MARIO GÖTZE

Klopp mi se unosio u lice i vikao. Danas sam mu zahvalan na tome

Klopp mi se unosio u lice i vikao. Danas sam mu zahvalan na tome
Foto: EPA

ZA MENE je pakao nemogućnost da igram nogomet. Doista je toliko jednostavno. Veći dio svoga života nisam imao većih poteškoća. Sve je išlo glatko i od vrlo mlade dobi mogao sam živjeti svoj san. Izašao sam pred tribinu Žuti zid kad mi je bilo 17 godina. Igrao sam kod dva najveća nogometna trenera. Postigao sam gol u finalu Svjetskog prvenstva s 22 godine. Da budem iskren, bio sam toliko mlad da nisam ni shvaćao to što sam proživljavao. Nisam to dovoljno cijenio. A onda sam se razbolio i gotovo sve je nestalo. Ali nemojmo početi time. Počnimo s lijepim uspomenama, počnimo s gospodinom Kloppom, za web stranicu The Players' Tribune piše njemački reprezentativac Mario Götze.

On je bio moj prvi trener, on je bio taj koji je vjerovao u mene i dao mi priliku da debitiram sa 17 godina. Smiješno mi je vidjeti ga u Liverpoolu jer on je jako prirodan tip pred medijima. Autentičan je i govori što god želi. No mislim da većina ljudi vidi samo onu njegovu verziju koja stoji uz aut-liniju. Postoji i njegova vrlo ozbiljna verzija. Kad mi je bilo 17 ili 18 godina i kad ne bih pružao 100 posto na treninzima, bio bi baš zastrašujući. Dojurio bi do mene, unio mi se u lice i počeo vikati na mene.

Znate kako on govori pokazujući zube...

Ne mogu to savršeno prevesti s njemačkog, ali znate kako on govori pokazujući zube: "Moraš pokazati više strasti! Moraš dati sve od sebe! Jebemti! Idemo!"

Nakon treninga, ponovno bi bio sasvim smiren. Odveo bi me na stranu i rekao: "Mario, kako si? Razgovarajmo o životu. Što se događa?"

Znao je kako se nositi sa mnom. Bio je izvanredan trener, ali za mene kao mladog igrača najvažnija je bila njegova osobnost. Nikad nisam upoznao nogometnog trenera koji je bio toliko prirodno zabavan. Nikad neću zaboraviti kad sam ga sreo u Düsseldorfu tijekom ljeta. Bio je tamo kod nekog liječnika kako bi napravio transplantaciju kose. Bila je to velika vijest u Njemačkoj, ali njemu je to bilo zabavno. Smijao se, rekao mi je sve o tome kako će kul izgledati kad završi.

A onda, dok je odlazio, namignuo mi je i rekao: "Ne brini se, Mario, sačuvat ću broj."

"Kako to misliš?" rekao sam.

"Sačuvat ću liječnikov broj za tebe. Možda će ti zatrebati za koju godinu", odgovorio je.

Nasmijao se i otišao. Većini ljudi bilo bi neugodno ili ne bi ništa rekli, ali on uopće nije mario. Bio je jako smiješan i pozitivno je utjecao na svakoga oko sebe. Moram mu zahvaliti jer mi je omogućio početak i zajedno smo postigli velike stvari tih godina u Dortmundu. Od 10. do 20. godine živio sam u istoj kući sa svojim roditeljima, igrao sam za klub iz svog rodnoga grada i zaista nisam imao nikakvih problema.

A onda sam s 20 godina odlučio otići.

Znam da je to nešto što većina ljudi još uvijek ne može razumjeti. Nije se to dogodilo usred noći. Bila je to najteža odluka u mom životu i trebalo mi je dosta vremena. Bayern me kontaktirao prethodne godine i odlučio sam da neću ići. Ali kad je objavljeno da je Pep Guardiola novi trener, ponovno su me zvali i više nisam znao što da radim.

Kad imaš 20, ne shvaćaš kako svijet funkcionira

Morate razumjeti kako razmišlja 20-godišnjak. Sjećate li se kad ste imali 20 godina? Ne shvaćate način na koji svijet funkcionira. Nisam imao priliku studirati na sveučilištu. Nikad nisam živio sam. Osjećao sam da mi je u životu potrebna promjena. Imajući na umu samo nogomet, osjećao sam da bi me igranje kod Pepa nagnalo da se razvijem kao igrač.

Odlučio sam otići i nisam shvaćao posljedice. Nekoliko tjedana kasnije, ispred kuće mojih roditelja bila je policija koja nas je štitila.

Ne znam tko je pustio vijest. Svakako to nisam bio ja. Bilo je to posljednje što sam želio. Tajming je očito bio potpuno pogrešan. Dva dana prije nego što smo igrali s Real Madridom u Ligi prvaka, pronijela se vijest da u ljeto odlazim.

Danas razumijem reakciju. Zaista razumijem. Za mnoge ljude, nogomet je više od igre.

Ali u ono doba, bilo je šokantno. Zvižduci i transparenti naših navijača... Osobno sam se mogao nositi s time, ali moj mlađi brat tada je imao 14 godina i došao je u sukob u školi. Ljudi su svašta govorili mojoj majci. Mojoj su obitelji prijetili na internetu. To je bilo zaista nevjerojatno proživjeti, zato što je to bio naš dom. Ja sam se u ljeto odselio, ali moja obitelj morala je ostati živjeti u Dortmundu pa je njima zapravo bilo najgore. Bilo je to najteže razdoblje u našim životima, ali teško je reći da mi je žao.

Jedna od stvari koju sam naučio u životu je da se ne može predvidjeti što dolazi. Neki od najvećih trenutaka koje sam proživio u nogometu dogodili su se odmah nakon najmračnijih. I obrnuto. Ako ste pratili medije, bio sam Juda, potom heroj, potom razočaranje, a onda sam napustio nogomet. I sve to u samo četiri godine.

Bilo je posebno iskustvo imati Pepa za trenera i upoznati ga kao osobu, baš kao i Kloppa

Ne mogu reći da je odlazak u Bayern bio pogreška, zato što sam od Pepa naučio nevjerojatno mnogo o nogometu. Mogao je satima govoriti o taktici, a ja sam naučio gledati na nogomet iz nove perspektive. Razina treninga bila je najintenzivnija i najpedantnija koju sam ikad iskusio. Bilo je posebno iskustvo imati ga za trenera i upoznati ga kao osobu, baš kao i Kloppa. Zato mi to razdoblje izaziva dvojake osjećaje. Bilo je vrlo teško napustiti Dortmund, ali da nisam napravio promjenu, da nisam otišao u Bayern, bi li na Svjetskom prvenstvu sve bilo isto?

Život je čudan. Ljudi pričaju o tom Svjetskom prvenstvu i o mom golu u finalu, a mislim da pritom zaboravljaju kakvo je sranje taj turnir bio za mene sve do samoga kraja. Svatko zaboravlja da sam bio zamijenjen u poluvremenu utakmice osmine finala protiv Alžira. Ali ja ne zaboravljam. Nisam bio u početnoj postavi u četvrtfinalu protiv Francuske, a u polufinalu s Brazilom nisam odigrao ni minute. Volio bih reći da sam bio dovoljno zreo za to, ali bio sam vjerojatno tužniji nego ikad u životu. Nisam mogao pronaći baš ništa pozitivno. Bio sam zaista depresivan uoči finala.

Nije bilo moguće vidjeti što će se dogoditi. Ljudi govore samo o tom golu. Za mene je gol najmanje važan. Udaranje lopte... To sam učinio tisuće puta. Gol je samo posljedica moje odluke u hotelskoj sobi da ću prestati biti depresivan zbog toga kako se stvari odvijaju i da ću se uoči finala usredotočiti na trening koliko god mogu.

Gol je dijelom bio plod sreće.

Trener je mogao odlučiti da me neće uvesti u igru kao zamjenu. Mogao je iskoristiti mnoge druge igrače. André Schürrle je mogao odlučiti da mi neće dodati loptu u toj situaciji. Jedva da je gledao.

Lopta je mogla pasti drukčije u kazneni prostor. Metar lijevo ili desno.

Golman je mogao obraniti.

Kad me lopta udarila u prsa, mogao sam biti u negativnom razmišljanju. Mogao sam ne vjerovati. Možda se to nikad ne dogodi.

Postoji milijun različitih scenarija u kojima ja nisam taj koji je postigao pobjednički gol za svjetski naslov na Maracani.

Löw mi je rekao: 'Pokaži svijetu da si bolji od Messija". A ja se toga uopće ne sjećam

Taj gol je više od sna, ali ono što mi je dalo najviše radosti je način na koji su me tretirali u danima prije utakmice. Bio sam na najnižim granama karijere, a tri dana kasnije odjednom sam heroj, a mi smo svjetski prvaci. Proces prolaska kroz tu nevolju je ono što me inspirira, posebice nakon svega što sam proživio do tog trenutka.

Nisam bio spreman za očekivanja. Toliko se pisalo u medijima nakon što je Joachim Löw komentirao Messija. Kad me u finalu pozvao s klupe, mislim da mi je rekao: "Pokaži svijetu da si bolji od Messija." Ali iskreno, nisam to procesuirao. Bio sam previše fokusiran na taktiku i ono što sam trebao učiniti. I zaista ga nisam čuo.

To se pročulo nakon što je Löw to ispričao na konferenciji za novinare. U Bayernu je već bilo dosta pritiska. Ta usporedba vjerojatno nije bila najbolja za mene. Imao sam 22 godine. Ono što su ljudi očekivali od mene bilo je pretjerano pa mi mentalno nije bilo lako.

Mi smo ljudska bića, zapamtite. Znam da je to lako zaboraviti. No nakon Svjetskog prvenstva grubo sam upozoren na to. U sljedeće dvije godine počeli su problemi s mojom tjelesnom spremom. Naporno sam trenirao zbog svih očekivanja, a bio sam u velikoj boli. Nisam shvaćao što se događa. Zaista sam bio umoran, činilo mi se kao da se moje tijelo lomi. Na kraju su mi dijagnosticirali poremećaj metabolizma, a mnogi su govorili kako će to biti kraj moje karijere.

Ne bismo se trebali mrziti zbog boja

Morao sam na rehabilitaciju i morao sam smanjiti brzinu na nekoliko mjeseci, kako bih se oporavio. Na neki način, za mene osobno to je bilo dobro. Nitko ne želi zdravstvene probleme, ali s druge strane, od moje osme godine nogomet je bio moj cijeli život. Čak i osvajanje Svjetskog prvenstva... Zvučat će čudno, ali gotovo da to nisam pojmio. Nakon toga, otišli smo na trotjedni odmor i kad sam se vratio u Bayern, kao da se nikad nije ni dogodilo. Dočekalo me samo još više očekivanja, više titula, više golova. U Bayernu je bilo nemilosrdno.

Tek kad sam se morao odmaknuti od nogometa, mogao sam prvi put sve sagledati. Sve kroz što sam prošao, dobro i loše.

Najbolja odluka koju sam dobio u to vrijeme bila je povratak u Dortmund. Kad sam kao 20-godišnjak otišao, nisam imao nikakvu perspektivu o životu. Može zvučati smiješno, ali na nogomet sam gledao kao na dječju igru. Trčiš s loptom po travi. Za mene je to bio samo sport. Ali kad proživiš toliko uspona i padova, kad vidiš koliko to znači ljudima, kad vidiš mržnju, ljubav, pritisak, onda dobiješ neku perspektivu.

Doduše, aspekt mržnje je nešto što i dalje ne razumijem. I dalje sam blizak s Bayernovim igračima koji su bili dobri prema meni dok sam bio u klubu. Mislim da se ne bismo trebali međusobno mrziti zbog boja, pogotovo nakon što su neki od nas zajedno donijeli naslov svjetskog prvaka našoj zemlji. To će nas zauvijek povezivati.

Ali danas imam drukčiju perspektivu o Dortmundu. Mnogi ljudi koji su bili ljutiti kad sam otišao izrazili su mi dobrodošlicu i to jako cijenim.

21. studenoga 2009.

Znam da se većina ljudi uopće ne sjeća ovog dana. Nije to ništa posebno. Neodlučeno 0:0 s Mainzom. No ja ga nikad neću zaboraviti jer tog dana me Jürgen Klopp u 88. minuti pozvao s klupe kako bih debitirao. Zamislite, imao sam 17 godina. Odrastao sam u istoj ulici. Bilo je ludo.

Ustao sam s klupe i trčao uokolo. Gledao sam prema Žutom zidu i navijačima i, iskreno, bio sam toliko nervozan da sam se mogao posrati u gaće prije nego što sam stupio nogom na teren.

Znate, siguran sam da će ljudi u sljedećih 100 godina gledati taj gol u finalu Svjetskog prvenstva. I to je nešto vrlo posebno, naravno. Ali taj prvi korak na travu Westfalenstadiona za mene je jednako nezaboravan. Zato moram zahvaliti Kloppu na tome. Bio je to početak priče.

I znate što? Sretan sam što nakon svih tih godina mogu reći da mi i dalje ne treba telefonski broj onog liječnika za kosu.

Još ne. Možda jednog dana u dalekoj budućnosti.

Konačno, ono najvažnije...

Želim zahvaliti navijačima Borussije što su me podržali tijekom ove sezone. Bilo je to nešto zaista posebno. Toliko toga smo prošli zajedno. Osobno, bio sam i na vrhu i na dnu. Ne znam gdje će nas putovanje odvesti, ali želim reći da ovaj klub predstavlja vrlo poseban dio moga života te da sam sretan što ponovno uživam u nogometu.

Danke. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara