U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Ovaj se put prisjećamo najluđe utrke u povijesti Formule 1, koju su 1996. u Monte Carlu završila samo trojica vozača, a senzacionalno je slavio Francuz kojem je to ostala jedina pobjeda u karijeri.

POBIJEDITI u jednoj Grand Prix utrci san je svakog vozača koji je ikad u životu sjeo u bolid. Od 771 vozača koliko ih je u povijesti startalo, samo njih 112 uspjelo je pobijediti. Ultimativna pobjeda u Formuli 1 je ona u Monte Carlu. Od kad je postao dio kalendara Formule 1 1950. godine Monaco, taj sveti gral utrkivanja, osvojilo je tek 35 različitih vozača. 

Pobijediti u Monte Carlu znači zauvijek ući u povijesti. Bilo je vozača koji su svoje jedine pobjede ostvarivali na nekim drugim stazama, ali oni koji su to učinili na uskim ulicama Monte Carla ušli su u legendu i o svojoj pobjedi pričaju dan danas. 

Te 1996. godine Olivier Panis imao je 30 godina, a u Formulu 1 je ušao tek dvije godine ranije u momčad Ligiera i imao je prosječne rezultate s nekoliko bljeskova. U prvoj sezoni 1994. iznenadio je drugim mjestom u Hockenheimu, sljedeće godine je također bio drugi u Adelaideu, a 1996. nije imao zapaženih rezultata.

Tek 14. u kvalifikacijama

U prve tri utrke sezone nije bio bolji od šestog mjesta, a uoči Monte Carla je na Nürburgringu i u Imoli morao odustati. Baš ništa nije ukazivalo ne spektakl koji se spremao na najprestižnijoj utrci u sezoni, a ni kvalifikacije prvog dana nisu ulijevale puno samopouzdanja. Njegov Ligier-Mugen-Honda nije najbolje radio i Panis je kvalifikacije završio na 14. mjestu. No, bio je optimističan.

“Kad sam se ujutro probudio i razmaknuo zavjese u hotelskoj sobi, vidio sam da je vani potop. Znao sam da imam šansu. Rekao sam supruzi ‘Danas ću završiti na podiju’. Anne se samo nasmijala i rekla mi je: ‘Budalo, pa startaš s četrnaestog mjesta'”, prisjetio se Panis i dodao:

“Kiša u Monacu. Znaš da će se svašta događati i da je sve moguće. Ja sam zaista vjerovao u to i stalno sam si ponavljao da imam šanse i uvjeravao se da mogu puno napraviti ako se malo stvari poslože”.

Je li Panis to izmislio pa da kad prepričava taj dan sve skupa bude nevjerojatnije zna samo on, ali činjenica jest da baš ništa nije išlo u njegovu korist. U Monte Carlu nikad nije pobijedio vozač koji je startao niže od osmog mjesta. Ligier nije pobijedio na utrci 15 godina, a on, Olivier Panis, nikad. 

Strašna konkurencija u gornjem dijelu grida

Osim toga, ispred njega je na gridu bila krema tadašnje Formule 1 i apsolutno nitko nije stavljao Panisa na popis mogućih iznenađenja, a kamoli mogućih pobjednika. Prvi red - Michael Schumacher i Damon Hill. Kad vidiš njih dvojicu, odmah odustaneš. Između njih i Panisova Ligiera bili su još Berger, Coulthard, Barrichello, Irvine, Hakkinen i Villeneuve, sve redom sto puta veći favoriti od Panisa.

“Imao sam problema s elektronikom, što je bila prava šteta jer sam siguran da bih inače bio među prvih pet u kvalifikacijama. Moj tehničar je plakao od jada nakon kvalifikacija, uvjeren da nemamo šanse s 14. mjesta. Ja sam mu rekao da bezveze plače jer da je sutra novi dan i da je sve moguće”, prisjetio se Panis.

No, atmosfera u Ligierovu boksu je tog jutra bila odlična. Mehaničari su čitavu noć radili kako bi uklonili nedostatke iz kvalifikacija. Nažalost po Panisa, kiša je u međuvremenu stala pa je šansi za kaos bilo sve manje, ali da nešto “ne valja” bilo je jasno nakon jutarnjeg zagrijavanja u kojem je Panis, na opće iznenađenje, bio najbrži.

“Bio sam jako sretan zbog svih mehaničara jer su se ljudi ubili od posla, a to je donijelo rezultat. Bolid je bio odličan, a svi su se pitali koliko je goriva ostalo u bolidu kad smo bili tako brzi na zagrijavanju”, rekao je Panis.

Kaos na zagrijavanju po kiši

A onda - kiša. Nebo se otvorilo nad Monte Carlom i padalo je toliko jako da je uvodna utrka nižih kategorija morala biti prekinuta. Voda se slijevala niz ulice, a prema tadašnjim pravilima ako je pala kiša nakon zagrijavanja na suhom trebalo se održati još jedno 15-minutno zagrijavanje po mokrim uvjetima. 

Kako će izgledati utrka dao je naslutiti Andrea Montermini koji je na mokrom zagrijavanju zakucao svoj Forti Ford u zid. Lamy, Diniz i Fisichella su izletjeli, ali su se uspjeli vratiti. Alesiju je pukla guma, Footworkovi bolidi uopće nisu izašli na zagrijavanje jer su sve rezervne dijelove potrošili na treningu i kvalifikacijama, a Hakkinen je razbio bolid, ali je McLaren, srećom, imao rezervni.

U Ligieru su uoči starta počeli s matematikom. Znali su da je maksimalna brzina njihova bolida po mokroj stazi niža za 32 km/h pa su odlučili napuniti Panisov bolid gorivom do vrha. Neka bude još teži i sporiji, ali će tako eliminirati jedan ulazak u boks zbog goriva. S punim rezervoarom i s jako puno prometa ispred sebe Panis je na 14. mjestu čekao da se pogase crvena svjetla na startu.

Kiša je netom prije starta stala, ali je vidljivost bila dosta slaba i staza je bila potpuno mokra. Već u prvom zavoju Damon Hill je s drugog mjesta prestigao dvostrukog svjetskog prvaka Michaela Schumachera.

Jos Verstappen je brzo shvatio da odluka da starta s gumama za suho nije bila najpametnija jer je proklizao i zakucao se u zid. Na izlazu iz prvog zavoja Giancarlo Fisichella i Pedro Lamy, momčadski kolege u Minardiju, izbacili su jedan drugoga iz utrke.

Schumacher ispao u prvom krugu

Schumacher, koji je pokušavao sustići Hilla dok mu još nije previše pobjegao na izlazu iz Mirabeua, izgubio je kontrolu i završio u zidu. Barrichello se izvrtio na ulasku u Rascasse i morao je odustati, a do petoga kruga u ogradi su završili Ukyo Katayama i Ricardo Rosset, dok je Dinizu otkazao motor.

Nakon samo pet krugova u utrci je ostalo 13 od 21 vozača koliko ih je startalo. Damon Hill je stvorio veliku prednost na prvome mjestu, a iza njega su se baš svi patili s uvjetima osim plavog bolida u kojemu je Olivier Panis jurcao ulicama Monte Carla i skidao jednog po jednog vozača ispred sebe.

“Bolid je zaista bio fantastičan. Osjećao sam da smo i više nego kompetitivni, osjećao sam se baš fantastično”, rekao je Panis koji je do tad već bio na sedmome mjestu, a utrci je ostalo samo 12 vozača.

Ligier je radio savršeno, Panis je prošao i Hakkinena i u momčadi je postalo jasno da s pravom taktikom ulaska u bokseve mogu napraviti čudo. Ključno je bilo pogoditi ulazak u boks, a nakon što je Hill ušao u 30. krugu, Frentzen pao na zadnje mjesto, a Brundle izletio, Panisovi inženjeri pozvali su ga u boks u 31. krugu, što se pokazalo fantastičnim potezom.

Hill nedodirljiv, Panis hvata postolje

Sad na suhim gumama, Panis se u utrku vratio na sjajnom četvrtome mjestu, a ispred njega je bio Eddie Irvine ispred kojega su čitav poštanski broj udaljeni bili Jean Alesi u Benettonu i Damon Hill u Williamsu. Panis je gađao treće mjesto i senzacionalno postolje, a za to je morao prestići Eddieja Irvinea.

No, siroti Irac mučio se s gumama i svojim Ferrarijem i nije imao puno šanse protiv nadirućeg Panisa kojemu su ulice Monte Carla najednom postale dvostruko šire i osjećao je da može napraviti što god poželi.

“Eddie i ja smo bili prijatelji, ali znali smo da u utrci prijateljstva nema. Ali ima poštovanja i on je znao da ja neću napraviti ništa kako bih ugrozio i njega i sebe. Vidio je da sam brži i nije radio previše problema”, rekao je Panis, koji je sjajnim manevrom prošao Irvinea i našao se na poziciji koja mu jamči postolje.

Damon Hill je imao više od 30 sekundi prednosti ispred Jeana Alesija i samo neki neviđeni peh inače izuzetno pouzdanog Williams-Renaulta mogao je stajati Britanca pobjede. No, upravo to se dogodilo. U 41. krugu Hillu je otkazala pumpa goriva i na izlazu iz tunela iz njegova bolida se počelo dimiti.

Dvaput ga poljubila sreća

Williams je stao, Hill je morao odustati i sad je Alesi izbio na drugo mjesto s velikom prednošću ispred Panisa. Alesi je vodio 20 krugova i samo ga je čudo moglo koštati pobjede, ali se na Panisovu nevjerojatnu sreću ono opet dogodilo. Petnaest krugova prije kraja propala je suspenzija na Alesijevu bolidu te je i on morao odustati. Panis je bio prvi, a da toga neko vrijeme nije bio ni svjestan.

“Prošao sam kroz jedan zavoj i na velikom videozidu vidio svoj bolid te čuo gromoglasno navijanje. Shvatio sam što se događa i samo sam si ponavljao ‘Nemoj razbiti bolid’ jer je bilo par trenutaka gdje me malo zanijelo”, rekao je Panis koji je izgradio respektabilnu prednost ispred Coultharda.

Ali drama je tek počinjala. 

U McLaren-Mercedesu su se uhvatili računanja i shvatili da nema šanse da Panis ima dovoljno goriva da završi utrku. Sve što je Coulthard trebao napraviti jest ne izletjeti sa staze jer će Panis ili a) morati u boks ili b) će mu se bolid spektakularno ugasiti krug ili dva prije kraja. Spasa Francuzu, po njihovu izračunu, nije bilo.

Iza Panisa i Coultharda ostalo je još pet bolida, ali ne za dugo. Irvine se izvrtio na istome mjestu gdje je odustao i Schumacher i kad se pokušao vratiti na stazu, u njega se zabio Mika Salo. Na njih je naletio njegov imenjak Hakkinen i sva trojica su odustala ostavivši u utrci samo Panisa, Coultharda, Herberta i Frentzena.

Nema više goriva

Da su u McLarenu u pravu deset krugova prije kraja saznao je i sam Panis. Njegov inženjer Paolo Catone mu je rekao da stvarno neće biti dosta goriva i da je najpametnije da uđe u boks. Panis nije odgovarao. Dva kruga prije kraja u boksu su poludjeli.

“Najednom su se svi tehničari, na svim mogućim jezicima počeli javljati preko radija i urlali su da se moram vratiti po malo goriva. Znao sam da u tom slučaju nemam šanse za pobjedu i povratak u boks jednostavno nije bio opcija”, rekao je Panis i nastavio:

“Razmišljao sam par sekundi i onda im rekao da mi kažu što moram raditi kako bih sačuvao gorivo. Dali su mi smjernice i u svakom krugu sam uspio spasiti par kapi goriva. Uopće nisam koristio šestu brzinu niti sam vrtio motor do kraja u svakoj brzini. Stisnuo bih gas do kraja tek kad bi se Coulthard opasno približio, čisto da zna da me neće prestići”.

U boks se spustio i vlasnik momčad Flavio Briatore koji je par godina ranije kupio Ligier i koji je inzistirao na Panisovu dolasku iz Formule 3. Sad, dva kruga prije kraja, taj isti Panis mogao bi ga koštati podija samo zato što je želio pobijediti.

Upalile se sve lampice

“Nisam znao hoće li biti dosta goriva. Uključio sam radio i rekao sam Flaviju i ostalima da sam pogriješio što nisam otišao u boks, da ću preuzeti odgovornost ako ovo ne završi dobro, ali da momčad uvijek treba ganjati pobjedu”, prepričao je Panis.

Zadnji krug. Pale se sve lampice i upozorenja u njegovu bolidu jer goriva više praktički nema. 

“U razgovor se uključio i moj inženjer koji je rekao da je sve dobro izračunao, da sam se iz kruga u krug držao njegovih uputa i da bi trebalo biti OK. Dok sam prolazio zadnje zavoje samo sam ponavljao ‘Nemoj se ugasiti. Molim te, nemoj se ugasiti’. No nisam bio pod stresom jer sam vjerovao svojem inženjeru”, prisjetio se Panis.

Coulthard ga je ganjao kao da sutra ne postoji, ali ga nije uspio stići. McLarenovi izračuni bili su dobri, ali u njega nisu uračunali ljudski faktor, odnosno Panisovu hrabrost, ludost, kockarski duh, kako god hoćete.

Iza njega i Coultharda ostao je još samo Johnny Herbert budući da je Heinz-Harald Frentzen u zadnjem krugu otišao u boks jer lošiji od četvrtog mjesta više nije mogao biti, a završio je dovoljan postotak utrke da ostane u bodovima. Ciljnom ravninom prošla su samo tri bolida, najmanje u povijesti Formule 1.

Vozio doslovno na parama

Maksimalno trajanje utrke od dva sata probijeno je tri kruga prije kraja i napaćeni Panis je konačno prošao kraj crno-bijele zastave za svoju prvu pobjedu u karijeri. Zaustavio je bolid odmah nakon ciljne ravnine i krenuo slaviti s ljudima iz svoje momčadi. Kad je prva fešta završila, mehaničari su željeli upaliti ponovno bolid da ga Panis odveze u boks, ali nisu mogli. 

“Pokušavali su i pokušavali, ali nije išlo. Nije više bilo goriva, ni kapi! Kad je tvoj dan, onda je tvoj dan i ništa te ne može spriječiti”, rekao je Panis.

Bila mu je to prva i jedina pobjeda u karijeri koja će trajati 158 utrka. Za Francuze je Panisovo slavlje bilo tim veće što je pobijedio Francuz u francuskoj momčadi u Monacu. Panis je zadnji Francuz koji je slavio na legendarnoj utrci.

“To mi je bio najbolji dan u životu nakon rođenja djeteta. Bila je to nagrada za silan trud mene, moje momčadi i svih ljudi oko mene. Osjećao sam da me nakon toga svi vozači više poštuju”, rekao je Panis.

Nije imao odijelo za večeru

Kako to obično biva u Monacu, pobjednik Grand Prixa u nedjelju navečer gostuje kod monegaškog princa pa je tako Panis bio pozvan u goste kod princa Rainiera. No, problem je bio što Panis nije imao nikakvo odijelo nego samo tenisice i majicu jer, iako je bio optimističan, nije očekivao baš pobjedu.

Budući da je bila nedjelja, svi dućani u Monte Carlu su bili zatvoreni i nije imao gdje kupiti odijelo. Onda je urgirao princ koji je naredio da se otvori jedan od butika pa je Panis sa suprugom otišao u šoping i obukao se za večeru. Za stolom je sjedio s princom i njegovom suprugom Stephanie.

“Ja i moja Anne uopće nismo mogli vjerovati da smo tamo. Sve je nekako bilo kao san. Nakon večere nisam uspio tulumariti s momčadi jer su oni već svi bili na putu za Barcelonu pa smo veliko slavlje organizirali na Magny-Coursu par tjedana kasnije. Bila je to jedna luda, pijana i kaotična noć”, rekao je Panis.

Mugen-Honda je zatražila od Ligiera da preda Panisov pobjednički bolid. Ligier je u Japan poslao i bolid i svu Panisovu opremu koju su Japanci potom izložili u svojemu muzeju. 

“Za sljedeću utrku dobio sam potpuno novi bolid, a ovaj u kojemu sam pobijedio vidio sam tek 2016. godine na dvadesetu obljetnicu pobjede. To je bila potpuno luda utrka koju nikad, nikad neću zaboraviti”, rekao je sretni Francuz.