Kostarika: Totalno drukčiji od drugih

Kostarika: Totalno drukčiji od drugih
Foto: EPA

U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici, već, stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi sažeti prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.

Neovisnost počinje šalicom kave

Suprotno svom imenu, područje današnje Kostarike je više stoljeća bilo siromašno, izolirano i rijetko naseljeno. Tijekom kolonijalnog razdoblja, od 16. do 19. st., Kostarika je bila najjužnija provincija generalne kapetanije Gvatemale, nominalno dijela Potkraljevstva Nove Španjolske, ali u stvarnosti s velikim stupnjem autonomije i pod duhovnim vodstvom biskupa Leona iz Nikaragve. Međutim, zbog udaljenosti od glavnog grada kapetanije, zabrane trgovanja s južnim susjedom Panamom, koja je tada bila dio Potkraljevstva Nove Granade, i manjka resursa poput zlata i srebra, Kostarika je uglavnom bila ignorirana od obiju administracija.  

Crvena, plava i bijela boja dominiraju opremom i grbom te su dio nacionalne zastave koja se u obliku sličnom današnjem pojavila 1848. godine, odnosno deset godina nakon što je Kostarika proglasila neovisnost izlaskom iz raspadajuće Ujedinjene Provincije Centralne Amerike. Kada je Meksiko proglasio neovisnost od Španjolske 1821. godine, Kostarika je s ostalim dijelovima kapetanije Gvatemale postala dio kratkotrajnog Meksičkog carstva. Međutim, već 1823. godine je sudjelovala u stvaranju Ujedinjenih Provincija Centralne Amerike odnosno Savezne Republike Centralne Amerike iz koje će izaći 1838. godine. 

Osim što su bili razočarani međusobnim sukobima unutar federacije, kostarikanski vođe su ubrzo shvatili potencijal za uzgoj kave čiju su sadnju nastojali poticati, stoga su krenuli putem stvaranja samostalne nacionalne države i nacije. Od četrdesetih godina 19. st. odvijao se neprestan prijenos kave od Središnjeg ravnjaka (Meseta Central ili Valle Central) do pacifičkih luka povezanih s Europom, što je navelo i Britance da investiraju u njenu trgovinu. Za razliku od plantažera šećerom i indigom, ljudi koji su se bavili uzgojem kave su i na malom jutru zemlje mogli zaraditi dovoljno za jednostavan život. Te 1848. Kostarika se proglasila republikom i time definitivno prekinula sve veze s umirućom Saveznom Republikom Centralne Amerike. Službeno, vladajuća elita je bila tobože inspirirana Pariškom revolucijom iz 1848., stvaranjem Francuske Druge Republike, odnosno njenom trikolorkom. Naravno, bojama svoje zastave su dodijelili drugačije idealističke epitete (ustrajnost, beskonačnost, vječnost, vjerski ideal, toplina kostarikanskog naroda itd.).  

''Utočište demokracije, pravde i mira''

Kostarika je slijedila obrazac izolacionizma, sličan onome u kolonijalno doba. Nije pokazivala zanimanje za brojne pokušaje obnavljanja federacije tijekom 19. i većeg dijela 20. st. Istovremeno, crvena boja je značila i različitost od ostalih srednjoameričkih nacionalnih država koje su se počele formirati raspadom Ujedinjenih Provincija: Gvatemale, Hondurasa, Nikaragve i San Salvadora. Punih deset godina prije 1848. Kostarika je koristila bijelo-plave elemente u svojoj zastavi, izvedene iz zastave Ujedinjenih Provincija. Navedene države su nastavile u različitim varijacijama koristiti spomenute boje, ali ne i Kostarika. Proces formiranja kostarikanskog nacionalnog identiteta temeljio se na ideji o različitosti od ostatka Centralne Amerike, kulturnoj homogenosti, europskom podrijetlu, demokraciji, pacifizmu i jednakosti. 

Prema njihovom mišljenju, kostarikanski nacionalni identitet je usko povezan s internacionalnom promocijom ljudskih prava. Ono je poticalo državu da sebe vidi kao jedinstvenu među susjedima, ali i u svijetu. Uspjela je samu sebe projicirati na nacionalnoj i međunarodnoj razini kao vrlo pravedno i kohezivno društvo koje slavi ljudska prava zbog duboko ukorijenjenog idealizma. Ona je predstavljana kao ''utočište demokracije, pravde i mira'', osobito nasuprot susjednih nacija čija je tadašnja povijest bila obilježena ratovima i nasiljem. 

Na različitost, odnosno posebnost ukazuje i nacionalna himna čija je glazba službeno prihvaćena 1852., a tekst pedeset godina kasnije. Glazba nema vojne konotacije nego, prema mišljenju Kostarikanaca, pobuđuje osjećaj zajedništva, solidarnosti i mirovnih dogovora između nacija. Prenosi patriotski osjećaj putem kojeg država pokazuje svoj identitet i miroljubivu narav. 

Provjereni recept za stvaranje zasebne nacije: Narcizam malih razlika

Kostarikanski nacionalni identitet je formuliran u 19. st. i otada se nije mnogo mijenjao. U njenom primjeru vidljivo je kako su nacije zamišljene zajednice, odnosno, drugačije rečeno, one su formacije konstruirane na temelju različitosti i nejednakosti. Kostarikanski identitet se može objasniti pojmom narcizma malih razlika koji potiče napadanje i diskriminiranje onih ''drugih'', kojima je skupina jako slična, koristeći popularnu retoriku kako između njih postoji radikalna razlika. Osjećaj različitosti je snažan način za izgradnju osjećaja zajedništva. To se prije svega odnosi na konstruiranje razlika naspram Nikaragvanaca. Predstavljajući sebe kao miroljubivu naciju, nasuprot nje su stajali ratoborni članovi ratom opustošene Nikaragve. Prema tome, i sami Nikaragvanci su viđeni kao nasilni i agresivni. Sve negativne asocijacije koje Kostarikanci imaju prema Nikaragvancima se temelje na suprotnoj slici od one koju imaju o sebi i svojim sunarodnjacima.  

Još jedna važna značajka Kostarike koja je razlikuje od njenih susjeda jest to što se ona javno smatra bijelom. Rasa i bjelina imaju veliku važnost pri formuliranju definicije kostarikanske nacionalne slike. Uz to, Kostariku od, primjerice, većine europskih zemalja razlikuje i to što je ondje rasna i etnička pozadina stranca važnija od njegove kulturne i jezične blizine domaćem društvu. Općenito, rasna i etnička diskriminacija je zajednička cijeloj Latinskoj Americi, gdje su društveno-ekonomski statusi uzajamno povezani s bijelom bojom kože, dok se status domorodaca dovodi u vezu sa siromaštvom, nedostatkom prilika i nižim društvenim statusom.

(Skoro) Sve je bijelo, bijelo

U kostarikanskom društvu je uspostavljena jasna podjela između poželjne migracije (tj. Europljana, Sjevernoamerikanaca, bijelaca, investitora) i nepoželjne migracije (tj. radnika iz ostatka Srednje Amerike, Afrike i Azije). Potonji su, pak, sudjelovali i bili važan faktor pri izvršavanju većih projekata poput izgradnje željezničke konstrukcije i razvoja velikih agrikulturalnih površina koji su učinili Kostariku relativno razvijenom zemljom, iako su remetili poželjnu bijelu sliku države. 

Naravno, u stvarnosti kostarikansko društvo nije čisto bijelo, nego ga čine i mulati, crnci ili Afrokostarikanci, Indijanci i Azijati. Etničke granice su vidljivije u Središnjem ravnjaku, dok većina etnički raznolikog stanovništva živi na geografskim marginama države. Indijansko stanovništvo je bilo prepušteno povijesnom zaboravu, smješteno u prirodi, daleko od bijele civilizacije. Nacionalni identitet u Kostariki je stvaran od strane grupe koja je kroz povijest uvijek imala kontrolu nad područjem, a to su bili uglavnom potomci mestika i europskih doseljenika u Središnjem ravnjaku. Liberali su željeli stvoriti sliku kako je Kostarika još od kolonijalnog razdoblja bila mjesto jednakosti i demokracije. Bez obzira na to jesu li tradicionalna tumačenja podrijetla nacionalnog identiteta Kostarike točna ili ne, jasno je da je slika zemlje prvenstveno potaknuta predanošću demokraciji, ljudskim pravima i socijalnoj pravdi, što je u konačnici obilježava u međunarodnoj zajednici puno jače nego, primjerice, njena veličina ili resursi. 

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Toma Bitkeviciute. HOW THE CONSTRUCT OF HOST COUNTRY’S NATIONAL IDENTITY AFFECTS IMMIGRANTS’ ATTAINMENT OF BELONGING. Aalborg University. 2016 (disertacijski rad)

MARGARET E. CRAHAN. COSTA RICA: NATIONAL IDENTITY AND THE PROMOTION OF HUMAN RIGHTS. Corte interamericana de Derechos Humanos. (2001), XXI, 1.

''Afgro-Costa Ricans'', https://en.wikipedia.org/wiki/Afro-Costa_Ricans

''Costa Rica'', https://en.wikipedia.org/wiki/Costa_Rica

''Costa Rica: Sport and recreation'', https://www.britannica.com/place/Costa-Rica/Sports-and-recreation#ref129485

'Costa Rica: Indenpendece'', https://www.britannica.com/place/Costa-Rica/Independence

''Flag of Costa Rica'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Costa_Rica

‘’National anthem’’, https://www.costarica.com/culture/national-anthem

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara