Za razliku do europskih liga, koje su sada na pola sezone, kineska počinje u veljači ili početkom ožujka pa su tamošnji klubovi, pod patronatom superbogatih, prije svega građevinskih tvrtki (npr. Guangzhou Evergrande i Shanghai Shenhua) 1. siječnja dočekali spremni s desecima milijuna eura i dolara, kako bi na Daleki istok privoljeli igrače iz europskih i južnoameričkih velikana. Tako su u samo nekoliko dana od početka godine i prijelaznog roka, kineski klubovi doveli sljedeće igrače: 

 

 

Shanghai Shenhui ne smeta što Carlos Tevez sljedeći mjesec puni 33 godine i nakon što je platio 10 milijuna eura odštete Boci Juniors, jamči mu 76 milijuna eura za dvogodišnji ugovor. Time je Tevez postao najbolje plaćeni nogometaš na svijetu, s godišnjim primanjima 15 milijuna višim od Ronaldovih i s čak 18 milijuna boljom zaradom od Messijeve.

 

 

Shanghai SIPG kupio je 25-godišnjeg veznjaka Oscara uz odštetu Chelseaju od 60 milijuna eura i dvogodišnju plaću igraču od 48 milijuna eura. S 24 milijuna godišnje plaće njemu, Kinezi tako više ne drže samo prvo, nego i drugo mjesto na ljestvici najplaćenijih nogometaša svijeta. Top 5 također zatvaraju Kinezi i to upravo ovaj šangajski klub koji Hulka godišnje plaća 20 milijuna eura. 

 

 

Tianjin Quanjian ima toliko novca da za igrača kojem za šest mjeseci ističe ugovor, kada ga mogu dobiti besplatno, ove zime platio čak 20 milijuna eura, koliko su Zenitu dali za veznjaka Axela Witsela (27), dok je igraču četverogodišnjim ugovorom garantirano ukupno 80 milijuna eura. Ako pratite talijanske medije, onda znate da je u posljednjih godinu dana bilo barem nekoliko desetaka naslovnica tamošnjih sportskih dnevnika (o naslovnicama portala da ne pričamo) na kojima se naveliko razvlačilo kako Witsel samo što nije potpisao za Juventus, a Belgijac je naveliko slao ljubavna pisma iz Lenjingrada u Torino. Ali, od puno priče nema ništa, dok puno keša rješava sve. Juve je želio čekati do ljeta i dobiti Witsela besplatno, dok je u siječnju bio za njega spreman platiti tek 6 milijuna. Tianjin Quanjian, koji je tek ušao u prvu kinesku ligu, očito je višestruko izdašniji od nedodirljivog vladara Italije. Witsel je priznao kako "za Juventus navija od djetinjstva", ali da se ponuda iz Kine ne odbija. 

 

Tianjin se pojačao i Kwon Kyung-Wonom. Njegov dosadašnji klub Al-Ahli dobio je 10,5 milijuna eura odštete, dok je korejskom defenzivcu zajamčeno 13 milijuna eura zarada za pet sezona u Kini. 

 

Investiranje dojučerašnjeg kineskog drugoligaša od gotovo 125 milijuna eura u samo dva igrača nije ništa novo. Prije nekoliko godina klub prigodnog imena Bogatstvo (Hebei China Fortune) ulazak u prvu ligu proslavio je raskošnim kupnjama Gervinha i Lavezzija.

 

 

Shanghai SIPG osim Oscara ima i petu, za sada posljednju kinesku akviziciju u prva četiri dana nove godine. To je veznjak Odil Ahmedov (29), koji je promijenio klub za 7 milijuna eura odštete Krasnodaru. Igrač će za dvije godine u Kini zaraditi 10 milijuna eura. Pojačanje iz Uzbekistana posebno je bitno za njegov novi klub jer u kineskoj Super Ligi klubovi mogu nastupati s četiri strana igrača te s igračem rođenim u Aziji, koji iako nije Kinez, ne zauzima mjesto iz kvote za strance. 

 

 

Prošla su nedavna vremena kada je Kina bila tek groblje slonova za zaslužne, ali islužene europske ili južnoameričke aseve ili utočište za bofl robu u naponu snage s tih destinacija. Razlog je strateško usmjerenje ne samo kineskih mecena koje imaju klubove kao igračke, nego kineske države, da financijsku moć pretoči u globalni utjecaj na nogometnom planu. Najpopularniji sport Kina je proglasila područjem od državnog interesa i u idućih 20 godina planira osvojiti SP, kako bi postala i nogometna velesila. Kineski predsjednik Xi zaluđen je nogometom i ne krije da mu je to cilj i san.

 

Jasno, izvršitelji ove strategije superbogate su korporacije u čijem su klubovi vlasništvu, koje ulažu  basnoslovne svote u nogometaše iz inozemstva. Naravno da na ovim poslovima neće ostvariti profit, niti će u slučaju preprodaje zaraditi barem veći dio uloženog, ali u uređenju u kojem država i dalje sve regulira, u zasluge im se uzima pristajanje uz državnu strategiju i rad na njenu ostvarenju, pa navedene tvrtke mogu računati na razne olakšice ili dobivanje poslova kada su u pitanju grandiozni građevinski zahvati, kakvih u Kini dakako ne nedostaje. 

 

 

Za ovo je dobar primjer transfer Jacksona Martineza iz Atletica u Guangzhou Evergrande. U ljeto 2015. Atleti ga je kupio za 37 milijuna eura, očekujući da nakon sjajne golgeterske gaže u Portu bude Novi Falcao. Umjesto toga, postao je Novi Cerci i u 22 nastupa postigao tek tri gola, ističući se ne samo neefikasnošću, nego i sporošću i nemoći. Svi su zato ostali u čudu kada je pola godine kasnije, Guangzhou ovaj promašaj na pragu 30. godine platio čak 42 milijuna eura, pa je Atletico čak i zaradio na investiciji koja se na kraju ne može proglasiti promašenom, usprkos dokazanim Martinezovim limitima.

 

Ali, Evergrande, građevinski div i vlasnik kineskog kluba, kupio je Martineza i tako ga bjesomučno preplatio kao znak dobre volje prema Wandi, drugom kineskom "developeru", s kojim Evergrande želi poslovati. 

 

U ovom poslu daleko je bitnije što Wada, u vlasništvu najbogatijeg Kineza Wanga Jialina, drži 20 posto Atletica, negoa što je Martinez od dolaska u Kinu postigao samo četiri gola, pa ispada da je Guangzhou svaki njegov zgoditak platio više od 10 milijuna eura.

 

 

Tako da priču o kineskoj ofenzivi na igrače europskih klubova, završavamo podsjećanjem na klubove sa Starog kontinenta koji su već u potpunom i djelomičnom kineskom vlasništvu: Aston Villa, Atletico Madrid, Espanyol, Inter, Lyon, Manchester City, Milan, Nice, Slavia Prag, Sochaux, West Bromwich Albion, Wolverhampton Wanderers...