk, a nesvjestan činjenice da je nogomet kolektivna igra, bio sam inficiran isključivo Bakinim majstorijama i golovima Zlatka Vujovića. Njih su dvojica za mene bili Hajduk. Za sve ostale nije me bilo briga. Recimo da sam ih doživljavao kao obične vodonoše, kako se danas zna reći. Kad sam porastao i shvatio kako stvari stoje te da nogomet nije igra u vlasništvu pojedinca, bilo je kasno. Weber je već bio otišao u Belgiju i  potpuno nestao iz moje memorije.

 

 

Zatim je počeo rat. Hrvatska je dobila svoju državu, a samim tim i reprezentaciju. Mislim da je bilo ljeto 1992. kad smo preko radija ili novina čuli da je Špaco Poklepović na turneju po Australiji poveo neku čudnu, zbrda zdola skupljenu reprezentaciju koja se ''down under'' baš i nije bila proslavila. Hrvatska je izgubila dvije utakmice, jednu je remizirala. Dovoljno za podsmijeh i sprdnju. Jer kako je moguće da gubimo od tamo nekih ''klokana''? Tada sam ponovno čuo za ime Josip Weber. Ali kako te utakmice nisam gledao, posebnu pažnju nisam obraćao. Reprezentaciju je potom preuzeo Ćiro, ''kockasti'' dres su odjenuli Boka, Zvone, Žuti, Šuker i ostali, a Josip Weber se po drugi put izgubio iz mog života.

 

 

A onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Americi 1994. Igrala se utakmica osmine finala između Njemačke i Belgije. Branitelj naslova se jako mučio s upornim Belgijcima. U samom smiraju utakmice, pri vodstvu Nijemaca 3:2, u kaznenom prostoru Elfa Kohler ili Helmer, možda i Buchwald - tko će više znati tko je to bio od tih kao jaje jajetu sličnih robotiziranih teutonaca - grubo je srušio napadača Belgije. Za svakog na stadionu i pred TV ekranima to je bio penal. Samo ne za švicarskog suca Kurta Roethlisbergera. Srušeni belgijski nogometaš bio je Josip Weber. Tada sam to ime napokon dobro zapamtio.

 

 

 

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Weber i ja se opet susrećemo. Ali, ovaj u mnogo važnijoj utakmici za hrvatski nogomet. Možda u najvažnijoj utakmici hrvatskog klupskog nogometa od samostalnosti. Hajduk je te sezone igrao četvrtfinale Lige prvaka. Uspjeh koji iz današnje perspektive zvuči kao san ili iskrivljena i zašećerena prošlost kojom lažemo mlađe generacije kako bismo ih uvjerili da se nekad i u Hrvatskoj igrao sjajan nogomet. No, to nije bila laž. Hajduk je te sezone imao čudesnu ekipu koja je na koncu i uspjela napraviti čudesan rezultat. A Josip Weber, premda tada nesvjestan toga, bio je također važan akter povijesnog podviga splitskog kluba. No vratimo se malo unatrag i ispričajmo priču iz početka.

 

 

Ondašnja uprava Hajduka uoči te sezone povukla je izuzetno hrabar potez pridruživši mladoj i talentiranoj generaciji igrača kao što su bili Rapaić, Pralija, Mornar i Erceg iskusne bivše Hajdukove igrače koji su svoj kruh zarađivali u inozemstvu. Na Poljud su se vratili Stipe Andrijašević, Igor Štimac i Aljoša Asanović, dok je na golu bio stari dobri Tonči Gabrić. No, malo je nedostajalo da Hajduk te sezone uopće ne zaigra u Ligi prvaka, kao i da se na Poljudu ne okupi takva družina.

 

 

Hajduk je te 1994. postao prvak države u izrazito dramatičnim okolnostima. Zagreb je cijelo prvenstvo vodio, no na kraju je zaredao s nekoliko kikseva i odluka je trebala pasti četiri kola prije kraja u međusobnom dvoboju u Kranjčevićevoj.

 

Splitski klub je trebao pobjedu pod svaku cijenu. Međutim, sve do samog kraja utakmice golova nije bilo, a onda je za Hajduk na nekih 30-35 metara od Zagrebova gola dosuđen slobodan udarac. Loptu je uzeo kapetan Zoran Vulić i sve nakon toga je povijest. Hajduk je fantastičnim golom Vulića pobijedio 1:0, postao je prvak Hrvatske i mogao je krenuti u operaciju Europa.

 

Pretkolo je odrađeno više nego uspješno. Golom Mikija Rapaića u Varšavi je pobijeđena Legija 1:0, a uzvrat u Splitu bio je prava demonstracija moći momčadi Ivana Katalinića. 25 tisuća ljudi u prvih 45 minuta gledalo je poprilično oprezan Hajduk, no u nastavku se ''odčepilo''.  Odmah u trećoj minuti drugog poluvremena Asanović prelazi golmana i zabija za 1:0. Zatim sjajnim slobodnjakom zabija za 2:0, a do kraja utakmice poljsku mrežu su tresli još i Rapaić i Tomo Erceg.

 

Hajduk je dobio nezgodnu, ali prolaznu grupu. Benfica je bila apsolutni favorit, dok se sa Steauom i Anderlechtom moglo igrati.

 

Tako je i bilo. Protiv Benfice je na Poljudu uhvaćen bod, Asanović je šokirao Bukurešt, u Bruxellesu je uhvaćen bod, ali ključna utakmica odigrana je na Poljudu 19. listopada 1994. Dva tjedna prije one u Belgiji.

 

 

Pred 35 tisuća fanatičnih navijača Hajduk je pobijedio Anderlecht 2:1 golovima Pralije i Butorovića. Cijela je momčad Hajduka odigrala sjajno, Aljoša Asanović bio je briljantan, ali sve bi to bilo uzalud da te večeri partiju života nije odigrao Tonči Gabrić. Nevjerojatno je što je sve skidao Gabrić igračima Anderlechta, a posebno je u očaj dovodio Josipa Webera. Weber je valjda pet puta izlazio oči u oči s Tončijem, a ovaj bi mu svaki put obranio zicer. Weber je na kraju, u 87. minuti, ipak uspio zabiti, ali bilo je nedovoljno. Hajduk se na kraju veselio, tribine Poljuda skoro su se srušile, a skakali smo i mi pred malim ekranima. Tko zna, možda je i Weberu bilo na neki način drago što je Gabrić te večeri radio čuda. Jer ipak je Hajduk bio njegov klub.

 

Nakon te utakmice zauvijek sam zapamtio ime Josip Weber.

 

Počivaj u miru, legendo.