Križanac - igrač kojega Hrvatska ignorira

IVICA KRIŽANAC sinoć je pružio još jednu u nizu izrazito kvalitetnih partija u svom Zenitu, zasigurno najvećem iznenađenju ovogodišnjih klupskih euro natjecanja. Ruski je prvak doslovno deklasirao njemačkog velikana i plasirao se u finale Kupa Uefa protiv škotskog Rangersa, a hrvatski je nogometaš ponajboljeg svjetskog napadača u ovom trenutku, Lucu Tonija, učinio potpuno nevidljivim. Slično savršeno markiranje obavio je i prije nekoliko godina kada je s Gornikom pobijedio Ćorlukin Manchester City, također u Uefinom kupu. Tada je odlično obavio posao čuvavši Francuza Anelku.

Već opjevana priča o Križancu kao nesuđenom i neželjenom reprezentativcu, zaslužuje novu pažnju, jer je Omišanin, bez pretjerane patetike, trenutačno sigurno jedan od tri najbolja hrvatska stopera, a Biliću baš obrana zadaje najveće glavobolje samo mjesec dana prije početka europske smotre.

Zadnji put u kombinacijama kod Cice

Unatoč impresivnim nastupima u ruskom prvaku, Križanca se i dalje potpuno ignorira, a čovjek kojemu su Poljaci nudili državljanstvo i reprezentaciju, nije niti na širem Bilićevom popisu koji sadržava imena poput Dinamovca Dine Drpića ili Hrvoja Vejića.

"Volio bih kad-tad zaigrati za Vatrene, radi toga sam i odbio Poljake. Ni za jednu zemlju osim Hrvatske ne bih mogao igrati. Ljudi su za našu domovinu davali živote, ni uz jednu himnu osim Lijepe naše ne bih mogao igrati s pravim nabojem. Još uvijek mi cijela priča zvuči nestvarno, međutim, javi li se izbornik odmah se pakiram i dolazim", objasnio Križanac uoči Svjetskog prvenstva 2006. godine kada se posljednji put našao u reprezentativnim kombinacijama još za Cicinog mandata.

"Bilić je čudan čovjek"

Kranjčar ga ipak nije pozvao, a Križanac se ponadao da će se dolaskom Bilića nešto promijeniti. Shvativši da niti Slaven Bilić ne računa na njega, Križanac je u jednom intervjuu sasuo paljbu po novom izborniku i, čini se, zatvorio si vrata reprezentacije za sva vremena.

"Ne bih se se sad odazvao niti da igram za Real Madrid. Izbornik je čudan čovjek i ne razumijem kako je uspio završiti pravni fakultet. Da sam dobio poziv igrao bih svim srcem za 4 milijuna Hrvata, a ne za Slavena Bilića. Očito da o pozivu ne odlučuje kvaliteta, nego neke druge stvari.  Nisam od onih koji žele poziv radi prodaje u neki klub. Bilić očito voli raditi svašta u životu: biti izbornik, pravnik, menadžer, a uskoro bi možda želio biti i predsjednik države", izjavio je tada Križanac.

"Neću Križanca zvati niti da potpiše za ManU"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na Križančev istup Bilić je oštro reagirao rekavši da ga neće pozvati niti da potpiše za Manchester United.

"On je uvrijedio svoje eventualne kolege i to je nedopustivo. On ne može u reprezentaciju nikada i ni u kojem slučaju. Svatko ima pravo biti ljut, ali ovakvo ponašanje ne mogu tolerirati. Kvaliteta je jedini kriterij mog izbora i više se nikada neću nikome opravdavati zašto sam nekoga pozvao ili nisam", jasan je bio Bilić koji od tada Križančevo ime nije niti jednom spomenuo niti u pozitivnom, niti u negativnom smislu.

Bilić kao Prpić?

Sličnu situaciji nedavno smo imali priliku svjedočiti u hrvatskoj Davis cup reprezentaciji. "Teniski" izbornik Prpić u više je navrata naglašavao da su vrata reprezentacije zatvorena za Ivu Karlovića zbog njegovog nekorektnog ponašanja, da bi na koncu "u interesu reprezentacije" popustio i ipak pozvao Karlovića za dvoboj protiv Talijana u Dubrovniku.

Može li Bilić preći preko teških riječi koje je s Križancem izmijenio preko tiska i napraviti zaokret? Vrlo teško, ali to ipak ne briše činjenicu da je Križanac zaslužio poziv u hrvatsku reprezentaciju i da bi bio veliko pojačanje za klimavu hrvatsku obranu, najlošiji dio naše momčadi. Ako smo klečali pred "Argentincem" Danijelom Bilošem, po kojega je Marković slao privatne avione i rasprostirao crvene tepihe, onda je smiješno ignorirati igrača koji je Lucu Tonija "pospremio u džep".

Križancu i Hajduk nedosanjani san

Ivica Križanac rođen je 13. travnja 1979. u Splitu, a svoju nogometnu karijeru započeo je u šibenskom prvoligašu, od kuda je najprije preselio u Slaven Belupo, da bi posljednje partije u HNL-u odigrao za Varteks. Prvi inozemni angažman imao je u Češkoj gdje je nastupao za Jablonec, a kasnije i za Spartu gdje je uglavnom na klupi prosjedio dvije godine. 2001. odlazi u Poljsku, najprije u Gornika iz Zabze, da bi nakon samo 6 mjeseci prešao u Grodzick. Omišanin je tek u Poljskoj stekao punu nogometnu afirmaciju, ubrzo je izvanrednim igrama zaradio kapetansku traku, a 2004. godine proglašen je za najboljeg stranog nogometaša, ali i uopće sportaša u Poljskoj. Sjajne igre 2005. priskrbile su mu transfer u ruski Zenit iz St. Petersburga s kojim je u prosincu 2007. godine osvojio nacionalno prvenstvo ispred moćnih Spartaka i CSKA.

Ivica je po zanimanju profesionalni kuhar, oženjen je i ima dvije kćeri. U djetinjstvu je želio biti glumac, a osim Hajduka, najdraži klub mu je Real Madrid, stoji u informacijama na službenim stranicama ruskog kluba. Za omiljeni Hajduk odradio je samo jedan trening, još kao mladac sa 14 godina. Kaže da mu se nije mu se svidio odnos prema igračima, a očito da ništa bolje sreće nema niti s reprezentativnom vrstom.

Marko Petrak
Foto: AFP

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara