DAN JE BIO siv, tmuran i kišovit, kao što su i svi ovi dani, a na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici sivilo ima još tamniju nijansu. Koji dan ranije Gorica je pala u Šibeniku, izgubila 1:0, pa je pala i generalno. Na zadnje mjesto poretka SuperSport HNL-a, gdje nitko ne želi biti, što će reći da raspoloženje ne bi bilo osobito sve i da vani sja sunce.

Nije najbolje volje ni Mario Maloča, najiskusniji igrač Gorice, jedan od vođa svlačionice. Trening je taman završio, analiza poraza u Šibeniku otegnula se na sat i pol vremena, imao je trener Carević što reći svojim igračima, a u kafiću tik uz pomoćno igralište, kod legendarnog Peveca, pojavio se u svom stilu.

"Tako to ide, mene se zove za intervjue kad se gubi, a kad se pobjeđuje, drugi su zvijezde", nasmijao se Maloča, jedan od onih koji drže atmosferu i u goričkoj svlačionici i uz kavu.

Poraz u Šibeniku i pad na dno HNL-a, naravno, nije i jedino što se vrtjelo uz malu s toplim jer stiže i derbi, koji je Maloča čak sedam godina proživljavao kao igrač Hajduka, iako se kao dječak nogometom počeo baviti u Dinamu. Osim dvije sezone u njemačkoj drugoj ligi, ostatak karijere proveo je u Poljskoj, a prošle godine se vratio kući te je s 35 godina jedna od ključnih karika u borbi Gorice da ostane u ligi.

U intervjuu za Index detaljno je analizirao stanje oba sudionika derbija pred nedjeljni okršaj, govorio o mučnom osjećaju borbe za opstanak, o Igoru Tudoru kao najboljem treneru s kojim je radio, a prisjetio se i jedinog nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Otkrio je i što u njegovoj obitelji dovodi do suza, kako gleda na svoj nogometni put i bi li ga poželio svom sinu, devetogodišnjem nogometašu Niki.

Kako ste doživjeli posrtaj Gorice u Šibeniku?

Iskreno, teško je bilo prihvatiti taj poraz. Uvjeravamo sami sebe da smo bolji i kvalitetniji od njih, ali to, nažalost, nismo pokazali tamo gdje je trebalo, na terenu. Mislim da ni oni nisu zaslužili pobjedu, da je to bila utakmica za 0:0, ali taj prekid je odlučio. Čovjek je zapravo promašio loptu, a ona se od poda odbila u gol... Ali dobro, to je nogomet, možda su oni to negdje drugdje i više zaslužili, a sad im se vratilo. 

Šteta, bio sam uvjeren da ćemo izvući pozitivan rezultat. Analiza je bila dosta duga, nadam se da ćemo u sljedećim utakmicama pokazati više. Iskustvo govori da protiv velike četvorke igramo dobro, a problem su nam protivnici iz našeg ranga, iz donje polovice tablice.

Problem su vam i gostovanja, Gorica u sedam utakmica na strani ove sezone nije ulovila ni boda. Zašto?

Ne znam zašto je tako, ne mogu baš reći da mi doma imamo nekakav veliki vjetar u leđa od publike i navijača, da su nam oni nekakav dvanaesti igrač. Možda doma imamo više samopouzdanja, možda zato igramo drukčije kad smo na svom stadionu, a budući da se to sve više potencira, sad i postaje problem. I sigurno je da moramo nešto promijeniti. 

Kako se osjećate kao dio momčadi koja je posljednja na tablici?

Ružan je osjećaj, meni je to katastrofa! Dobro, nije kraj, uvjeren sam da mi na kraju nećemo biti tu gdje smo sad, ali ružno je ovo, živcira me i boli. Koliko god stoji da je razlika mala, da se sve promijeni u jednoj utakmici, mi imamo momčad koja ne zaslužuje biti zadnja. Katastrofa mi je vidjeti tablicu, ali svi smo mi tu, u dva-tri boda, bit će tu još borbe. Mi vjerujemo da nećemo završiti deseti, ali za to će nam trebati i jedna serija dobrih rezultata.

Zasad sve izgleda kao da će neobično velik broj klubova biti u borbi za ostanak, ali vidjet ćemo kako će se to razvijati. Evo, puno toga dobroga se priča o Istri, a oni imaju bod više od nas. Vidim i da nas mnogi otpisuju, to je u redu, samo neka nas otpisuju, ali znam i što mi mislimo. Ja sam uvjeren da nećemo ispasti!

Posljednjih šest utakmica vodi vas Mario Carević, kakva je suradnja, prvi dojmovi?

Meni je bilo sjajno raditi i s Rajkom Vidovićem, imali smo jako dobar odnos. Cijenim ga i kao trenera, a još više kao čovjeka, no on je otišao, a došao je Carević, čovjek koji je kao igrač bio dio mog djetinjstva. Nismo nikad igrali zajedno, ali rastao sam gledajući njegovu generaciju. Volio sam ga kao igrača. Znam da ga Dinamovi navijači ne vole jer bio je prgav, znao koristiti i laktove, ali i sam je rekao da nešto nije u redu ako te suparnički navijači vole... Tako i ja gledam na stvari.

Svakako je unio neke novitete, dosta radimo na reakciji na drugu loptu jer imamo momčad koja može igrati, što mislim da i pokazujemo. Fali nam ono nešto u toj zadnjoj trećini, no ide nam i prijelazni rok, sigurno će i u klubu razmišljati u tom smjeru. 

Donio je novu energiju, kao i svaki trener, ali važno je da to ne potraje samo prvih tjedan dana. Kod nas to traje i dalje, radimo jako dobro na treninzima i mislim da imamo svijetlu budućnost.

Kako vidite situaciju na vrhu tablice, borbu za najviše pozicije? Hajduk, Dinamo i Rijeka su u četiri boda, nije daleko ni Osijek, kao ni Varaždin... 

Je, borba je to u koju je uključeno puno klubova, ali vjerujem da će se to, kako sezona bude odmicala, svesti na Dinamo i Hajduk. Trenutačno je Hajduk prvi, ali mislim da je uz ovoliko kikseva Dinama dosad već morao imati i veću prednost. Pogotovo s obzirom na to da je Dinamo morao prolaziti i europska iskušenja u Ligi prvaka. Rijeku se uvijek malo podcjenjuje, stavlja u drugi plan, tako je možda i sad, ali i ja spadam u one koji misle da će oni teško pratiti Dinamo i Hajduk.

U nedjelju od 17:45 čeka nas derbi na Poljudu, ulog su iznimno važna tri boda. Kakvu utakmicu očekujete?

Bit će to utakmica u kojoj će dominirati taktika. Pretpostavljam da će i jednima i drugima biti najvažnije ne izgubiti, da će biti puno čvrstine, puno prekršaja... Svi su s kartonima preživjeli zadnje kolo da bi igrali derbi i mislim da će se sad otpustiti ručna i da će se ići i više nego sto posto. Hajduku je domaći teren sigurno velika prednost, stadion je rasprodan u tri sata... 

Zna se moja želja, ona će ostati ista dok god sam živ, tako da mislim i vjerujem da će Hajduk dobiti. 

Iako, Dinamo ima jako dobru momčad i veliku individualnu kvalitetu, unatoč svim problemima s ozljedama, unatoč tome što su se potrošili protiv Borussije u srijedu. Velika količina energije je tu sigurno potrošena, a nakon toga se treba vratiti na SHNL. Dobro, lakše je motivirati se na punom Poljudu nego, recimo, za Goricu u Gorici, ali vjerujem da će i jedni i drugi biti oprezni.

Kako biste usporedili trenutačno stanje u jednoj, odnosno drugoj momčadi?

Koliko god je bilo sumnji oko Gattusa, mislim da je on veliki plus za Hajduk. Bio je veliki igrač, osvojio je puno trofeja i zna kako se ponašati kad želiš nešto osvojiti, što je jako važno u ovoj situaciji.

S druge strane, osobno mi je protiv Dinama najteže igrati. Imaju najviše dobrih individualaca, stišću cijelu utakmicu, dolaze s pet-šest igrača u završnicu, to je klub koji zna kako se pobjeđuje, imaju taj gard... Dobri su. U rezultatskoj su krizi, možda i nemaju toliko širok kadar da bi igrali na dva fronta, ali kvalitetu imaju.

Tko će od ozlijeđenih najviše nedostajati Dinamu?

Za mene je Josip Mišić glavni igrač Dinama! Dobro, Petković naprijed radi razliku, ali dobar primjer za ovo što tvrdim je prvi gol Gorice protiv Dinama. Da je Mišić bio na terenu, uvjeren sam da ga ne bismo zabili na taj način. 

Koliko god je možda osporavan, ja već dugo govorim da on mora biti u reprezentaciji. Ima izuzetnu inteligenciju na toj poziciji šestice, uvijek je na pravome mjestu, sve zatvara... Cijenim ga jako kao igrača i uvjeren sam da je imao mjesta u reprezentaciji posljednjih godina, kao što ga ima i sad.

S druge strane, Hajduk će predvoditi njegov glavni igrač... Kako vidite Marka Livaju ove sezone, njegovih devet golova i sedam asistencija?

Puno sam puta govorio o njemu, pa su me znali prozivati da ga guram ili promoviram, ali moje je mišljenje sljedeće: laže svatko tko kaže da on nije najbolji igrač lige! Takav utjecaj na svoju momčad, i golovima i asistencijama i samom pojavom, ima jako malo igrača. To je nešto nevjerojatno.

Ponavljam, sigurno najbolji igrač SHNL-a zadnjih godina, a to potvrđuje i ove sezone. Nadam se da će dobiti žuti karton protiv Dinama, pa da ga nema u Gorici... I on i Rakitić i Uremović.

Vratio se Hajduku i Dominik Prpić, mladi igrač koji je išao putem sličnim vašem. I on je Zagrepčanin iz Hajdukove obrane, možemo li ga nazvati i "ljevonogim Maločom"?

Očekujem da će ipak imati bolju karijeru od mene, ha-ha... Iskreno, dosad nisam ni znao da je iz Zagreba. Čuo sam da je jako pristojan dečko, da je veliki radnik, da upija sve što mu se kaže... Trener Gattuso jako ga cijeni, ali čim se pojavio, vidjelo se da je to dečko koji zna igrati nogomet.

Veliki plus mu je lijeva noga, a sjajno je i što ima Uremovića uz sebe, igrača koji ima i iskustvo, ali i brzinu. Općenito je u dobrom okruženju jer ispred sebe ima i Rakitića, tu je i Šarlija... Slično je bilo i meni, imao sam Sablića, Tudora i Živkovića otraga, Skoku i Andrića u sredini, a to puno znači mladom igraču. 

Prpić je do Splita došao preko Zagreba i Lokomotive, a vaši počeci u rodnom Zagrebu vezani su za Dinamo. O tim danima manje se zna nego o onima u Hajduku, kako je izgledala ta epizoda?

Krenuo sam s osam godina, živiš u Zagrebu, gdje ćeš trenirati ako ne u Dinamu, pogotovo u ono vrijeme... U mojoj generaciji bili su i Tomečak, Pivarić, Mirko Kramarić... Prvi treneri bili su mi Lamza i Dautbegović. Nakon toga su se mijenjali treneri, prošao sam i Kobešćaka i Ciprića, pa na kraju Ivicu Senzena. Bio sam tamo pet-šest godina, uvijek sam i igrao, a onda se dogodilo da su povukli Dejana Lovrena iz Karlovca. 

Kako je tu bio i Tomislav Barbarić, odluka je bila da će igrati njih dvojica. Meni je trener Senzen rekao da za mene neće biti puno mjesta, pa sam otišao u Maksimir. Nakon toga Zagreb, Inter Zaprešić, Kamen Ingrad, pa onda Hajduk. Uvijek sam se vodio idejom da je najvažnije igrati, što mislim i danas kad je riječ o mom sinu Niki.

Nasljednik je također u nogometu?

Da, Niko ima devet godina, godinu dana je bio u Dinamu, u otvorenoj školi, ali nisu ga tu vidjeli. Nemam problem s tim da moje dijete mora biti u velikom klubu, otišli smo u NK Maksimir i tamo mu je super. Svi znaju gdje bih ja volio da on završi, ali u Maksimiru uživa! 

Moram spomenuti trenera Niku Vlatkovića, koji radi odličan posao. Evo, na polusezoni su drugi, odmah iza Dinama. Igra krilo i beka, ofenzivniji je od tate u svakom slučaju. Voli trenirati, sretan je, ima super prijatelje, a to je najvažnije.

Kako su se djeca prilagodila na život u Hrvatskoj nakon toliko godina inozemstva?

Nije bilo lako, najviše zbog njih. Kći Tea ima 11 godina, njoj je bilo najteže. Išla je u Gdanjsku na nekakvu varijantu plesa kakva u Hrvatskoj ne postoji, to ne može preboljeti, zna i danas biti suza kad dođe do nekakve teške situacije... Ali stvarno nam je bilo prekrasno živjeti u Gdnjasku, imamo tamo puno prijatelja i u nogometu i izvan njega, zadržali smo kontakt i svaki godišnji odmor koristimo da odemo tamo.  

Niko se puno lakše priviknuo, najviše zahvaljujući nogometu, a mali Pavle nam je svima došao kao poklon. Uskoro će navršiti godinu dana, svi uživamo uz njega, a supruga Ivana sve to besprijekorno vodi... Mi smo cijeli život zajedno i, da me pitaju što mi je najvažnije u karijeri, rekao bih - žena! Ja mogu spavati od 22 do 7 sati ujutro, mogu se dobro odmoriti, a to je i najvažniji razlog što toliko dugo trajem. Obitelj je moj veliki plus, najvažnije što imam.

Kako iz ove perspektive gledate na odluku da, nakon povratka iz Poljske, dođete u Goricu?

Uvijek sam govorio da je moja prva opcija pri povratku bio Hajduk. To se nije ostvarilo zbog direktora Nikoličiusa, a tad je došao Brkljačin poziv da dođem u Goricu. Iz ove perspektive to je bila najbolja moguća odluka.

Ovdje sam stvarno jako sretan i zadovoljan, igram sve utakmice po 90 minuta i zadovoljan sam svojim izvedbama. Iako imam 35 godina, mislim da još mogu. Nisam ni zamišljao da će mi biti tako dobro. Dobar je grad, dobar je klub, sve je organizirano i posloženo, predsjednik Črnko izvršio je sve što je obećao... Sve samo pozitivno mogu reći o Gorici.

Možda je ovo i posljednja postaja vaše karijere. Kako s navršenih 35 gledate na sve što ste prošli? Ili, drugim riječima, biste li svome sinu poželjeli put kojim ste vi prošli?

Uvijek u društvu pričamo o tome je li netko mogao više napraviti u karijeri, ali taj drugi dio je pravo pitanje. Da mogu o tome odlučivati, odmah bih potpisao da moj Niko ima istu karijeru kao ja! Bude li tako, bit će sretan u životu, neće mu ništa faliti. 

Uvijek nogometaši sanjaju lige Petice, a ja sam svoje vrhunce doživio u Hajduku i poljskoj ligi. Mnogi mladi igrači danas ne bi to prihvatili kao cilj, ali isto tako bi i mnogi iz moje generacije dali sve da su imali ovakav nogometni put.

Imam puno utakmica u karijeri, najvažnije sam postigao u Hajduku, dokazao sam se i u njemačkoj drugoj i u poljskoj prvoj ligi, stvarno sam jako zadovoljan svojom karijerom.

Ne smijemo zaboraviti ni na onaj jedan nastup za reprezentaciju.

To je velika stvar. Da pitaš svako dijete na ulici, reklo bi da sanja da će zaigrati za reprezentaciju Hrvatske. Nema većeg cilja u nogometu od toga. Odigrao sam tu jednu utakmicu pod Štimcem, izgubili smo 4:2 od Švicarske na Poljudu, a nakon toga sam bio pozvan još pet-šest puta u njegovom mandatu. U doba Kovača sam možda mogao dobiti još koji poziv, tad sam u Hajduku igrao možda i najbolje, ali nema veze, i ta jedna utakmica veliki je plus.

Krajem ove sezone navršit ćete 36, koliko smo udaljeni od kraja vaše karijere?

Volio bih igrati još pet godina! Sad najviše uživam, možda sam i najviše posvećen nogometu, ne bih volio da to stane. Nije više ni stvar novca, jednostavno mi je lijepo. Dok vidim da još mogu, da se mogu nositi da svima, da sam spreman odigrati 90 minuta, ne vidim razlog za prekidanje karijere. 

Kad jednom trenutak za kraj dođe, postoji li načelan plan? 

Upisao sam trenersku akademiju, za početak C licencu. Sa mnom u grupi su i Štiglec, Špičić i Josip Tadić, čuo sam da su u drugoj grupi Čop i Antolić, a i u drugim gradovima ima poznatih imena. Vjerojatno ćemo se svi naći na B ili A licenci... Vidim se na tom putu, volio bih ostati u nogometu.

Tko vam je omiljeni trener u karijeri, od koga se dalo najviše naučiti?

Najbolji trener kojeg sam imao u karijeri je Igor Tudor. A opet, nešto bih od njega uzeo, a nešto i ne bih. Imao sam valjda 30 trenera u karijeri, od svakog se nešto moglo naučiti. Imao sam i u Poljskoj sjajnog trenera Tomasza Kaczmareka, bio sam uvjeren da će on napraviti vrhunsku karijeru, ali na kraju je zapelo i pokazuje se kao bolji u ulozi pomoćnika. Sviđa mi se njegov stil nogometa, igrali smo pod njim i Europu, očekivao sam baš puno od njega.

Može trener imati stil kakav želi, ali što mu to vrijedi ako ima momčad koja to ne može izvesti. Svjestan sam da je tu potrebna velika prilagodba. Volim visoki presing, no sve ovisi o tome koga ćeš voditi. U svakom slučaju, vidim se u seniorskom nogometu, nisam siguran da bih dobro funkcionirao u radu s djecom.

Da se za kraj iz prošlosti i budućnosti vratimo u sadašnjost... Goricu u subotu od 17:30 čeka gostovanje na Rujevici. Kako protiv Rijeke?

Teška utakmica, u dobroj su seriji, koliko god su oni uvijek djelomično podcijenjeni u tim pričama o borbi za naslov. Po meni su Dinamo i Hajduk kvalitetniji, ali to ne znači da Rijeka nije jako dobra.

Po meni su bliže samom vrhu bili prošle sezone nego ove, ali svaka im čast, guraju dugo bez poraza. Protiv Dinama su odigrali stvarno super utakmicu, možda i najbolju u sezoni, ali i mi smo pokazali da znamo igrati. Igrali smo dobro s njima i u Gorici, odlučio je onaj sjajni gol Jankovića... 

Nemaju napadača, imaju tu lažnu devetku, a mi ćemo biti spremni i, vjerujem, pokazati da možemo biti puno bolji nego u Šibeniku. Pa da se konačno prestane potencirati ta priča o našim gostovanjima, po meni glupa priča.