"Klinci, ne trčite za parama, igrači se ne stvaraju na klupi"

"Klinci, ne trčite za parama, igrači se ne stvaraju na klupi"
Foto: Fiba

IZRAEL je u finalu bio puno bolji. Tehnički, taktički, fizički. Fizički najviše. Hrvatska U-20 reprezentacija na EP-u u Njemačkoj osvojila je srebro. To je uspjeh koji na težini dobiva ako znamo da Hrvatska nikad prije nije igrala u finalu tog uzrasta, a ova je selekcija prije dvije godine bila ispala u diviziju B. Momčad koju je na turnir poveo izbornik Damir Rajković, inače trener Škrljeva, ispraćena je bez velike pompe. Gotovo nitko nije ni primijetio da mladi hrvatski košarkaši igraju neko natjecanje. Momci su otišli u tišini, a onda su krenuli fantastični rezultati. U grupi su razbili sve svoje rivale. Francusku deset razlike, Španjolsku 15, Ukrajinu isto 15. U osmini finala Velika Britanija je pometena sa čak 32 poena prednosti. Ni jaki Talijani u četvrtfinalu nisu imali izgleda. Njemačka je javnost od svoje reprezentacije očekivala puno, čak i zlato. Uzalud. ''Izgubljena generacija'', kako su ove momke nazivali mnogi, rutinski je ušla u finale. Tu je nažalost bio kraj, jer su Izraelci demonstrirali puno kvalitetniju košarku, za koju Rajković nije imao rješenje.

Bez obzira na poraz u finalu, srebro je fantastičan rezultat. Naviknuti na bolne poraze hrvatske košarke, ova nas je selekcija nakon dugo godina razveselila i dala nam je nadu da u budućnosti opet možemo imati jaku reprezentaciju.

Damira Rajkovića uhvatili smo u Njemačkoj, dok je s igračima čekao let za Hrvatsku, i razgovor smo otvorili s dojmovima nakon finala. Izbornik Hrvatske priznao je da su ih Izraelci na početku iznenadili agresivnošću i da je već nakon prve četvrtine utakmica bila odlučena. Premda se Hrvatska u trećoj četvrtini bila vratila na samo -2.

''Bili su bolji. Nema tu neke filozofije. Nismo imali rješenja za njihov konstantni presing, na agresivnu igru. Prvi put smo se na turniru susreli s takvim protivnikom i dok smo se uspjeli prilagoditi na takav stil košarke, Izrael je imao ogromnu prednost. Počeli smo sramežljivo, brzopleto, nismo agresijom uzvratili na agresiju. Prvi smo faul napravili tek u sedmoj minuti. Nismo uspjeli nametnuti naš stil igre već smo ušli u njihovu trku i tu smo se pogubili. Kasnije smo krvarili ganjajući prednost i jednostavno smo pukli. Prva četvrtina je usmjerila susret. Fizička dominacija Izraela bila je presudna. Ubili su nas napadačkim skokom i samo iz tih drugih napada postigli su 16 poena. Kad imaš takvog protivnika, jako je teško igrati.''

U polufinalu protiv Njemačke i u četvrtfinalu protiv Italije, čak i kad je protivnik vodio, dojam je bio da Hrvatska to ne može izgubiti. U finalu je bila druga priča. Čak i kad se Hrvatska u trećoj četvrtini spustila na samo -2, izgledno je bilo da će Izrael biti prvak. Slažete li se?

''U pravu ste. U treću četvrtinu smo ušli jako dobro, odigrali smo u nekoliko napada fantastičnu obranu i doveli smo susret u egal. Međutim, bio je to privid. Umjesto da mi tada nametnemo svoju igru, da iskoristimo momentum, počeli smo griješiti. Udarali smo u zid. Promašili smo u nizu tri otvorene trice, Ljubičić se ozlijedio i tu je bio kraj. Mislim da smo izgubili onog trenutka kad smo pobijedili Njemačku i kad smo ušli u finale. Željeli smo mi pobijediti Izrael, trudili smo se, pokušavali smo, ali uvjeren sam da smo psihički pukli nakon Njemačke. Cijela je Njemačka od te reprezentacije očekivala naslov prvaka, na nas nitko nije računao i kad smo ih srušili, ispraznili smo se. U takvom stanju protiv Izraela nismo imali šanse.''

Hrvatska je kroz povijest u mlađim kategorijama osvajala puno medalja, ali čini mi se da ovu generaciju od svih drugih trofejnih izdvaja činjenica da nema pravu zvijezdu, igrača koji dominira, koji kvalitetom odskače i za kojeg s više ili manje sigurnosti možemo reći da ga čeka sjajna karijera. Hrvatsku su nekad do medalja vodili Vujčić, Sesar, Ukić, Šarić, Zubac, Žižić… Dojma sam da ovu momčad više krasi homogenost cjeline nego izrazita pojedinačna kvaliteta pa me zanima koliko A reprezentacija može profitirati od ove medalje jer cilj mlađih selekcija nije nužno osvajanje odličja, nego stvaranje igrača za seniorsku vrstu.

''Ova generacija nije imala potencijal i kvalitetu kao ona generacija 1997. godišta za koju su igrali Žižić, Zubac, Bender, Arapović. To je točno. Cijela Europa, ne samo mi u Hrvatskoj, imamo problem što nam najbolji igrači prerano odlaze vani, ne igraju za reprezentaciju i ovaj turnir po meni je bio pokazatelj da vidimo gdje smo bez igrača neke ekstraklase. Dat ću vam primjer Španjolske. Nije im igralo nekoliko igrača i na ovom turniru doživjeli su debakl. Fantastična stvar za hrvatsku košarku je sve jača Premier liga, koja daje mogućnost mladim igračima da skupljaju seniorske minute. Jer samo tako, igrajući ozbiljnu košarku, postaje se pravi igrač. Cijela ova generacija skupila je zavidnu minutažu u hrvatskoj ligi i tu smo napravili razliku u odnosu na jednu Francusku ili Španjolsku, koje objektivno imaju kvalitetniju ligu i financijski su neusporedivo moćnije od nas. Razlika je samo u minutama koje mladi igrač dobije u seniorskoj košarci. Ne u minutama koje mu neko pokloni, nego u minutama za koje se sam izbori. Ponavljam, ova generacija možda nema neki ekstra talent, ali ima tu nekoliko jako dobrih igrača i ako se oni naslone na generaciju '97., ako se stvori prava kemija, mislim da bi to moglo biti fantastično za hrvatsku košarku.''

Koliko je teško stvoriti jaku reprezentaciju ako u generaciji nema vrhunskog talenta?

''Hrvatska je mala zemlja, nema nas puno, a u posljednjih 20 godina napravili smo sve da devastiramo hrvatsku košarku. Međutim, moj stav je da nema odustajanja. Treba dobro pročešljati svaki kutak Hrvatske, potrebno je dati pravu priliku svakom igraču i ako budemo strpljivi, uporni i ako nam nije problem raditi, mislim da rezultat neće izostati. Na ovom turniru imali smo problem s visokim igračima, njih nekoliko je moralo otpasti zbog ozljeda, ali u konačnici to nije bilo toliko ni loše. Bili smo prisiljeni forsirati što više igru na bekove i dobili smo Kalajžića, Perkovića, Uljarevića… Volio bih da prestanemo živjeti u prošlosti i biti prekritični jer nemamo više klasa kao što su bili Kukoč ili Rađa. Pomirimo se s tim da je to tako i da su druge države napredovale u košarci. Moramo shvatiti da ako želimo napredovati da nas čeka ogroman rad i strpljenje, a ova medalja može biti kamen temeljac, zalog za svijetlu budućnost. Želio bih da mladi igrači sad vide da se može, da će im se dati prostora i da je na njima da se pokažu i nametnu. Svojim igračima stalno govorim: Dođite i zaslužite seniorske minute. Jedino tako ćete postati igrači. Ova generacija je dobila te minute, imaju prostora. Ali to mora biti još bolje, još jače. Ovim putem i apeliram i na Ligu, na klubove, na državu. Nemojte zatvarati dvorane, pustite nas da radimo, da treniramo, dajte nam pristojne uvjete. Jasno mi je da smo financijski daleko od bogatih zapadnih zemalja, ali nama nije potreban toliki novac. Želimo samo normalne uvjete za razvoj. Hrvatska košarka treba dati šansu mladima, nikoga se ne smije otpisivati. Pokazali smo i na ovom turniru da nismo daleko od najboljih. Neka nam putokaz bude Izrael. Cijela njihova bekovska linija imala je ozbiljnu minutažu u izraelskom prvenstvu i to se osjetilo na ovom EP-u.''

Mateo Drežnjak i Mateo Čolak igrali su jednako tako značajne utakmice i pridonosili svojem razvitku i uspjehu reprezentacije u HKK Široki Brijeg iz Bosne i Hercegovine.

Ključni igrači ove generacije bili su oni koji su dobili dovoljno prostora u hrvatskom prvenstvu. No kako riješiti problem ABA ligaša koji mladim igračima minutažu daju na kapaljku? Uljarević je vrhunski potencijal, to je pokazao i u nekoliko utakmica za A reprezentaciju u ovim kvalifikacijama. Međutim, kako će postati pravi igrač kad je Cibona, umjesto da ga istrpi neko vrijeme, na njegovu poziciju ove sezone dovela dva igrača? I to nije problem samo Uljarevića.

''Meni je to jasno, ali što da radimo? Kako da utječemo na politiku klubova? Rješenje vidim u svijesti samih igrača da oni možda shvate da im je bolje otići u neki manji klub i igrati za manji ugovor, nego sjediti na klupi velikog kluba i prema manjim sredinama se postavljati nadmeno. Niti jedan igrač nije se stvorio sjedeći na klupi. Povući ću paralelu s nogometom. Luka Modrić danas je najbolji igrač na svijetu, ali tko zna u kojem bi pravcu njegova karijera išla da se nije odlučio otići u Zrinjski i Zaprešić. Tamo je igrao seniorski nogomet, skupljao je iskustvo i rutinu i u Dinamo se vratio kao najbolji igrač. Zvone Boban godinama je bio nositelj Milana, ali ni njemu nije bio problem iz Milana otići na posudbu u Bari. To je jedini ispravan put, ali nažalost, kod nas je jako malo klubova s vizijom.''

Ima li iz ove generacije netko tko već sad može pomoći da se reprezentacija plasira na SP? 

''Ima. O imenima neću jer ne želim nekoga posebno isticati pa mu na taj način možda napraviti medvjeđu uslugu. No mislim da ima nekoliko momaka koji kroz ovakav sustav kvalifikacija jako mogu pomoći reprezentaciji.''

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara