KAKVA JE BILA JEDNA OD NAJVEĆIH ZVIJEZDA 20. STOLJEĆA "Pobjede me oslobađaju, a porazi uništavaju"

KAKVA JE BILA JEDNA OD NAJVEĆIH ZVIJEZDA 20. STOLJEĆA "Pobjede me oslobađaju, a porazi uništavaju"
Foto: YouTube, Yugopapir (screenshot)
 
 INDEX SPORT u suradnji s Yugopapirom prisjeća se Ingemara Stenmarka, jednog od najpoznatijih i najuspješnijih alpskih skijaša u povijesti koji na današnji dan slavi 62. rođendan. O liku i djelu Ingemara Stenmarka dovoljno govori što su ga Šveđani izabrali za najboljeg švedskog sportaša svih vremena.
 
"18. ožujak 1978: Ingemara Stenmarka, skijaškog fenomena, nazivaju 'Gretom Garbo skijanja' zbog njegove šutljivosti i zagonetnosti; ne voli novinare, ne voli razgovore, ne voli se fotografirati, doima se ravnodušnim za sve što nije njegova osnovna preokupacija. No, naši suradnici Vilko Luncer i Vlado Duić ipak su uspjeli s njime uspostaviti kontakt na zadnjoj utrci za Svjetski kup u veleslalomu, koji je potkraj ožujka održan u švicarskome zimovalištu Arosa. Kakav je Ingemar Stenmark bez skija?
 
"Skini skije, Ingemar. Tako. Postavi ih da se vide oznake na njima. To je važno, znaš. Sretan rođendan, Ingemar. Izvrsna vožnja danas. Bravo. To će biti vlastiti rođendanski poklon, ha, ha, ha. Jedan autogram, Ingemar. Da, ovdje. Hvala Ingemar, fotoreporteri čekaju. Okreni se. Nasmij se, Ingemar. Veselo, veselo. Ti si pobjednik. Još jedna slika. Ne zaboravi podići skije. Odlično..."
 
Usred svih tih ljudi, njihove buke, pitanja i neumjerenosti, usred mentalnog nasilja nad njim, usamljen stoji mladi princ. Slavni pobjednik, Ingemar Stenmark, 22 godine na današnji dan, u subotu 18. ožujka 1978, seoski momak iz Tärnabyja (760 stanovnika) na dalekom sjeveru Švedske, 120 kilometara udaljenom od Sjevernoga pola. Na licu pravilnih crta, posutom sunčanim pjegama, zaledio se smiješak za koji bi se gotovo moglo kazati da je srdačan kad ne bi bio tako ravnodušan. Zelene oči ne gledaju ni u koga; ništa se iz tih očiju ne može pročitati - osim nesigurnosti, neke bojazni, čežnje da ga svi ti ljudi puste na miru.
 
Ingemar Stenmark, skijaški fenomen, najpopularniji Šveđanin današnjice. Idol milijuna ljudi, mass-medijski simbol pobjeda i uspjeha, živi u svojemu svijetu. Pa, koji je taj njegov svijet? Zar nije ovaj tu, u podnožju bijelog trkališta za veleslalom u švicarskom zimovalištu Arosa, mondenom alpskom gnijezdu gdje se za skupe novce uvelike skija i potkraj ožujka, gdje se kupuje bakrena boja lica i gleda skijaše na zadnjoj stanici njihova Svjetskoga kupa, čije je izdanje 1977/78. Ingemar Stenmark odavno već ugrabio za se, sa šest uzastopnih pobjeda i 150 bodova koje nijedan od njegovih takmaca više ne može dostići. NI Phil Mahre, ni Heini Hemmi, ni Andreas Wanzel, nitko.
 
 
Stenmark stoji na vrhu. Sam.
 
Ovaj svijet ovdje obožava, ali i muči Ingemara, a on mu, na svoj način, uzvraća. Briljantnim skijanjem koje je više umjetnička perfekcija nego sportski domašaj. Tim osmijehom sfinge i  šutnjom.
 
Sve je to očaravajuće, zabavno i - djetinjasto, na neki način.
 
