kobe bryant

Kobe Bryant: Što je mentalitet ubojice

Kobe Bryant: Što je mentalitet ubojice
Foto: EPA

U SURADNJI s poznatim NBA fotoreporterom Andrewom Bernsteinom, tragično preminuli Kobe Bryant prije dvije godine izdao je knjigu Mamba Mentality. Slavni košarkaš u njoj je ostavio vrijedna osobna sjećanja, a jedan ulomak prenijela je web stranica The Players' Tribune.

Sjećam se kad sam kao dijete dobio svoju prvu pravu košarkašku loptu.

Volio sam njen osjećaj u svojim rukama. Bio sam toliko zaljubljen u loptu da je zapravo nisam želio koristiti, jer nisam želio uništiti njenu hrapavu kožu i savršene utore. Nisam želio narušiti osjećaj.

Volio sam i njen zvuk. To tapkanje kad bi lopta udarala o tvrdo drvo. Oštrinu i jasnoću. Predvidljivost. Zvuk života i svjetla.

To su neki od elemenata koje sam volio oko lopte, oko igre. To su bili srž i korijen mog procesa i umijeća. To su bili razlozi zbog kojih sam prošao sve što sam prošao, zbog kojih sam uložio sve što sam uložio, otišao duboko koliko sam otišao.

Sve se vratilo u tom posebnom tapkanju, kojim sam bio zaluđen kao dječak.

Dok sam bio mladi igrač, moja ravnoteža nije bila dobra.

Pogledajmo samo kontrast između nas, počevši od držanja. Michael stoji ravno od pojasa prema gore. Ne naginje se ni na koju stranu i zato je tako uravnotežen i usredotočen. On kontrolira svoje tijelo i igru.

Usporedite sve to s mojom obranom. Koristim svoju podlakticu kako bih prebacio težinu u njegova leđa, baš kako su nas učili. Nažalost, to je sve što radim ispravno. Naginjem se naprijed, što je velika pogreška, te vršim preveliki pritisak na njega. Samo to, uz malo gravitacije, izbacuje me iz ravnoteže. Kao rezultat toga, jedan Michaelov potez, jedna odlučan okret desno ili varka lijevo, izbacio bi me iz igre i dao mu prostora da šutira ili da me prođe. Ova obrana definitivno nije dobra.

Srećom, ovu sam fotografiju vidio 1998. godine. Nakon proučavanja, ispravio sam svoje držanje i ravnotežu. Nakon toga, bilo je puno teže igrati protiv mene u obrani.

Allen Iverson bio je nizak, ali i nevjerojatan.

Moja je filozofija bila koristiti prednost u visini i šutirati iznad njega. Ništa ne moram pokušavati, nikamo ne moram ići, ne moram ga proći. Samo ću pucati preko njega jer imam otvoreni šut.

Ono o čemu govorim nije isto kao i prilagodba za skakača. Kad me Allen pokrivao, primio bih loptu u povoljnoj poziciji, na napadačkoj poziciji sa strane, zato što me on nije mogao spriječiti u primanju dodavanja.

Ali nisam li mogao primiti loptu još bliže, možda oko linije slobodnih bacanja? Nisam li ga mogao proći driblingom na oko sedam metara od koša? Možda, ali to ne bi bilo pametno. Odlučio sam ne prihvatiti loptu oko linije slobodnih bacanja jer bi me Sixersi zaustavili i spriječili. Mogao sam se okrenuti prema košu i driblati, ali Sixersi bi me opet okružili i zaustavili.

Primanjem lopte malo sa strane od linije slobodnih bacanja ili više prema krilu mogao sam izbjeći njihove namjere, zato što mi se ne bi mogli suprotstaviti pri dodavanju i ne bih morao driblati da bih imao otvoreni pogled preko njega.

Ne bih rekao da se moj liderski stil promijenio s godinama.

Volim stavljati ljude pred izazove i pričinjavati im neugodu. To je ono što vodi introspekciji i ono što vodi poboljšanju. Moglo bi se reći da sam izazivao ljude da budu najbolji što mogu biti.

Taj pristup nikad nije iznevjerio. Ono što sam ipak prilagodio bio je pristup od igrača do igrača. I dalje sam ih izazivao i stavljao u neugodne pozicije, samo što sam to činio na način koji je prilagođen njima. Da bih naučio što će kod koga funkcionirati, počeo sam raditi domaću zadaću i pratiti kako se ponašaju. Naučio sam nešto o njihovoj prošlosti i slušao sam koji su njihovi ciljevi. Doznao sam što ih čini sigurnim i gdje leže njihove najveće sumnje. Kad sam ih jednom shvatio, mogao sam pomoći izvući najbolje iz njih dodirivanjem pravog živca u pravom trenutku.

Uvijek sam imao za cilj ubiti opoziciju. Glavno o čemu smo LeBron i ja razgovarali bilo je što čini mentalitet ubojice. Gledao je kako prilazim svakom pojedinom treningu i neprestano izazivam njega i ostale dečke.

Sjećam se kako smo se u jednom poluvremenu zezali na terenu. U poluvremenu sam došao u svlačionicu i ne baš pristojno pitao dečke što, dovraga, mi to radimo. U drugom poluvremenu, LeBron je fantastično odgovorio i zaigrao dominantnim načinom razmišljanja.

I od tada sam gledao kako ide istim putem.  

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara