TONI KUKOČ sinoć je dobio krunu karijere ulaskom u Košarkašku kuću slavnih. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, donosimo njegov intervju za časopis Ćao iz 1990. godine, dok je još igrao u Jugoplastici, a prije nego što će ga Chicago Bullsi izabrati na draftu. U njemu je odgovarao na 30 pitanja te govorio o sebi, svojim iskustvima i planovima. Intervju prenosimo u cijelosti.

PRIJE nešto više od dva tjedna, točnije 18. siječnja, cijeli Split bio je na nogama. A kako i ne bi, kad su se tog četvrtka njihovi "žuti", ili kako ih još iz milja zovu - njihovi "zlatnici" - sastajali s tradicionalno jakim izraelskim Maccabijem. Za razliku od tisuća navijača koji su se na Gripe zaputili tek navečer, mi smo put Jugoplastikine dvorane krenuli još oko pola jedanaest prije podne; razlog je bio više nego jak - razgovor s jednim od najboljih, a zasigurno i najomiljenijih jugoslavenskih košarkaša - Tonijem Kukočem.

S obzirom na to da je svaka njegova gesta odavala osobu koja živi "tristo na sat", krenusmo s pitanjima - bez i jednog, jedinog trenutka oklijevanja...

1. Kako bi predstavio sebe u tri rečenice?

(smijeh) Eee, dogovorili smo se da će pitanja biti lagana, a ovo ne samo da nije lagano, već je takvo da ne može biti teže.

2. Kad si počinjao, jesi li vjerovao da ćeš "dogurati" ovako daleko?

Ne, nikako! Čak komotno mogu reći da sam u Jugoplastiku došao, a zatim i ostao samo zbog izvanrednog društva. Tek znatno kasnije, kad sam vidio da bih od ove moje košarke uistinu nešto moglo biti, počeo sam joj se predavati do kraja.

3. Tad si, vjerojatno - kao i većina tinejdžera - imao i neke svoje idole.

U to vrijeme se o NBA ligi znalo jako malo, takoreći ništa, te smo uzore tražili isključivo u našim košarkašima, prvenstveno reprezentativcima. Međutim, kad smo par godina kasnije počeli saznavati nešto više o nedodirljivim NBA igračima, odjednom smo - svi odreda - silno željeli igrati poput njih.

4. Jesi li imao podršku roditelja?

Kako ne! S obzirom na to da smo mi prava sportska familija, bilo je nekako logično da moji budu i ponosni i zadovoljni što im je sin u sportskim vodama. Doduše, moji se nisu aktivno bavili sportom, osim što je otac jedno kratko vrijeme igrao nogomet, ali slobodno se može reći da su sportaši od glave do pete. Eto, npr. moja majka svih ovih godina nije propustila nijednu moju utakmicu...

5. Imam dojam da nije baš lako, naviknuti se na svakodnevne treninge i sve druge, ne baš male, sportske obaveze.

Pa, dok sam bio kadet i junior, treninzi su počinjali negdje u devet navečer, dakle u vrijeme kad bih završio i školske i sve druge obaveze, te mi i nisu bitnije remetili neki normalni ritam. Međutim, kad sam prešao u seniore, treninzi su postali neusporedivo teži - čak smo jedno vrijeme trenirali i po sedam - osam sati dnevno, pa je valjalo imati podosta snage i volje da bi se sve to nekako izdržalo. Srećom, vremenom se navikneš i na obaveze i na napore te više nema ama baš nikakvih problema.

6. Prošlog četvrtka ste igrali u Nizozemskoj, u subotu ste bili u Zagrebu, a danas već imate utakmicu ovdje u Splitu. Dosade li ti ponekad sva ta silna putovanja?

U početku su mi sva ta pakiranja i raspakiranja, dolasci i odlasci vrlo teško padali, mada mi mnogi kažu: blago tebi, stalno putuješ, vidiš svijeta... Međutim, nije fraza kad se kaže da mi najčešće ne vidimo ništa više od hotela, aerodroma i dvorane u kojoj igramo. Međutim, kad sve to počneš gledati krajnje profesionalnim očima, shvatiš da tako mora biti i tada nema nikakve frke.

7. A gdje ti je ipak bilo najljepše?

U Americi, u svakom slučaju... Svidio mi se taj njihov način života, ta dinamika koju non-stop osjećaš oko sebe; svi su u pokretu, svi negdje jure, sa svih strana dopire muzika... Vrlo brzo ti postaješ sastavni dio tog ritma, te atmosfere... Međutim, ipak ne bih volio tamo provesti više od petnaestak dana... Mislim da duže nikako ne bih mogao izdržati jer Amerika je tako daleko, a ja sam previše vezan za moj Split.

8. Osjetiš li se ponekad na tim putovanjima usamljeno?

U tih nekoliko sati između ručka i večere, dakle u vrijeme tzv. popodnevnog odmora, baš se nekako bezveze osjećam... Doduše, ako je u pitanju neka posebno važna utakmica, onda su sve moje misli usmjerene samo na nju, ali ako je riječ o nekom, uvjetno rečeno, rutinskom susretu, onda ili nešto pročitam ili se pak prepustim nekim svojim mislima i maštarijama.

9. Jednom sam, u "Tempu", pročitala tvoju izjavu da košarku igraš prvenstveno iz ljubavi prema novcu. Je li to točno?

Ja to rekao?! Vjerojatno je u pitanju pogrešna interpretacija, mada mi djeluje do zla boga smiješno kad neki igrač cijelog svog života ponavlja: "Ja košarku igram isključivo iz ljubavi prema igri!", a onda na kraju karijere počne kukati kako je najboljih petnaest godina dao košarci, a ona mu nije vratila ama baš ništa. Priznat ćeš da je to čist apsurd...

Točno je da nas od početka do kraja igračkog vijeka prati ta ljubav prema košarci jer, da nije tako, sigurno bismo radili nešto drugo, ali nema onoga tko istovremeno ne misli i o novcu. Na neki način, svi se i trude igrati što bolje kako bi se, prije ili kasnije, "prodali" što skuplje.

10. Poslije koliko vremena provedenog na parketu, klinci počinju shvaćati tu materijalnu stranu sporta?

Uvjeren sam da prve tri-četiri godine nitko ni ne pomišlja na novac. Ta i takva razmišljanja rađaju se tek onda kad počneš shvaćati kakva te sve odricanja čekaju. Uostalom, zbog košarke ne možeš završiti ni neku školu, mada ima i onih koji tvrde da se sve to može uskladiti. Po meni, ako si čist profesionalac, dakle ako imaš dva treninga dnevno i utakmice svaka tri dana, o takvom nečemu nema ni govora. Oni malo upućeniji vrlo dobro znaju da za nas gotovo nema ni odmora ni praznika...

Eto, za nas nema čak ni prave Nove godine, 31. prosinca trenirali smo od deset do dvanaest, a 1. siječnja od dvanaest do dva... Da se razumijemo, ja ovo ne govorim da bih izigravao nekog mučenika, već zbog svih onih koji misle i govore da to i nije tako teško, a ti ne da ne bi izdržali sedam dana ovakvog rada i života, već bi nakon samo tri dana definitivno digli ruke od svega.

11. Pa, može li se kod nas dobro živjeti samo od košarke?

Može, ali to je ono: mogu živjeti dobro danas, dok igram, ali se ni u kojem slučaju ne mogu osigurati za kasnije, kad sve to prođe. Upravo zato, treba se "unovčiti" što bolje, a i laici čak znaju da to mogu samo oni najbolji...

12. Kad je o tebi riječ, kvaliteta ni jednog trenutka ne dolazi u pitanje. Međutim, zanima me jesi li ti istinski samouvjeren?

Da budem iskren, nisam baš pretjerano samouvjeren, mada se svojski trudim unapređivati na tom planu (smijeh).

13. Kad bi mogao, što bi kod sebe prvo promijenio?

Znači, opet se vraćamo na teška pitanja... Ne znam, možda bih volio biti malo bezobrazniji, jer nažalost, bezobrazluk ti je potreban svugdje, pa i u sportu.

14. Znači, ima istine u pričama da najgori tretman imaju oni sportaši koji su tihi, mirni, vrijedni, jednom riječju - oni koji se ni za što ne bune?

Pa, u osamdeset posto slučajeva je tako, mada se, srećom, ponegdje nađu i neki dobri ljudi koji znaju cijeniti i nečiji lijepi odgoj i ljudsku dobrotu općenito.

15. Koliko ti godi sve ono što čini popularnost - počevši od davanja intervjua, pa do salijetanja obožavateljica?

E, pa sad, kad su u pitanju intervjui, onda mi to baš i ne prija, jer, moram priznati da baš nisam "lud" za novinarima. Ne znam, ne mogu čak reći ni da sam s njima imao neka posebno loša iskustva (možda samo nekoliko), ali mislim da ni u kojem slučaju nisam tip za tu vrstu govorkanja... A što se tiče popularnosti općenito, ona zasigurno godi svima, pa što ne bi i meni...

16. Je li bilo trenutaka kad si ti sam osjetio da se ponašaš razmaženo?

Ja mislim da nikad nisam bio u tom fazonu... Možda samo ponekad, iz vica, kao "dignem nos", ali sve je to čisto zezanje, ništa zlonamjerno...

17. A jesi li i kao klinac izazivao toliku pažnju djevojčica?

Kao klinac?! Pa, da budem iskren, to me tada baš i nije pretjerano zanimalo. Točnije, zanimale su me djevojke - i tada i sada - ali mora se priznati da je sve bilo mnogo, mnogo drukčije... Doduše, sad sam malčice "pod bravom", tj. imam djevojku, a kad se to kaže, onda i sami znate koliko je sati... (smijeh).

18. Je li to ona ista djevojka o kojoj si i prošli put pričao?

Da, još je riječ o Renati s kojom se zabavljam već više od dvije i pol godine.

19. Ljetos se uvelike govorilo da si se oženio.

Tko? Ja?! Ne! To su se poženili neki moji vršnjaci i prijatelji, ali ja sam još jako daleko od toga. Ustvari, ja se barem nadam da sam daleko (smijeh).

20. Kako i koliko ljubav utječe ne tvoju igru?

Par puta se dogodilo da sam se, neposredno pred utakmicu, posvađao s Renatom, i da sam baš tada igrao izuzetno dobro, te sam joj u šali govorio: "Eto, vidiš, kako mi dobro ide, čim se posvađam s tobom." Međutim, to zaista nema nikakve veze...

21. A što kažeš o svim onim djevojkama koje ti pišu pisma, prilaze na ulici, traže broj telefona?

Kažem da sam bio prisiljen promijeniti broj telefona i da sada strogo vodim računa kome ga dajem. Prije sam imao dosta problema s tim zivkanjima, čak se događalo da me zovu i u dva, tri sata noću, tako da cijela obitelj nije imala ni trenutka mira. Istina, mene to i nije nešto posebno pogađalo, jer ja ili nisam kod kuće, ili spavam, ali su zato, prema mojoj majci, znale biti vrlo drske i neodgojene.

22. Je li ti neka gesta navijača ostala u posebno neugodnom sjećanju?

Mogu ti reći da nemam neka posebno neugodna iskustva, jer mi gdje god da dođemo, nailazimo na izuzetno dobar prijem. Uostalom, ja sam uvjeren da mnogo toga ovisi prvenstveno o našem lijepom ponašanju, što mnogi vrlo često zaboravljaju.

23. Jesi li praznovjeran?

Pa, pomalo... Ne može se baš reći da sam time opterećen, ali kad mi nešto stvarno treba, onda tražim i pomoć "sa strane" - od svevišnjeg, što se kaže (smijeh).

24. Znači li to da si religiozan?

Ma, ne... To je već nešto sasvim drugo...

25. Kako zamišljaš sebe kroz petnaest godina?

San mi je imati neki brod, da more bude mirno, da lovim ribu, da život teče bez ikakvih problema - onako mirno, opušteno... A kako ću tad izgledati, to već ne znam, vjerojatno isto ovako, samo malo suši, s trbuščićem i djecom oko sebe (smijeh).

26. Red je da se, bar na trenutak, zadržimo i na aktualnim košarkaškim temama. Što misliš, dokle će Jugoplastika odolijevati na tri "fronta"?

Siguran sam da ćemo u prvenstvu Jugoslavije osvojiti prvu ili drugu poziciju za play-off, mada bih se ja radije opredijelio za onu prvu (smijeh). Što se tiče Kupa prvaka, da ne ureknem, ali mislim da ćemo ući u prve četiri ekipe... Naravno, tu je i Kup Jugoslavije; 16. veljače igramo u Dubrovniku, pa – vidjet ćemo što će biti.

27. Što misliš o ekipi Crvene zvezde koja vas prati u stopu iako u svojim redovima nema ni približno tako zvučna imena kao vi?

Čim nas, kako kažeš, prate u stopu, sigurno je da su zaista dobar tim i vrlo ozbiljan konkurent. Poznato je da smo mi, u dosadašnjem tijeku prvenstva, imali nekoliko vrlo nezgodnih kikseva te da se upravo zbog njih i nismo odlijepili od ostalih ekipa, ali što je, tu je. Očekujem da ćemo se s njima sresti baš u finalu play-offa i da ćemo imati dovoljno vremena da vidimo tko je tko.

Meni je Slavnić bio trener cijele jedne godine, pa sam imao prilike detaljno se upoznati sa svim njegovim kvalitetama i metodama rada. Točno je da on zaista zna motivirati ekipu pred neku jaku utakmicu, ali teško je povjerovati da bi mu to uspjelo čak u pet uzastopnih utakmica. Međutim, ako bi zaista bio u stanju to postići, onda mu stvarno skidam kapu.

28. Kakav je tvoj odnos s trenerom Maljkovićem?

Izuzetno korektan. U nekoliko slučajeva sam čak pomislio da griješi, da štošta radi na svoju ruku, ali se na kraju ispostavilo da je bio potpuno u pravu. Otada itekako dobro promislim prije no što nešto kažem...

29. Svojevremeno si govorio da nisi zainteresiran za profi košarku. A sada?

Pa, mogao bih se predomisliti samo ako bih dobio neku baš izuzetno jaku ponudu. Međutim, ja još toliko puno volim igrati košarku da ne bih, za ne znam kakav novac, riskirao da mjesecima sjedim na klupi.

30. S obzirom na to da sve češće gledaš u sat, reci nam još samo riječ-dvije o planovima, u koji bi strani klub najradije otišao?

Ako se već košarkom bavim krajnje profesionalno, i ako je tijekom cijele moje karijere bilo toliko mnogo uspjeha, onda nema ništa logičnije nego da jednog dana odem u neki vrhunski klub, kao što su npr. Barcelona, Milano, Real... Uostalom, bit će vremena za takva razmišljanja...