Ako je Muhammad Ali najbrbljaviji sportski as svijeta, "velika usta", onda je Ingemar Stenmark najšutljiviji i najzagonetniji. Zovu ga i "Greta Garbo skijanja". 
 
On ne mari za nadimke. Ne voli novinare. Kaže da čita samo neke članke, ni stoti dio onoga što se o njemu svakodnevno piše. Većina ga i onako ne zanima. Reporteri, a ovdje ih je bilo oko tri stotine, uvijek postavljaju ista pitanja. Kaže da su to glupa pitanja; na njih nema odgovora i čemu sve to, uostalom ...
 
Kažemo Ingemaru da smo potegli od Zagreba do Arose da bismo razgovarali s njime za Start". Sad smo gore, u hotelu "Pörtschli", visoko u brdima gdje je odsjela malobrojna momčad Švedske i naši ljudi iz "Elana", na čijim skijama Ingemar juri od šesnaeste godine i kojima je ostao vjeran sve do danas, kad nitko više ne sumnja u to da je momak iz Tärnabyja najbolji alpski skijaš svih vremena.
 
To što dolazimo iz Jugoslavije, za Stenmarka ne znači ništa. U međuvremenu se okupao i presvukao. Vrijeme je ručku. Mladić sjedi u skupini švedskih skijaških funkcionara i novinara. Kovrčava kosa boje pijeska. Bijela jednostavna majica. Duge, snažne noge u skijaškim hlačama ispružene daleko od stola. Kad nas ugleda i čuje našu želju, Stenmark se mijenja. Zatvara se, koči, tiho i nevoljko izgovara riječi na tečnom engleskom jeziku:
 
- Ne, ne sada. Slikajte me sutra na stazi... Dođite u nedjelju na konferenciju za štampu, tada ću odgovarati... Pitajte mojega trenera Tornyja Svenssona ili Hermanna Noglera. Oni će vam sve reći.
 
Kolega Vlado Duić moli šampiona da zajedno trenutak izađemo na terasu, ispred hotela. Sunce je, lijep je dan, napravit će dobre snimke. Stenmark se ne miče. Kao da nas ne čuje. Izvlačim zadnji adut, spreman za slučaj potpunog odbijanja: 
 
"Znate, Ingemar, mi smo prijatelji gospodina Dolfe Vojska, direktora "Elana". On nam je obećao ovaj razgovor s vama. Eto, došli smo do Arose da bismo pisali o vama. Nećete nas valjda pustiti da odemo praznih ruku..."
 
Kao da se smiješak na bljedoputu licu mladića, u čijim žilama teče i laponska krv, ipak malo pomakao, izmijenio:
 
- Taj članak, to je vaš problem, nije moj. A gospodin Vojsk još nije stigao. Dođite večeras ponovo, u sedam, bit ću ovdje.
 
 
Dolfe Vojsk, generalni direktor "Elana" iz Begunja - tvornice koja je dospjela na stupce cjelokupne svjetske štampe zahvaljujući Stenmarku i koja će s godišnjom proizvodnjom od oko 500 tisuća pari skija u 1978. imati pristojno mjesto među najuglednijim proizvođačima u žestokoj, nesmiljenoj poslovnoj konkurenciji - upravo je stigao u Arosu iz Švedske. Ne, nije dobio pismo što smo ga prije desetak dana poslali u Begunje; bio je stalno na putu. Švedska je, zahvaljujući Stenmarku, izvrsno "Elanovo" tržište. Kao i SAD, kamo također mnogo izvoze.
 
Htjeli bismo intervju sa Stenmarkom? Točno je, Ingemar nerado govori, u principu nikome ne daje individualne intervjue. Boji se novinara, a inače je dobar, čestit momak, zna se i našaliti, nije tako zatvoren kao što se čini. 
 
Zamjerio mu se jedan naš novinar, prije godinu dana u Kranjskoj Gori. Stenmark tada nije bio u formi, izgubio je nekoliko važnih trka uzastopce. Bio je i nervozan. Novinar ga je pitao: "Jeste li zdravi?" "Da, zdrav sam". "I skije su vam dobre?" "Da dobre su." "Pa što onda nije dobro?" 
 
Ingemar je istoga časa osjetio žalac u pitanju i naljutio se. Razgovor je bio prekinut. On je takav,  kaže direktor Vojsk. No, znate, sve ovisi o rezultatima, o raspoloženju, o tome kakav je dan imao. Danas je pobijedio, a to je veoma važno. Razgovarat ćete s njim, ali, molim, nikakva provokativna pitanja. U protivnom, ne znam...
 
Navečer smo opet u "Pörtschliju". Na redu je druga runda pokušaja da se osvoji nepristupačni skijaški fenomen. Doista Ingemar sjedi u hotelskom predvorju. Neka mlada američka skijašica uporno navlači "pancerice" na bosu nogu. Stenmark je gleda bez riječi, mirno, kao da dolazi s druge planete. Oko njega uvijek lijepih djevojaka - zapitkuju, očijukaju, osvajaju šampiona, ali se uz njegovo ime zasad ne vezuje ni najkratkotrajnija makar i letimična veza.
 
"Bilo bi vrijeme da ga vidimo uz neku djevojku" - kaže upola glasa direktor Vojsk. - "Ali, naravno, nas se to ništa ne tiče. To je njegova stvar..."
 
Krug ljudi oko Ingemara ni inače nije brojan. Mladoliki trener Torny Svensson, veseljak s kojim smo u podne pili i pjevali u planinskoj kolibi, nagovarajući ga - uzalud, naravno - da povede sa sobom i Ingemara na malu skijašku veselicu za kraj duge i mukotrpne sezone.
 
"Ingemar se radije odmara: to nije ambijent za njega. Ne bi se tu snašao..." 
 
 
 Tu je i Talijan Hermann Nogler, dugogodišnji direktor švedskog skijaškog tima. I Jure Vogelnik, naš čovjek, šef "Elanovih" servisera, stručnjak za skije, koji Stenmarka već tri godine prati u stopu, od rane jeseni do proljeća, s trke na trku, po Europi, SAD, u Japan.
 
Ingemar godišnje dobiva tucet "Elanovih" skija "RC-04" koje specijalno za njega izrađuje iskusni konstruktor, inženjer Robič. Neki smatraju da je Jure Vogelnik najbliži Stenmarkov suputnik, i njegova osoba od povjerenja.
 
"Ne, Ingemar nema prijatelje" - kaže naš prvak Bojan Križaj. - "Sa svima je jednak, ne pravi razlike." 
 
"Zar mu Stig Strand, s kojim je odrastao i živi u istome selu, kuća do kuće, nije prijatelj?" 
 
"Ne znam, ne bih rekao. I ja sam čitao da kod kuće zajedno odlaze na noćna skijanja u lov, da se naizmjence posjećuju. Ali na turnejama to se ne primjećuje. Kad želi pobjeći od švedskih novinara koji ga svijetom slijede u stopu, Ingemar ponekad dolazi k nama. Tada se šalimo, pričamo o skijanju, tako, ništa posebno..."
 
Supruga servisera Jure Vogelnika kratko veli: "Ah, Ingemar. On je drag. Ali nitko ništa ne zna o njemu. Ni moj suprug. Stenmark samo šuti. Inače je vrlo pristojan i skroman..."
 
Naš foto-reporter rado bi sada izvukao svoje aparate. Dolfe Vojsk preporučuje:
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
- Nemojte ga sada slikati. Nije pogodan trenutak. Poslije, za večere, predat ćemo mu kolekciju zlatnika sa svjetskog prvenstva u Garmisch-Partenkirchenu. Da, rođendanski dar "Elana". Zasad samo sjedimo mirno. I to je dosta.
 
Glupa situacija. Ne sjećam se da sam ikad u karijeri imao šutljiviji "intervju". Odlučujem se, ipak. Pitam:
 
Čujem da ste nakon američke turneje ostali nekoliko dana na Jamajci. Kako je bilo? Dobar odmor?
 
Stenmark me gleda iznenađeno. Odakle mi ta informacija? (Ispričao mi je Tone Vogrinec, Križajev trener. I on je trebao na taj kratki odmor, ali je morao odustati zbog odlaska u Grčku, na Balkanijadu.)
 
- Da, bio sam šest dana na Jamajci. Ništa osobito, tek malo smo se kupali, sunčali. Foto-reporteri su me htjeli slikati kako plivam, skačem u more. Smiješno, pa što će im te slike. Poslije nam je jedna redakcija platila dodatni dan boravka, a ne znam zašto.
 
Ovo je za vas kraj sezone? Što ćete sad raditi kod, kuće u Tärnabyju?
 
- Odmarat ću se.
 
Kako se najradije odmarate?
 
- Lovim ribu. Šećem. Nešto čitam. Bude li kod kuće snijega malo ću skijati.
 
I otac vam je bio dobar skijaš, zar ne? Negdje sam pročitao da je na dan vašega rođenja, 18. ožujka 1956, nastupao na natjecanju; bio u toj utrci peti ili šesti, i tek nakon utrke saznao da mu se rodio sin. A majka vam još i sada sama izrađuje šarene vunene kapice u kojima skijate i pobjeđujete?
 
- Otac je sad bolestan; doživio je infarkt. Inače bi on, majka i mlađi brat danas bili ovdje. Majka je prije sama radila moje skijaške kapice. Sad se prema njezinim uzorcima izrađuju tvornički i dobro se prodaju.
 
 
Želio bih sada postaviti jedno od "onih provokativnih pitanja" na koje nas je prije upozorio direktor Vojsk, ali radije odustajem. Koliko od skijanja zarađuje godišnje dvostruki svjetski prvak i trostruki pobjednik Svjetskoga kupa Ingemar Stenmark? Nakon Garmisch-Partenkirchena engleski je novinar Dudley Doust napisao o tome članak u "The Sunday Timesu". 
 
Prema stranim izvorima, Stenmarkova skijaška zarada za jednu sezonu procjenjuje se otprilike na 600 milijuna starih dinara. Ne pada mi ni na kraj pameti da pitam koliko "Elan" od toga plaća vjernost jugoslavenskim skijama, nasuprot bajoslovnim ponudama raznih Fischera, Kneissla, Rossignola. To je "top secret", poslovna tajna prve kategorije. No, i bez mojega pitanja, direktor Dolfe Vojsk kaže:
 
- Nije posrijedi samo novac. Ingemar je dobio prve naše skije vrlo davno, kad je bio nepoznati junior. Tad smo "igrali naslijepo", nitko nije mogao pretpostaviti da će taj šutljivi, tihi švedski momčić postati najbolji skijaš svijeta. Jasno je - kad mu naše skije danas ne bi "ležale", da na njima ne postiže sve te uspjehe, on bi lako potražio neke druge. Tu nema mnogo obzira, sve je podređeno uspjehu. Ali, Ingemar je i inače vrlo korektan. Uvijek ističe da ga s "Elanom" veže dugogodišnja suradnja, da je zadovoljan s našim skijama. I mi se trudimo da mu u svemu izađemo u susret.
 
Uskoro, kad to njemu bude odgovaralo, opet ćemo ga pozvati u Begunje, na nekoliko dana, zbog razgovora i testiranja novih skija. Naši ljudi vole Ingemara, ponosni su što se natječe na "Elanu". Svakako, on je najbolja investicija i sve ćemo uraditi da ga zadržimo; strani proizvođači jurišaju na njega svotama koja mi ne možemo i ne želimo platiti. Ipak, Ingemar je i dalje na "Elanu". Za nas je i to obveza da stalno pravimo sve bolje i bolje skije...
 
Prije nekoliko godina, Stenmark je napustio školovanje da bi se mogao nesmetano i isključivo baviti skijanjem. Koji su drugi njegovi životni interesi, što ga još zanima? 
 
"Da budem iskren, ne znam" - kaže Dolfe Vojsk - "Osim skijanja doista ne znam; uvijek samo o tome razgovaramo. Mislim da ga zapravo, ne zanima ništa osim skijanja. Dobro govori engleski i njemački, kad govori. No, teško se odlučuje; perfekcionist je u svemu. Boji se grešaka, nije siguran u sebe."
 
Volio bih Ingemaru Stenmarku postaviti još neko pitanje. Zaboga što da ga pitam, dok tako gleda kroza me, u prazno?
 
Čudno je što se skijaš vašega formata rađa u podneblju koje inače nema izrazita alpska obilježja - kažem, da bih nekako održao konverzaciju.
 
- Zaista? Nikad nisam o tome razmišljao.
 
I Dolfe Vojsk mi pomaže:
 
Ingemar, zanima li te sportska prošlost Švedske? Vi ste oduvijek imali sjajne sportaše i prvake...
 
- Da. Možda. Ne znam.
 
I tako to ide. Uživao sam danas, ispod Weisshorna, gledajući dva perfektna Stenmarkova pobjednička veleslaloma, dvije doista veličanstvene vožnje: kakva elegancija, mekoća, poput prstiju pijanista koji najvećom lakoćom dodiruje tipke, bez napora, savršenom sigurnošću. Ali ovaj razgovor, ne, to više nema smisla, pa makar morali vraćati devizne dnevnice zbog neobavljena posla.
 
 
Pričam sve to poslije muzičaru Kreši iz sastava "The Agramers", koji u ekskluzivnom hotelu "Kulm" u Arosi izvrsnom svirkom zabavljaju i šarmiraju bogate goste. Krešo se amaterski zanima za psihologiju. Stenmark ga je zaokupio, došao je radi njega i gore, na cilj, da ga vidi izbliza.
 
- Znate što, Ingemar je, zapravo, nesretan mladić. On se tako štiti; tako pokušava sačuvati svoju ličnost, svoje "ja". Ne da se zarobiti, ne želi da drugi njime posve zavladaju. A na snijegu je rođeni predvodnik. To se odmah vidi. Tako se izdvaja, odskače! Imponira taj njegov nordijski mir i potpuna ravnodušnost; njemu nije do jeftinog efekta. Što je šutljiviji i udaljeniji, više će ljudi za njim trčati, tražiti ga. Tako je to. On je divljač koju love. Nije to vedar život, naprotiv.
 
Ingemaru pripisuju dvije lijepe izjave. Navodno je jednom rekao da noću u Tärnabyju traži odsjaje zvijezda u snijegu i da ga ta ljepota sjevernjačke prirode ispunjava mirom i radošću. I druga njegova misao: "Pobjede me oslobađaju. Porazi me uništavaju."
 
Ne znam je li doista tako rekao, ne bih se usudio tvrditi. Direktor Vojsk pozvao nas je da ostanemo u "Pörtschliju" na rođendanskoj večeri u čast šampiona. Ne, hvala, ne bismo ostali. Možda nekom drugom prilikom. 
 
Ingemar nam letimice pruža ruku. Bez riječi. I mi se opraštamo, bez riječi. Možda to i nije bio pravi intervju, uspio novinski razgovor. Ipak, poslije Arose čini mi se da poznajem Stenmarka bolje nego prije. Ako uopće itko poznaje mladića Ingemara Stenmarka iz Tärnabyja, čovjeka koji mrzi vlastitu popularnost i slavu, a ništa ne može uraditi protiv toga. I zato uporno šuti.
 
Do nas dopiru riječi:
 
"Razreži tortu, Ingemar. Tako. Sretno, Ingemar, sretno. Da svakako, uskoro ćeš na spavanje, sutra je paralel-slalom, znamo, potreban ti je odmor... "
 
Nakon svega popili smo dobar švicarski "kirsch" i slušali "The Agramerse" do dva ujutro. Ubrzo je za nama stigao i Dolfe Vojsk. Nas ne čeka nikakav paralel-slalom, srećom.
 
Napisao: Vilko Luncer, snimio: Vlado Duić (Start, 1978.)"
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara