OSTALI SPORTOVI

Kamion joj je pregazio nogu i ostala je invalid. Danas je svjetska prvakinja

Kamion joj je pregazio nogu i ostala je invalid. Danas je svjetska prvakinja
Foto: Facebook

MANASI JOSHI je tek započela karijeru softverskog inženjera kada se uobičajeni odlazak na posao pretvorio u veliku tragediju. Iza nje su dani puni bola i užasa, ali je nesreća ipak donijela veliki preokret u njenom životu.

Nesreća se dogodila jednog jutra u prosincu 2011. godine. Manasi je kao i svakog jutra motociklom otišla na posao u tvrtku gdje se prvi put zaposlila kao softverski inženjer. Kuća u kojoj je živjela s roditeljima nalazi se u Mumbaiju, nekoliko kilometara od njenog radnog mjesta. Poslije 10 minuta vožnje dogodila se teška nesreća. Kamion, koji se kretao u suprotnom smjeru, prešao je preko njene noge.

"Bila sam svjesna situacije. Odmah sam sjela i skinula kacigu. Znala sam da su ozljede teške", sjeća se Manasi kobnog dana.

Ljudi su se brzo stvorili kraj nje, ali nitko nije znao kako pomoći.

"Indijci su human narod, ali u kritičnim situacijama nisu osobito vješti", kaže Manasi uz osmijeh.

Policajci su odlučili Manasi staviti na nosila i odvesti je u obližnju bolnicu. Tamo nije bilo uvjeta za saniranje teških ozljeda ruke i lijeve noge koja je bila smrskana. U bolnici nije čak bilo ni kirurga koji bi je operirao.

"Bila sam frustrirana, jer sam izgubila mnogo krvi i vremena čekajući na pomoć", kaže Manasi.

Vozilo Hitne pomoći koje je trebalo odvesti Manasi u bolju ustanovu došlo je tek poslije dva sata. Auto je bio u jezivom stanju, a vožnja do bolnice produbljivala je agoniju u kojoj se nalazila Manasi. Saniranje ozljeda počelo je tek u 17.30 istog dana, čak devet sati poslije nesreće.

Liječnici su joj uspjeli spasiti nogu. Imala je nekoliko operacija u razmaku od desetak dana. Ipak, pojavila se gangrena i na kraju liječnici nisu imali izbora. Odlučili su joj amputirati nogu.

Život prije nesreće

Manasi je odrasla u obitelji gdje je obrazovanje prioritet. Njen otac je znanstveni radnik zaposlen u državnom centru za atomska istraživanja. Djeci je stalno govorio da postave najviše akademske ciljeve. Manasi je uspješno završila studij i postala softverski inženjer. Osim učenja, sudjelovala je u mnogim dodatnim aktivnostima.

"Igrala sam nogomet, košarku i odbojku. Također, bavila sam se glazbom, jer su roditelji uvijek govorili da dani moraju biti ispunjeni zanimljivim aktivnostima", objašnjava Manasi.

 
 
 
View this post on Instagram

My sports prosthetic leg does not satisfy the size restriction of hand luggage and I always have to check in as luggage during my tournament travel. 30% of time I've got it lost in transit and has been delivered late. This picture is from Australia Para-Badminton International which took place in Geelong in November 2018 where my sports prosthesis was lost in transit in Singapore. Airlines were unable to track it, ground support staff in Melbourne were not replying to my messages and I got my prosthesis almost after 4 days, 3 days into competition. This is me wearing @pramod.bhagat8 's shoes in my walking prosthesis (I just carry my right shoe & my left shoe is always attached to my sports prosthesis). I had tweeted and shared my prosthesis baggage loss story across my social media where a friend of friend of friend, ex employee of Changi airport lost and found, happened to see it. She contacted her colleagues and found it with whatever minimal information she had. That day I realised the true power of social media and networking. I thank all the people who have been helping me almost always going out of the way making sure my paths are clear and my journey smooth.

A post shared by Manasi Nayana Joshi (@joshi.manasi) on

Najviše je voljela badminton, a prvi trener bio je njen otac. On je naučio Manasi kako držati reket i izvoditi udarce.

Poslije teške ozljede, vratila se svojoj velikoj ljubavi.

Rođena prvakinja

Manasi je u kolovozu prošle godine ispisala povijest badmintona. Usprkos ozljedi, radila je naporno i postala je član para-badminton reprezentacije Indije s kojom je sudjelovala u završnici svjetskih prvenstava.

U finalu Svjetskog prvenstva nastupila je protiv sunarodnjakinje Parul Parme. Nikada do tada nije trijumfirala protiv nje, ali je ovaj meč bio poseban.

"Dobro sam se osjećala na terenu. Bila sam veoma brza i ruka me slušala. Sve je izgledalo besprijekorno", prisjeća se Manasi.

 
 
 
View this post on Instagram

Really happy to share with you that I won a Gold in The BWF Para Badminton World Championships 2019. I worked really hard for this one and I am super happy that all the sweat and hardwork has paid off. This is my first Gold at the World Championships and it wouldn't have been possible without the support of my trainers and coaches at Gopichand Academy. There are SO many people who have contributed to this victory - Gopi Sir, thank you for being there for all my games at the World's and for allowing me to train at the academy. Thank you Rajendra sir and Hary coach @coach_hary for working tirelessly on my skills. Trainer Raju L for your complete belief and pushing me to my limits. My sister @nupur_g_joshi for making me believe that everything is possible, my family and friends for always having my back. My sponsors Welspun Group @welspungroup and Mallcom @mallcomindia, for supporting me in my journey and making sure I reach this stage. BPCL @bpclimited, my employer. Amit Malik for being a mentor, all the players at the academy and everyone who supported me in this journey. Thank you Rakesh Pandey for playing Mixed Doubles and Zehra Baglar for playing Women’s Doubles with me. And a BIG THANK YOU to each one of you who has been rooting for me from different parts of the country and the world.

A post shared by Manasi Nayana Joshi (@joshi.manasi) on

Meč je protekao u znaku potpune dominacije Manasi, a tijekom posljednjeg seta osvojila je 13 vezanih bodova. San se pretvorio u stvarnost, a djevojka iz Mumbaija postala je svjetska prvakinja.

Druga strana medalje

Manasi se dobro sjeća dana poslije nesreće. Kaže da su joj prijatelji pomogli u teškim trenucima, jer nisu dopustili da se osjeća usamljeno. Njena bolnička soba postala je omiljeno mjesto za druženje, a sprijateljila se i s medicinskim osobljem.

"Nisam znala da mi se nešto strašno događa u životu. Najteže je bilo kada sam došla kući, pogledala se u zrcalo i shvatila da sam izgubila dio tijela. Dan kasnije sam rekla sebi da je to samo ožiljak", navodi Manasi.

Badminton je bio dio oporavka i navikavanja na protezu. Poslije nekoliko treninga pokazala je vještinu i talent. Tijekom treninga vidjela je dečka koji se bavi para-badmintonom. Uslijedio je poziv za pristupiti nacionalnom timu, a potom i službeni ulazak u reprezentaciju.

Prvi turnir na kojem je sudjelovala održan je u Španjolskoj. Nije pobijedila, ali je osjetila snažnu motivaciju nastaviti sa sportom. Upoznala je ljude koji igraju sjajno usprkos teškom hendikepu.

"Bili su ljubazni i velikodušni. Čak su i zahvalili što sam im se odlučila pridružiti. To je zapravo jedan od razloga zbog kojih je para-badminton postao moja profesija", objašnjava Manasi.

Pullela Gopichand je snažno je utjecao na njenu karijeru. Riječ je o čovjeku koji je poslije karijere prvaka otišao u trenerske vode. Njegova akademija iznjedrila je nove svjetske asove. Manasi je tada radila u banci. Poslije susreta s Gopichandom, napustila je ured i čvrsto zgrabila reket.

"Izgledala je veoma hrabro. Čuo sam njenu priču i inspirativno je djelovala na mene. Ozbiljno sam shvatio njenu ambiciju da profesionalno igra badminton", navodi Gopichand za BBC.

Treniranje parasportaša bio je izazov za bivšeg prvaka. Trening je vodio na jednoj nozi, jer je htio shvatiti kako Manasi doživljava igru. Sa stručnim stožerom napravio je plan koji je pomogao Manasi popeti se do ovih visina.

Velika popularnost

Pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Baselu učinila je Manasi popularnom u čitavoj zemlji.

"Mnogo toga se promijenilo. Ljudi me prepoznaju i prilaze kada me sretnu na ulici", kaže Manasi i dodaje da izlazi ususret navijačima koji se žele fotografirati s njom.

 
 
 
View this post on Instagram

Samyukta - One person who wrote the maximum no. of testimonials for me on Orkut :) She inspires me every day to work hard, be carefree and manage my time efficiently. During my hospitalisation, I used to feel extremely hot due to the medication. She was the one who would sit beside me and fan me (with a paper) continuously for hours or give me a massages for the frequent headaches. Inspite of being in different colleges and specialisation, we studied together till we graduated. When I had a tournament in the US in 2017, she just booked her tickets, rented a car and came to cheer for the team, for me. When her mother was retiring from Indian Railways, she wanted to be there with aunty. Samyuktas' local US flight got cancelled from the airport because of poor Weather. She hitchhiked in snow storm, reached nearby city, got another flight and somehow boarded the connecting flight to India. Such is her love and kindness. Wishing her the best on her birthday. Keep spreading your love and light Samyu @samyukta_bharadwaj

A post shared by Manasi Nayana Joshi (@joshi.manasi) on

"Vijest o pobjedi u Baselu odjeknula je na društvenim mrežama. Djeca iz moje zgrade napravila su poster s mojim likom i zalijepila ga na naša ulazna vrata. Razveselila sam se i postavila poster na vrata svoje spavaće sobe", kaže Manasi.

Osim postera, Manasi čuva sve medalje osvojene na velikim natjecanjima. Količina čestica plemenitih metala se razlikuje, pa odličja prilikom kontakta stvaraju drugačiji zvuk. Taj zvuk je poznat parasportašima, jer osobe s oštećenim vidom tako prepoznaju osvojenu medalju.

"Sviđa mi se inkluzivni dizajn medalja i to je obilježje društva u kojem želim živjeti", navodi Manasi.

Njen idući cilj je kvalifikacija na Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. godine.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara