USPON I PAD ČILIĆA I IVANIŠEVIĆA Osvojili su Grand Slam, pa tresnuli o dno

USPON I PAD ČILIĆA I IVANIŠEVIĆA Osvojili su Grand Slam, pa tresnuli o dno

Foto: Guliver Image/Getty Images

"DRAGI prijatelji, želim s vama podijeliti ovu vijest. Nažalost, više ne radim sa svojim trenerom Goranom Ivaniševićem. Počeli smo raditi zajedno u rujnu 2013. i imali smo mnogo uspjeha u tom razdoblju, posebno osvajanje US Opena 2014. Bila je velika privilegija raditi s Goranom, uživao sam u našem poslu sve vrijeme i Goran mi je pomogao da ostvarim mnoge ciljeve. Nažalost, staza koju smo dijelili na ovom putovanju se razilazi i odlučili smo završiti naš odnos. igrača i trenera. Goranu želim sve najbolje u budućnosti", poručio je najbolji hrvatski reket.
 
Čilićeva odluka možda je šokantna, ali u svijetu vrhunskog sporta nema mjesta za emocije 
 
Tim riječima preko Facebook profila najbolji hrvatski tenisač na poprilično šokantan način raskinuo je suradnju s Goranom Ivaniševićem, čovjekom zbog kojeg je drastično promijenio igru, postao ofenzivniji, dobio hrabrost u izmjenama i napokon servis iz samog svjetskog vrha.
 
Marinova odluka, koliko god možda i neočekivana bila, iz sportskog kuta racionalna je, jer i teniskom laiku jasno je da nakon senzacionalnog osvajanja US Opena 2014., njegova karijera cupka na mjestu. Čilić u posljednje dvije godine nikako ne uspijeva pronaći momentum za napraviti dodatan iskorak, koji bi ga katapultirao u sam vrh Toura, gdje po talentu vjerojatno i pripada. Zato je ova odluka i očekivana. Svijet vrhunskog sporta ne trpi emocije, a Marinu je očito postalo jasno da nešto radikalno u svojoj karijeri mora promijeniti ako želi barem još jednom reprizirati senzacionalan kraj 2014. godine.

Nakon senzacionalnog US Opena 2014., Marin je izgubio glad za pobjedama i naslovima
 
Da bi detektirali zbog čega je i kad je puklo između Marina i Gorana dovoljno je baciti oko na Čilićeve rezultate u posljednje tri sezone. Osim tog US Opena, previše je tu bilo nesretnih, da ne kažemo šokantnih poraza, koji su se hrvatskom prvom reketu događali na velikim turnirima, uglavnom zbog mentalnog pada u ključnim trenucima već dobivenih mečeva. Porazi od Novaka Đokovića u osmini finala Roland Garrosa 2014. u četiri seta i u četvrtfinalu Wimbledona u pet setova iste godine, nisu se trebali dogoditi.
 
Marin je u oba ta meča dominirao, imao je najboljeg svjetskog igrača na koljenima, no kao i toliko puta u svojoj karijeri, prepao bi se pobjede protiv igrača sa samog vrha i vlastitim pogreškama poklanjao bi mu trijumfe. Nije problem gubiti od Đokovića, čak ni 14 puta zaredom (Čilić protiv Đokovića ima skor 0-14), no problem je što kad gledamo Marina protiv sjajnog Srbina bez obzira na stanje na semaforu i na terenu, nekako znamo da će na kraju Nole pobjednički podići ruke.

Goran je uskočio u priču kad je Marin razmišljao i o prekidu karijere, napravio je puno, ali došlo je vrijeme za rastanak
 
Suradnja Marina Čilića i Gorana Ivaniševića nastupila je koncem 2013., najmučnije godine u Čilićevoj karijeri, kad je zbog nedokazanih i pokvarenih optužbi za doping Čilić bio suspendiran i dobar dio sezone nije smio nastupati. Čilić je u to vrijeme bio na dnu, razmišljao je čak i o prekidu karijere, a onda se povezao s legendarnim i ludim Splićaninom, koji mu je na neki način promijenio anemičnu krvnu sliku i u žile mu ubrizgao ono što je Marin već bio izgubio - želju za pobjedama i trijumfima.
 
Čilić se angažmanom Gorana Ivaniševića priklonio popularnom trendu da vrhunski igrači za trenere biraju bivše velikane bijeloga sporta, pa je tako Boris Becker trener Novaku Đokoviću, Ivan Lendl vodio je Andyja Murraya, Ivan Ljubičić trenirao je Miloša Raonica (koji je pak nastavio s legendarnim Johnom McEnroeom), a danas je dio tima Rogera Federera, nakon što je Švicarac otkazao jednom od najvećih igrača svih vremena Stefanu Edbergu.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Čilić je pod budnim okom Gorana Ivaniševića ostvario zavidne rezultate, jer u tri godine jedan naslov na US Openu i jedno polufinale istog turnira te čak tri četvrtfinala Wimbledona nisu ostvarenja za podcjenjivanje, međutim, baš ovo zadnje četvrtfinale i nevjerojatan poraz u pet setova od Rogera Federera čini se da je bio detonator odluke da Marin raskine ovu suradnju.
 
Poklonjena pobjeda Federeru u Wimbledonu bila je okidač
 
Čilić je imao 2:0 u setovima protiv najvećeg ikad, a kako je već ranije iz turnira ispao Đoković, Hrvatskom se tenisaču kao nikad prije pružala sjajna prilika da preko švicarskog velikana, ali i veterana izbori najprije polufinale Wimbledona protiv Raonića, igrača protiv kojeg bi svakako mogao igrati, a onda u finalu što bude protiv Murraya.

Međutim, Marin je umjesto "nokautiranja" velikog Federera, koji je bio na konopcima, dozvolio slavnom Švicarcu povratak i preokret. Federer je u tom meču odigrao niz veličanstvenih poena, to nitko ne spori, no od najboljeg ikad takvi su poeni očekivani. Ali, budimo realni, nije Federer senzacionalnom igrom razbio Marina, već je Čilić pobijedio sam sebe jer se prepao pobjede. Strah je njegov najveći neprijatelj već duže vrijeme, a silne neshvatljive pogreške na break lopte i na meč lopte, plastičan su opis onoga što se tog popodneva događalo na Centralnom turniru najvećeg svjetskog turnira. Upravo tu leži odgovoronost Gorana Ivaniševića.
 
Od US Opena 2014. dojma smo da je Marin izgubio glad za pobjedama i naslovima, ponekad nakon silnih šokantnih poraza izgledao je kao da je zadovoljan postignutim, a upravo ta stavka dijeli vrhunske tenisače, one najveće, od onih odličnih ili jako dobrih. Ivanišević očito nije uspio, barem ne na duge staze, promijeniti Čilićev stav prema sportu, onom vrhunskom i kompetitivnom.
 
Donio je mu je onaj početni zamah, galvanizirao ga je, digao ga je iz mrtvih, no za nešto više, pobjednik Wimbledona iz 2001. jednostavno nema dovoljno stručnosti. Kao motivator Ivanišević je možda uspio u nekim stvarima, no za popeti Čilića na stepenicu više, studioznosti i znanja nije imao. Dojma smo da su ove tri godine bile Goranov maksimum u ulozi trenera i jasno je da je vrijeme za promjene.

Marin će morati ponovno pronaći glad za trijumfima i pobjedama nad onim najvećim i pobijediti strah ako ne želi da ga teniska povijest pamti kao samo jednog usputnog prolaznika 
 
Marin ako želi postati velik, da ga povijest pamti kao igrača koji je ostavio nasljeđe za budućnost tenisa, morat će se probuditi iz letargije u koju je upao u posljednje vrijeme i ponovno osjetiti glad za naslovima i pobjedama. Posebice protiv onih najvećih. Ili će ostati upamćen kao samo jedan od mnogih Andreasa Gomeza, Petera Kordi ili Thomasa Johanssona, kojima se zalomio jedan Grand Slam naslov i na tome su stali.
 
Istina, i Goran ima samo jednu Grand Slam titulu, no ta je priča nešto sasvim drugo i zbog načina kako je osvojena, ludi Splićanin se itekako upisao u zlatnu knjigu teniske povijesti.
 
Hoće li to poći za rukom Marinu, teško je reći, no ako ništa, talent ima, to nikad nije ni bilo sporno, no samo treba pronaći ono nešto što je negdje putem izgubio u zadnje dvije godine - muda, strast i čistu glavu.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara