NAKON tri kola SuperSport HNL-a Rudeš je zakucan na dno ljestvice s tri poraza i gol-razlikom 5:11. Najbolju šansu Rudeš je imao protiv Osijeka kad je vodio 3:0, ali je nakon šokantnog preokreta izgubio 4:3. Unatoč lošem početku, u klubu ne paničare, a trener Rudeša Robert Prosinečki uvjeren je da mlada momčad može samo biti bolja.

S legendom hrvatskog i svjetskog nogometa sjeli smo u kafić u sklopu stadiona Rudeša i u više od dva sata razgovora prošli dobar dio njegove fascinantne karijere. Pričali smo o razlozima zbog kojih je preuzeo novog prvoligaša, a dotaknuli smo se i početaka u Dinamu i neobičnog odnosa s Ćirom Blaževićem.

Razgovarali smo o vremenu koje je proveo u Zvezdi, Realu i Barceloni te o povratku u Tuđmanovu Croatiju. Prosinečki nam je otkrio kakav je bio veliki Johan Cruyff, a doznali smo i da se tijekom igračke karijere uvjerio da će Pep Guardiola biti jedan od najvećih trenera ikad. Dotaknuli smo se euforije u Splitu, Zdravka Mamića, novih optužnica za Luku Modrića i trenerske karijere popularnog Žutog.

Prije dvije godine u jednom ste intervjuu rekli da nema šanse da ikad trenirate bilo koji klub u HNL-u, čak ni Dinamo i Hajduk. Eto Vas sad u Rudešu? Kako to?

Točno, tada to nije bila opcija. Želio sam opet otići van negdje raditi. Međutim, Joe, Mara, predsjednik kluba, nagovorili su me da sjednemo i počeli smo razgovarati. Ne mogu reći da su me nagovorili, ali svi skupa smo vidjeli da Rudeš ima perspektivu. Kad govorim o perspektivi, mislim na to da je Rudeš nešto drugačiji klub od ostalih.

Imamo nadarene klince, postepeno rastemo u svemu i želja nam je svima bila stvoriti stabilnog prvoligaša. Kao što ste rekli, prije dvije godine HNL mi nije bio opcija, ali nikad ne reci nikad. 

Jesu li Vaše trenerske ambicije veće od Rudeša? Konkretno, biste li pristali voditi Dinamo ili Hajduk? 

Nikad me nitko iz ta dva kluba nije ni zvao.

Kad god su trenerske smjene u Dinamu, Vaše ime se nađe na popisu potencijalnih kandidata.

Jedno je što traži i želi javnost, a drugo je realnost. Nikad me nitko iz Dinama nije zvao i trenutačno su moje ambicije vezane samo za Rudeš. Prvi i osnovni cilj za ovu sezonu je ostati u ligi, a onda, ako to bude moguće, želimo ostvarivati što bolje rezultate.

Mislim da ovaj klub ima perspektivu, posebice ako se ostvare planovi da klub napravi stadion ovdje u Rudešu pa da ne moramo igrati u Kranjčevićevoj. Stadion je tu, on postoji, samo je ideja da ga se dodatno uredi, da se tribine još prošire, da se postave reflektori i da klub ima prave uvjete kako bi igrao kod kuće. Mislim da ljudi iz uprave imaju taj cilj i jedan od ključnih razloga zbog kojih sam prihvatio poziv je upravo ta ambicija.

Jedan ste od najvećih igrača u povijesti Dinama i legenda ste kluba. Je li Vam žao što nikad nije došao poziv iz Maksimira?

Ne, nije mi žao. Nemam s tim problema. Jednostavno, tako je moralo biti. U ovom trenutku moja je koncentracija samo na Rudešu, a Dinamo me ne zanima. Naravno, Dinamo je moj klub. Tu sam počeo, tu sam se vraćao, ali tako je moralo biti i ne žalim se.

Sad ne razmišljam ni o Dinamu, ni o Hajduku, ni o bilo kojem trećem klubu, sva moja pažnja vezana je samo za Rudeš. E sad, jesam li ja legenda Dinama ili nisam? Možda i jesam, ali ne moraju sve legende biti treneri Dinama, zar ne?

Bili ste igračka ikona i Zvezde i Dinama, najvećih rivala Hajduka, a nikad u Splitu niste imali problema. Štoviše, uvijek su Vas dočekivali kao šampiona. Kako to objašnjavate?

Za sebe smatram da sam normalan čovjek koji nema ni s kim problema. Svoju povijest ne želim mijenjati, kao što se ne sramim bilo kojeg trenutka moje karijere i klubova u kojima sam igrao. Ne znam, možda ću sad u Splitu imati problem zbog onoga što sam rekao za Livaju i njegovog ponašanja nakon finala Kupa protiv Šibenika.

Smatrao sam da ono što je on napravio ne dolikuje hrvatskom reprezentativcu. Možda je to nekome zasmetalo, ali nastojim uvijek biti iskren i jednostavan. Nemam problem ni s dinamovcima, ni sa zvezdašima, ni s hajdukovcima. Najvažnije u životu je biti pošten i imati kvalitetan odnos s ljudima.

Čitav svoj život trudim se biti korektan prema svima i normalno se ponašati. E sad, uvijek će biti onih koji misle drugačije, ali na to ne mogu utjecati. 

Navijače Hajduka najviše zanima jedna stvar - kad će Hajduk napokon biti prvak?

Teško mi je na to odgovoriti. Čitava Dalmacija čeka na naslov punih 18 godina. Previše je to vremena. Zašto je to tako? Zaista ne znam. Dinamo je u posljednjih 20 godina preuzeo primat. Puno je bolje radio, puno je bolje stvarao, a dojma sam da je hajdukovcima stalno netko za nešto bio kriv.

Najprije je bio krivac Mamić, pa HNS... Ne kažem da nije bilo nepravde prema Hajduku, bilo je i takvih stvari će nažalost uvijek biti, ali mislim da su u Splitu najprije trebali gledati u svoje dvorište i kako počistiti vlastiti nered, a ne stalno tražiti krivce negdje drugdje.

Da su to napravili, da su se znali obračunati s vlastitim problemima, onda bi sve ovo što govore imalo puno veću težinu. Dinamo je za razliku od Hajduka navikao pobjeđivati i osvajati naslove. Godinama je već nakon osmog, devetog kola prvenstvo praktički gotovo.

Možda zadnje dvije sezone razlika nije bila takva, ali od posljednjih 15 sezona, barem 12 njih su imale takav scenarij. Hajduk je puno dobio s osvajanjem dva Kupa zaredom. Netko će reći da to nije bitno, da su važna samo prvenstva. To nije točno, itekako je bitno. Najviše zbog atmosfere.

Ta dva pokala su pokazatelj da se može, da se nešto pokreće. Toplo se nadam da će ove sezone prvenstvo biti zanimljivo jer bezbrojni naslovi Dinama malo koga zanimaju. U jednom trenutku prošle sezone je nekoliko klubova bilo u igri za naslov. To je već bilo zanimljivo, podigao se interes za cijelu ligu.

Dinamova dominacija zaista nije dobra za hrvatski nogomet, ali ako ćemo biti iskreni, Modri su na papiru i ove sezone prvi favorit za titulu. Jednostavno, imaju najbolje igrače. Hajduk zasad ne izgleda loše, ali mislim da bi do kraja prijelaznog roka trebao dovesti nekoliko igrača i nadograditi ekipu koja je dobra, ali nisam siguran da je dovoljno dobra da ugrozi Dinamo.

Osijek i Rijeka su mi posebno zanimljivi. Posebice Rijeka, koja je početkom prošle sezone bila u knockdownu, a onda se fantastično podigla. Doveli su nekoliko igrača, Jakirović radi odličan posao i mogu biti opasni za svakoga. Osijek s novim stadionom i mađarskim ulaganjima može biti jako zanimljiva priča. Ipak, smatram da je Dinamo i dalje apsolutni favorit za naslov.

Maloprije ste spomenuli Zdravka Mamića. Koje je Vaše mišljenje o njemu?

Ovisi kako gledamo na tu temu. Je li Zdravko najbolji menadžer na ovim prostorima? Sigurno da je. Najbolje je prodavao, najbolje kupovao i sigurno je najzaslužniji za dominaciju Dinama u posljednjih 15 godina. Međutim, sigurno nije bez razloga sad u Bosni i Hercegovini.

Očito je tu bilo puno mutnog posla i repova koji pomalo izlaze na površinu. Dok se sve to ne raščisti, ne bih ulazio detaljnije u priču o Zdravku, ali očito je da ima nešto u svim tim razlozima zbog kojih je sad ondje gdje se nalazi. Evidentno je da je čovjek vladao hrvatskim nogometom 15 godina. Mislim da ne trebamo dalje.

Kad smo kod Mamića, koncem lipnja je nakon šest godina podignuta nova optužnica protiv Luke Modrića i Dejana Lovrena zbog lažnih iskaza u slučaju suđenja braći Mamić zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti u Dinamu. Ta je optužnica podijelila Hrvatsku. Jedni smatraju da bi svi trebali biti jednaki pred zakonom, dok drugi tvrde da bi Modrić kao kapetan Hrvatske i ikona Reala trebao biti izostavljen iz ovog predmeta. Koje je Vaše mišljenje?

Lako je nama sad tu sjediti i pametovati o optužbama koje postoje i koje su prilično ozbiljne. Teško je reći da je Zdravko stvorio Luku Modrića, Luka je vjerojatno naš najbolji igrač u povijesti i čovjek koji nam je donio toliko radosti, ali nevezano za to, ja na čitavu tu situaciju gledam da se ovako nekako začela: ''To neće biti ništa, ti reci ovako, mi ćemo reći ovako, odvjetnici će to riješiti.'' I što se onda dogodi? Problem.

Luka je sigurno došao u problem, spominjala su se neka nesjećanja oko nekih izjava koje ne želim komentirati jer nisam dovoljno upoznat s njima niti želim pametovati. Luka u 38. godini pokazuje nevjerojatnu želju da igra i za Real i reprezentaciju da je to fascinantno.

O Luki mogu pričati kao o jednom velikanu nogometa, a ne bih previše širio oko tih optužbi jer pojma nemam što se dogodilo niti je na meni da dajem sud. Svatko od nas je jednom u životu napravio neku pogrešku i zaista se ne smatram osobom koja bi trebala ikome bilo što moralizirati. 

U povijesti Hajduka bilo je sigurno boljih i većih igrača od Marka Livaje, ali teško da je itko ikad u Splitu imao status kakav ima on. Kako to tumačite?

Kad sam nedavno rekao za Livaju to što sam rekao, odgovorio sam na pitanje je li mi prihvatljivo takvo ponašanje. Međutim, Dalić Livaju nije zvao u reprezentaciju zato što je frajer lijep ili zato što ima krasne tetovaže. Pozvali su ga jer frajer zna igrati nogomet.

Livaja je u ovom trenutku vjerojatno i najbolji igrač HNL-a, a ljudi se vežu za igrače koji rade razliku. Otkako se vratio u Split, bio je igrač koji je stalno radio razliku i u biti on je motor koji vodi Hajduk da se uopće i može boriti s Dinamom za naslov. Zabio je 22-23 gola, sudjelovao je valjda kod svakog gola Hajduka.

Kad je god trebalo, evo Livaje. Donio je puno bodova i normalno je da je za navijače postao idol. Livaja je top igrač, to je evidentno, ali mislim da njegova reputacija među navijačima Hajduka puno više leži u 18 godina dugoj frustraciji zbog neosvajanja naslova prvaka.

Navijači su godinama bezuspješno tražili nekoga tko će ih voditi do titule. Hajduk je golem klub s fantastičnom povijesti. Klub naviknut na trofeje. Hajduk je iza Zvezde bio drugi klub Juge. Igrao je četvrtfinala Lige prvaka, stalno je bio u Europi, a o navijačima da ne govorim. Hajduk se voli drugačije.

To nisam ja izmislio, to je evidentno i tih 18 godina je ogromna frustracija. Čitava Dalmacija bi željela da Hajduk sad bude prvak, ali mislim da će morati još neko vrijeme pričekati. Zašto? Zato što se to ne događa preko noći. Pomaci su vidljivi, to je očito, klub se evidentno diže, ali čitav proces mora sazreti da bi Hajduk mogao parirati Dinamu, koji je trenutačno organiziraniji i bolji klub.

Jasno mi je da ove riječi mnogima neće dobro sjesti, znam da istina boli, ali to je realnost. Da bi Hajduk opet postao velik, jednostavno mora prihvatiti realnost, pomiriti se da je situacija sad takva kakva je i krenuti ozbiljno raditi. To je jedini recept za stvaranje prvaka.  

Kad ste shvatili da će nogomet biti Vaš poziv? 

Nakon Čilea, tu nema spora. Tada su svi vidjeli da postoji jedna grupa koja zna igrati nogomet, koja ga igra jako dobro i koja ima neviđen potencijal. Ja sam bio najbolji igrač tog SP-a, Zvone je bio drugi, Davor je bio drugi najbolji strijelac, a gotovo svi ostali iz te generacije su napravili nevjerojatne karijere. Čile nam je svima bio odskočna daska. Zvoni u Dinamu, meni u Zvezdi, Jarniju u Hajduku... Nakon te titule drugačije su nas gledali u klubovima.

Rođeni ste u Schwenningenu, prve nogometne korake ste napravili u Stuttgarter Kickersima, a s 11 godina 1980. dolazite u Zagreb. Zašto?

Cijela obitelj Prosinečki se vratila u Hrvatsku samo zato što je moj otac iznad svega želio da mu sin igra u Dinamu. Najprije sam prošao pionire, pa juniore, a onda je u Dinamo došao Tomislav Ivić koji je Zvonu i mene sa 16 godine ubacio u prvu momčad.

To je bila 1985., a iduće godine se u klub vratio Ćiro, koji je nakon jedne utakmice sa Željom rekao da nikad od mene neće biti prvoligaškog igrača. Naravno, mom ocu, pa i meni, bio je povrijeđen ego, odveo me u Crvenu zvezdu, gdje sam ostao iduće četiri godine i osvojio tri prvenstva, jedan Kup i Ligu prvaka. Zatim sam otišao u Real.

Vaša veza s Ćirom bila je puna uspona i padova. Najprije Vas je potjerao iz Dinama, pa ste skupa debitirali za Hrvatsku u Valenciji protiv Španjolske, da bi novi sukob uslijedio tijekom SP-a u Francuskoj kad Vas je držao na klupi. Nakon osvojene bronce ste rekli da više nećete igrati za reprezentaciju dok je Ćiro na klupi. Kako danas gledate na taj neobični odnos?

Točno, imali smo taj neki čudan odnos, ali najluđe u svemu je da sam od svih njegovih bivših igrača na kraju ja ostao s njim najbolji i bio uz njega do samog kraja. Obojica smo živjeli u centru, bili smo udaljeni nekih 300 metara jedan od drugoga, svaki drugi dan smo provodili skupa, pili smo kave u Charlieju i Bulldogu i puno pričali.

Kad danas gledam na neke stvari, nemam s tim problem. Stvari se događaju, nekad drugačije od onoga kako bismo mi željeli. Kao klinac sam bio ljutit, morao sam otići u nepoznato, u novu sredinu, među nove ljude, a u Zagrebu su mi bili prijatelji, obitelj, navike.

Zatim te nevjerojatne stvari koje su se događale u reprezentaciji. Tko je kriv, zašto se dogodilo to što se dogodilo, sad stvarno više nije važno. To treba zaboraviti. Mene čitav život veže s Ćirom. Svaki intervju počinjem i završavam s Ćirom. Na kraju svega, ostat će zauvijek naš trener s kojim smo osvojili treće mjesto na svijetu. Pamtit ću ga kao čovjeka od kojeg sam mogao naučiti puno toga.

Ne samo u nogometnom smislu. Je li on taktički bi ovakav ili onakav, to u nekom datom trenutku više nije bilo ni važno. Pričam o životnoj školi koju ti je rijetko tko osim njega mogao dati. Osobno, puno sam naučio od njega, a mislim da će to reći i bilo koji drugi igrač kojeg je vodio.

Kvalifikacije za EP 1996. Hrvatska je otvorila 2:0 pobjedom u Estoniji u rujnu 1994. Na klupi su tada sjedili Ćiro kao izbornik i Tomislav Ivić kao direktor. Navodno je nakon susreta Ivić bio nezadovoljan igrom, dok vas je Ćiro sve hvalio. Nakon te utakmice Ivić do one u Palermu (kad je Ćiro bio u zatvoru) više nije sjedio na klupi. Tada se pričalo da je svlačionica tražila da se Ivić makne jer su vam više godile pohvale Ćire nego kritike Ivića. Koliko ima istine u toj priči?

Ne znam, ne bih rekao da smo mi igrači bilo kad odlučivali o nečem takvom. Mislim, možda je netko tako odlučio, ali sam siguran da to nije tražio nitko od igrača. Ključna stvar je što je Ćiro bio taj koji je od reprezentacije stvorio kult koji i danas traje. Srbija, Bosna, svi su oni imali odlične igrače, ali nisu imali reprezentaciju jer im je nedostajao kult koji smo mi imali.

Kod nas svaki igrač obožava doći u reprezentaciju, svi koji dođu daju sto posto od sebe, a taj kult se nije stvorio preko noći. Ne bih rekao da je nama više pasao Ćiro nego Ivić. Na koncu, Ivić me vodio u Standardu i mogu reći da se radi o genijalcu koji je nogomet tumačio do perfekcije.

Ivić je stvorio onaj Hajduk koji je ostao pojam za svakog navijača u Dalmaciji, trenirao je Porto, Atletico, Ajax, redom sve velikane i s njima je ostvarivao fantastične rezultate.

Puno se prašine podiglo u srpskim medijima nakon intervjua Vladimira Jugovića za Index u kojem je Vaš bivši suigrač rekao da Zvezdina Liga prvaka nije bila planski proces i da danas mnogi nezasluženo žele prisvajati zasluge za titulu u Bariju. Mnogi u Srbiji su tu rečenicu vidjeli kao kritiku Dragana Džajića. Što Vi mislite o tome?

Teško mi je reći što je Juga mislio tom rečenicom. Koliko se ja sjećam, on nije bio s nama na početku stvaranja te ekipe. Šekularac na njega nije računao i igrao je tada za Rad. Kasnije je iz Rada u Zvezdu stigao Ljupko Petrović i povukao je Jugovića.

Bio je to odličan potez jer je Juga sjajan igrač, ali ne znam što je htio reći s tim da se Zvezda nije gradila planski. Zvezda je tada bila golem klub i težila je da uzima samo najbolje. Je li to bilo planski ili nije, ne znam, ali se dogodilo da se stvorila jedna generacija koja je imala talent, ali i nogometni bezobrazluk i drskost.

Nismo se nikoga bojali, nismo imali respekt ni prema kome i mislim da je to bila ključna stvar velikog uspjeha koji smo ostvarili. Svi ti momci, Pančev, Dejo, pokojni Miha, da ne nabrajam dalje, bili su strašni igrači, ali i ljudi s nevjerojatno jakim karakterom. U redu, Juga je u pravu u nekim stvarima, Belodedić je došao slučajno, pobjegao je od Ceausescua kad se raspadala Rumunjska.

Srećom po nas, bio je jedan od najboljih stopera u to vrijeme. Sigurno je da je bilo nekih stvari koje su se dogodilo silom prilika, slučajno, ali imali smo najbolje pripreme, igrali smo stalno jake utakmice, momčad je bila vrhunski posložena, a pratila nas je armija navijača koja je prepoznala da se u Zvezdi događa nešto drugačije. E sad, uzima li netko sebi više zasluga nego što mu objektivno pripada, ne znam. 

Kad ste postali svjesni da imate momčad za naslov prvaka Europe?

Iskreno, tek kad smo prošli u polufinale protiv Bayerna. Tada smo pomislili: ''Pa vidiš, mi uopće nismo loši.'' Tada smo počeli vjerovati da možemo proći i Bayern i otići do kraja. Ta titula je posebno važna jer sam prilično siguran da nijedan klub izvan kruga velikana neće više nikad postati prvak Europe.

Danas je drugo doba, tada su i najveći klubovi imali samo po tri stranca, a danas ovi najbogatiji mogu imati neograničen broj stranih igrača. Manji klubovi teško mogu zadržati klince, koji odlaze za novcem već s 15-16 godina. Bosmanovo pravilo puno je toga promijenilo.

Zatim, do 28. godine se nije moglo otići iz Jugoslavije i sva je kvaliteta bila u tadašnjoj ligi, a liga je bila strahovito snažna. Htjeli ili ne htjeli, sviđalo se to danas nekome ili ne, tako je bilo. Hajduk, Željo i Radnički igrali su polufinale Kupa UEFA-e, Zvezda je igrala finale, Partizan je igrao finale Kupa prvaka... 

Kad je Zvezda osvojila naslov prvaka Europe u Bariju, u Hrvatskoj su već bile pale prve žrtve, a godinu dana ranije svjedočili smo stravičnim scenama navijačkog divljanja na Maksimiru. Koliko je Vama kao Hrvatu tada bilo teško u Beogradu i koliko Vam je teško bilo kao igraču Zvezde dolaziti u Zagreb ili Split igrati protiv Dinama i Hajduka?

Znaš što, čitav život je težak. Naravno da je bilo teško. Do te 1991. još je nekako išlo. Nakon prekida na Maksimiru odigrali smo još cijelu jednu sezonu. Te zadnje sezone smo na Maksimiru vodili 2:0, a onda smo izgubili 3:2. Iskreno, nisam osjećao ništa negativno prema sebi u Beogradu tih godina.

Na koncu, pa kasnije sam bio trener Zvezde. Kao Hrvat nisam tamo imao ni najmanju neugodnost. Ne znam, možda je to zbog mog ponašanja, tamo sam proveo najbolje četiri igračke godine u karijeri. Zatim je došao Real, pa su stigle ozljede. Jesam li mogao bolje i više? Možda i jesam, ali, iskreno, zadovoljan sam svojim životom.

Postoji video snimljen tijekom nereda u Maksimiru 13. svibnja 1990. na kojem se u blizini stadiona nalazite u društvu Piksija, Mrkele, Goce Jurića i Arkana. Jeste li ikad imali neki kontakt s njim s obzirom na to da znamo da je prije nego što je postao ratni zločinac bio vođa navijača Zvezde?

Jesi li ti u ono vrijeme znao tko je Arkan, odnosno, što će kasnije postati? Nisi. Jednako tako to nisam mogao znati ni ja. Bio je tamo tog dana, to je bilo tada normalno. Bio je vođa Delija, došao je na tu utakmicu i bio je s nama stalno. 

Kakav je osjećaj bilo gledati kaos na Maksimiru tog dana?

Šok, svi smo bili u totalnom šoku. Najprije je sve počelo s bacanjem kamenja, a onda je cijeli Sjever upao na teren. Na kraju je Zvone imao onaj čuveni sukob s policajcem. Mi smo otišli u svlačionicu, tamo smo čekali da se situacija malo smiri i otišli smo za Beograd. Iduće sezone smo na Maksimiru odigrali tu još jednu utakmicu s Dinamom, Hajduk nas je dobio u finalu Kupa i to je to.

Premda je Hajduk tada imao sjajnu momčad, u prvenstvu nije najbolje stajao. Splićani su slavili 1:0, a prema prikazanom, rezultat je po Zvezdu mogao biti puno porazniji. Je li Zvezda tada bila mislima u Bariju, gdje ju je čekao Marseille u finalu Kupa prvaka?

Nema tu puno filozofije. Hajduk je bio bolji. To je tako, što tu ima loše? To je tako u životu. Hajduk je bio bolji, pobijedio je zasluženo, a nas je, kad malo razmislim, razvalio Alen Bokšić. Sam nas je dobio. 

Je li Bokšić s obzirom na kvalitete koje je imao mogao napraviti veću karijeru? Naravno, pričamo o reprezentaciji.

U klupskoj karijeri Boka je napravio čuda, a u reprezentaciji... Šteta, imao je puno peha s ozljedama, ali takve se stvari događaju. To je život. Pogledajmo našu generaciju iz Francuske. Tko je bio naš ključni igrač i jedan od stalno najboljih pojedinaca? Aljoša Asanović.

To je tako, a Aljoša čitavo to vrijeme ili nije imao klub ili je igrao jako malo za klubove. To se događa. Boka je obrnuti primjer. Nakon utakmice s Turskom na Euru 1996. imao je problema sa zdravljem, pred Francusku se ozlijedio, a na SP-u 2002. reprezentacija nije napravila ništa.

Ali Boka je top, fenomen. Meni jedan od najdražih igrača. Nevjerojatna brzina i snaga u kombinaciji s briljantnom tehnikom. U svoje doba bio je avangarda, prototip modernih centarfora. Je li mogao više dati za reprezentaciju? Naravno da je, ali to je život, to je sport. Neke stvari se jednostavno tako dogode. 

Na SP-u u Italiji 1990. Jugoslavija je nakon penala ispala u četvrtfinalu od Argentine. Vi ste bili proglašeni najboljim mladim igračem turnira, no kasnije je dosta igrača, najglasniji je bio Savićević, prigovaralo Ivici Osimu da nije previše vjerovao mladim igračima, nego se oslanjao na veterane. Mislite li da je reprezentacija mogla napraviti bolji rezultat da je Osim dao više prilike Jarniju, Savićeviću, Bokšiću, Panadiću ili Šukeru?

Jarni je igrao samo protiv Kolumbije i odigrao je izvanredno. Švabo je jednostavno vjerovao starijim igračima. Možda bi sve bilo drugačije da je napravio neke promjene, ali nije i završilo je kako je završilo. Na toj čuvenoj utakmici s Argentinom smo u jednom trenutku i u penal seriji imali prednost, ali onda je došlo do zabune, nije se znalo tko puca, je li to Brnović ili Hadžibegić, i na kraju su obojica promašila.

Je li točno da osim Vas i Savićevića, koji ste jedini i pogodili, nitko nije želio pucati penale?

Piksi je također želio pucati, ali je pogodio prečku. Evidentno je da Brnović nije trebao pucati, tako da mislim sad da u toj priči očito ima nešto. Ne mogu se sad sjetiti svega, ali znam da je bila jako čudna situacija. Dosta igrača nije željelo uzeti loptu, pokojni Švabo je prije penala otišao, nije ih želio gledati.

Koliko se sjećam, otišao je u svlačionicu. Zatim je došlo do zabune kod zapisivanja Brnovića i Hadžibegića. Nije se znalo tko treba prvi šutirati. Pamtim da smo igrali u Firenzi po paklenoj vrućini, ostali smo bez Šabanadžovića odmah na početku, a, zamisli, frajer u 120 minuta igre u tim uvjetima napravi samo jednu zamjenu.

U 66. minuti je Savićević ušao umjesto Sušića. Maradona i Troglio su kod njih promašili, imali smo šansu za polufinale, ali nije se dogodilo.

Kako je bilo igrati protiv Maradone i tko je za Vas najbolji igrač u povijesti. Diego, Messi, netko treći?

Messi je bez konkurencije najbolji igrač svih vremena. To što on radi u kontinuitetu 15 godina nije normalno i ne vjerujem da će se ikad pojaviti netko sličan njemu. Bilo je fenomenalnih igrača koji bi se pojavili, blitzkrieg od dvije-tri godine i nestali bi. Brazilski Ronaldo, Ronaldinho, pa na koncu i Maradona.

Diego je meni najdraži igrač koji je ikad igrao, ali nitko nije ni blizu Messiju. Obožavao sam i Ronalda, Zubu, s njim sam jedno vrijeme čak i igrao, čudo od igrača, posebice kad je bio u Barceloni, ali Maradona je ipak nešto drugačije udarao loptu od ostalih. Zato mi je najdraži, ali Messi je najbolji. 

U ljeto 1991. ste za ondašnjih vrtoglavih 15 milijuna eura stigli u Real kao jedna od najvećih svjetskih zvijezda. Početak je bio sjajan, zabili ste golčinu iz slobodnjaka u El Clasicu, a onda su počeli problemi. Zašto? 

Tu sam godinu imao ogromnih problema s prednjom ložom. Stalno sam se ozljeđivao, a kako sam tada bio najveća zvijezda koja je stigla u Real, svi su se u klubu pogubili. Razumiješ, svi. Liječnici, uprava, ja. Kako su me stalno požurivali da se što prije vratim, ozljede su bile sve češće i onda su španjolski mediji počeli pisati naslove ''Prosinečki od kristala''.

Nikad nisam čuo da je netko osim mene operirao prednju ložu. Liječnici su me nakon toga uvjeravali da će sve biti dobro, da će mi maknuti ožiljke, da ću opet biti onaj stari. Međutim, nakon povratka ništa nije bilo dobro. Teren mi je bio ili prevelik ili premalen. Trebao mi je jedan period da se vratim u ritam.

Tek treću godinu sam osjećao da sam onaj Prosinečki iz Zvezde, ali tu je godinu Real iz Barcelone doveo Laudrupa, stigao je i Redondo i odjednom sam postao višak. Prihvatio sam poziv Radomira Antića i otišao u Oviedo. Moj najveći problem, onaj koji mi je obilježio karijeru, jest što se nakon svih tih silnih ozljeda jednostavno nikad nisam mogao vratiti na nivo na kojem sam bio. 

Kakav je bio osjećaj iz Zvezde doći u Real?

To obični smrtnici ne mogu ni zamisliti. Za Real kažu da je Kraljevski klub. Najveća moguća istina. Samo ja u Real nisam došao kao jedan od igrača, tamo sam stigao kao najveća zvijezda, kao jedan od najtraženijih igrača na svijetu u tom trenutku. Bivši predsjednik Ramon Mendoza je zbog mog dolaska dobio izbore u Realu.

Baš kao što je Perez dobio izbore jer je uspio dovesti Figa. Što se tiče nogometnog dijela, nisam osjećao neku veću razliku. Ok, Bernabeu je stalno bio pun, ali bila je i Marakana. Međutim, drugačiji je osjećaj. Osim što sam puno više zarađivao, imao sam osjećaj da se oko Reala svaki dan nešto događa.

Nijedan trening nije mogao proći bez nekoliko televizija, svaki dan presice, svaki dan nešto. Pritisak te vrste u Realu je nešto sasvim drugačije. Ipak, kad usporedim Real danas i Real u moje vrijeme, razlika je drastična. Ovaj intervju koji sad radimo će u pet minuta nakon objave obići cijeli svijet, onda ti je trebalo 100 godina da kupiš Marcu i nešto saznaš.

Ali Real je Real, Madrid je Madrid. Igrao sam i za Barcelonu, ogroman klub, ali Real je Real. Najveći klub na svijetu. Još jedan bitan razlog, ajmo reći, moje neuspješne avanture u Realu je što nismo osvojili naslov, a dva puta smo izgubili titulu u zadnjem kolu na Tenerifima. Imali smo 2:0, a na kraju smo izgubili 3:2 i ostali nez naslova prvaka.

Kad si prvi, kad si prvak, onda se puno toga i zaboravlja, ozljede, neke lošije partije. Dva puta smo ovisili sami o sebi, dva puta smo igrali s Tenerifima i na kraju od svega ništa. Siguran sam da smo uzeli te naslove, da bi i moja priča u Realu bila znatno drugačija. Otišao sam u Oviedu i odigrao sam odlično. Mislim da smo bili šesti, do zadnjeg kola smo se borili za Europu. 

Antić je te 1995. otišao u Atletico i Vas je nagovarao da odete s njim. Atletico je te sezone uzeo duplu krunu, ali Vi ste se ipak odlučili za Barcelonu. Zašto?

Zašto? Zvao me osobno Johan Cruyff. Mislim da ne postoji bolji razlog. Johan je bio jedna sasvim druga dimenzija. Kao trener i kao čovjek. Bio je vrlo zajeban lik, ali je bio fantastičan u svemu što je radio. Puno sam naučio radeći s Johanom. Osvojio je s Barcom četiri godine zaredom naslov prvaka, a to nikad nitko u Španjolskoj nije napravio, donio je Kataloniji prvu Ligu prvaka u povijesti. Na kraju, stvorio je temelje one Pepove Barcelone. Bio je nevjerojatan čovjek i trener.

Jeste li na treninzima ili na utakmicama već onda mogli primijetiti da će Guardiola danas biti ono što jest?

Da. Pep i ja smo veliki prijatelji, o njemu znam puno. Dok je Cruyff trenirao Barcu, stalno je za neke savjete zvao Pepa. Već je tada bio predodređen za ovo što radi danas. Iskreno, u to doba nisam puno razmišljao o tome, ali sad kad vratim film unatrag, da, morao je biti trener.

Međutim, mora se priznati da je bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Vodio je B momčad Barce kad je otišao Rijkaard. Dobio je ponudu da preuzme prvu momčad i u ruke mu je pala možda i najbolja generacija koja je ikad igrala nogomet. Osvojio je sve moguće i nemoguće.

Naslonio se na Johanovu školu koju je samo modernizirao i prilagodio, ali u suštini to je to: 4-3-3, igraj široko, tiki-taka, dođeš do gola i zabiješ. To je taj nogomet. Pep je mudar čovjek koji zna kad griješi. Do jučer je govorio kako može osvajati bez pravog centarfora. E, pa, ne možeš. Zato je i doveo Haalanda i uzeo Ligu prvaka sa Cityjem.

Nedavno smo na Indexu imali veliku priču o Hristi Stoičkovu. Igrali ste s njim u Barceloni. Kakav je bio Hristo?

Bugarin. Bili smo odlični prijatelji, danas živi u Americi i radi kao komentator. Bio je nevjerojatan egoist, ali baš zato i je napravio takvu karijeru. 

U toj jednoj sezoni u Barci imali ste prilično dobre brojke, 20 utakmica, 4 gola. Jeste li se odlučili za odlazak s Camp Noua zato što je Bobby Robson zamijenio Cruyffa ili je razlog bio neki drugi?

Ne. Imao sam važeći ugovor još dvije godine i Barcelona nije željela da odem, mogao sam ostati i igrati, ali nisam osjećao da je to to, želio sam biti važan, bitan igrač, a ne netko tko je samo u rotaciji. Camacho je tada bio trener Seville, a kako smo veliki prijatelji, nagovorio me da dođem.

Po imenima, momčad je bila super, Bebeto je prethodne sezone zabio 35 golova u Deportivu, a u Sevilli mislim da nije zabio nijedan. Bio je tu Matías Almeyda, Danac Thomas Rytter, Rafa Paz, Mirsad Hibić i Joško Jeličić, na golu je bio Monchi, koji je kasnije kao sportski direktor Seville napravio čuda, čovjek je valjda 20 puta osvojio Europa ligu i napravio je čudesne transfere. Imali smo momčad za Europu, a na kraju smo ispali iz lige. Tada sam se odlučio vratiti u Dinamo.

Kako je došlo do odluke da se vratite u Zagreb?

Kako je Sevilla ispala, želio sam pronaći novi klub, a bio sam u najboljim godinama. Camacho je preuzeo Espanyol i nagovarao me da mu se pridružim. Posao je bio pri kraju, skoro sve smo dogovorili. Bilo mi je bitno da se vratim u Barcelonu koju poznajem i u kojoj sam uživao.

Bio sam siguran da idem u Espanyol kad me jedne večeri nazvao tata. Rekao mi je da samo dođem u Zagreb, da se ne trebam ni na što obavezati, ali da ipak dođem da čujem što mi ljudi iz Dinama ili Croatije, kako se tada zvala, imaju za reći. Kad stari nešto kaže, nema tu više puno priče. Kažem ja njemu: ''Stari, svi odlaze iz Hrvatske, a ti želiš da se ja vratim.'' Kaže on meni: ''Ne, ne, samo ti dođi na razgovor.''

Došao sam i ostao. Stara napravila klopu, došli svi prijatelji, obitelj i na kraju sam odlučio ostati. Potpisao na tri godine. Newcastle, Partizan, Celtic... Dva puta smo igrali Ligu prvaka, bili smo blizu da prođemo grupu. Imali smo odličnu generaciju.

Jeste li mogli napraviti nešto više u Europi?

Što znači više? Ok, možda i jesmo sad kad gledam kakve smo igrače imali, ali, eto. Ne znam, odigramo 0:0 s Ajaxom koji je dvije sezone ranije bio prvak Europe, a godinu kasnije u finalu, a ljudi su bili nezadovoljni. Da, mogli smo više, zapravo, trebali smo više, ali je uvijek nešto malo nedostajalo. Kad gledam imena, zajebana ekipa je to bila. 

U to je doba Croatia bila državni klub kojim je formalno upravljao Zlatko Canjuga, a neformalno Franjo Tuđman. Kako je bilo s njima surađivati?

Ne znam što da ti kažem, nama je bilo dobro. Franjo je volio nogomet, frajer je bio na svakoj našoj utakmici. Ne sjećam se utakmice u Zagrebu a da nije bio na tribinama. Problem je bio u imenu. Nije želio ni čuti za Dinamo. Najprije je bio onaj neki smiješni HAŠK Građanski pa je došlo do Croatije.

Takva su bila vremena, ali ne mogu reći da nije volio nogomet. Kad već pričamo o tom periodu, jedna stvar mi nikad neće biti jasna. Kako je moguće da ljudi nikad nisu prihvatili Marka Viduku. I danas mi je to neshvatljivo, to jednostavno ne mogu objasniti. Mark je bio neviđen igrač, neviđen. Dovoljno je samo pogledati što je kasnije napravio u Celticu i Leedsu. Čudo od igrača, bio je najbolji centarfor u Premier ligi, a iz Dinama su ga tjerali. Nevjerojatno. 

Neposredno pred SP u Francuskoj Ćiro je nakon treninga potjerao Igora Cvitanovića navodno zbog toga što ovaj nije želio otrčati još nekoliko krugova. Što se točno dogodilo i jeste li pokušali natjerati Ćiru da promijeni odluku? Je li u pitanju bio klasičan Ćirin manevar kao u slučaju tjeranja Ivice Mornara pred Euro 1996. ili je Cvitanović zaista bio zaslužio kaznu?

Ne mogu se točno sjetiti što je bilo s Mornarom, mislim da je zakasnio pet minuta ili tako nešto, ali u slučaju Cvitanović mislim da je Igor bio kriv. Znam zato što sam bio tamo kad se to događalo. Bila je to totalna bezvezarija. Bili smo u Poreču, bio je kraj treninga, većina nas je skinula kopačke, a mislim da je Zvone otišao u svlačionicu.

Ćiro je rekao Igoru da istrči još dva kruga, a ovaj mu je odgovorio da zašto uvijek on mora raditi nešto što drugi ne moraju. Ćiro je najprije popizdio, ali onda mu je nekoliko puta rekao: ''Cvita, nemoj.'' Ćiro nikad prije to nije radio. To ne radi netko tko te želi potjerati. Ako ti tri puta kažem ''molim te, nemoj'', a ti to ponoviš i četvrti put, onda jebiga. Tko je kriv? Ti si kriv. Zvone je pokušao smiriti Ćiru, molio ga je da vrati Igora, ali Šef to nije želio slušati. Na tome je ostalo.

Sa Zvezdom ste bili prvak Europe, igrali ste za Real i Barcu, a onda ste nakon odlaska iz Croatije završili u Hrvatskom dragovoljcu. Kako?

Tražio sam klub i trebao sam negdje trenirati. Spaić je došao do mene i predložio mi da igram za njih dok ne dobijem ponudu. Nije tu bilo nikakvih pregovora niti sam ja primao neki novac tamo. Odigrao sam četiri kola, mislim da smo bili u vrhu, a onda sam otišao u Standard.

A Savski Marof?

Savski Marof je posve drugačija priča. Savski Marof je ljubav. Ma, bila je to zajebancija, odigrao sam svega par utakmica, ali želio sam da u mojoj karijeri bude zabilježeno da sam igrao za Savski Marof. Tamo sam često dolazio kao klinac, stari je tamo bio valjda sto tisuća puta i to je ta poveznica. 

Smatra se da ste jedan od najvećih majstora malog nogometa. Redovito ste igrali u Kutiji šibica i na Četiri kafića. 

Ne znam zašto to još nitko nije shvatio, ali ja bih igrao nogomet i da me nitko za to nije plaćao. U mom slučaju, imao sam sreću da obožavam nešto što se dobro plaća. Kad sam počinjao, nikad nisam razmišljao hoću li nešto zaraditi od nogometa. Jednostavno, nogomet je moj život.

Nebitno, mali ili veliki nogomet, meni je samo bilo važno igrati. Što se tiče Četiri kafića, Moka mi je veliki prijatelj i obožavam ga. Zato sam se uvijek odazivao. A Kutija. Jednostavno. Ako nisi osvojio Kutiju, nisi ni igrao nogomet. Džaba Liga prvaka, Real i Barca. Ako nemaš Kutiju, onda nemaš ništa.

Tako je to u Zagrebu. Meni je naslov u Kutiji kao Haalandu Liga prvaka. Još 1984. sam igrao za Mifke, sjećam se da smo morali odigrati 10 pretkola. Bilo bi po 600-700 ekipa. Sjećam se kad je Kontra osvojila, pa Charlie... To je bilo... Teško mogu opisati. Tko je tada živio u Zagrebu, to je bila velika stvar.

Bili ste izbornik BiH. BiH uvijek ima odlične pojedince, ali osim jednog nastupa na SP-u 2014. nikad nije napravila zapaženiji rezultat. Jesu li u pitanju stalna nerealna očekivanja ili nešto drugo?

Teško mi je to objasniti. Na klupu BiH sam sjeo 2018. Osvojili smo grupu u Ligi nacija, kvalifikacije smo počeli dobro, dobili smo Armeniju i onda je došla utakmica protiv Grčke. U prvom poluvremenu smo vodili 2:0, razbili smo ih, a onda je Pjanić dobio crveni, povukli smo se, primili smo dva gola i na kraju smo dobro i prošli s tih 2:2.

Već tada je atmosfera pala, otišli smo u Finsku i izgubili. Protiv Italije smo imali 1:0 i na kraju primimo dva slučajna gola. Evidentno je da BiH ima problem svih ovih godina. Igrača imaju, talent je tu, ali jednostavno nedostaje im kult reprezentacije, ono što Hrvatska ima.

Tamošnji mediji su pisali da ste imali problema s nekim igračima. Begovića ste odstranili iz reprezentacije, a njegov je otac kasnije pričao da ste bili pod utjecajem Džeke i ostalih zvijezda. Slično je bilo i s Harisom Medunjaninom. O čemu se tu radilo?

Mogu oni pričati što hoće, ja sam barem uvijek bio iskren i konkretan. Begović je navikao u reprezentaciji raditi što ga je volja, kod mene je vidio da to neće tako moći. Na kraju je Ibrahim Šehić i sad prvi golman reprezentacije, a on je bio moja vizija. Medunjanin je sam došao i rekao mi da više neće igrati za reprezentaciju. Ja to nikad nisam rekao?

Slučaj Ognjena Vranješa?

Za razliku od Begovića i Medunjanina, Ognjen Vranješ je totalno druga tema. O njemu mogu samo reći da dok je bio s nama, bio je oličenje profesionalnosti. Vranješ je odličan igrač, a to što je tetovirao ono što je tetovirao, to je njegov problem i normalno je bilo da ga se nakon toga više nije zvalo u reprezentaciju. Odluku smo donijeli Savez i ja. Ogi je drag dečko, ali sam je sebi stvorio gomilu problema i sam se mora s njima nositi. 

Prošle godine ste kratko sjedili na klupi Olimpije iz Ljubljane. Rastanak je bio mučan. Između ostalog, spočitavali su vam da ste pili, pušili i kockali usred priprema. Kako komentirate optužbe iz Ljubljane?

Mogu oni pričati što hoće. Sad je i Albert Riera rekao što misli o njima. To su obični prevaranti i lažljivci. Ono što su radili meni, napravili su i njemu. O njima ne želim pričati jer nisu dostojni našeg razgovora. 

Kad stavite na papir čitavu svoju karijeru, kako gledate na nju i koje ste najvažnije lekcije izvukli iz nogometa?

Hm, ne znam koja je najveća lekcija. Učiš cijeli život, dok si živ. Da mogu nešto promijeniti, iskreno, ne bih ništa. Ostavio bih sve ovako kako je. Ja sam Robert Prosinečki, takav kakav je, s vrlinama i manama. Nemam se namjeru mijenjati u 55. godini. Sigurno da je u mojoj karijeri bilo stvari koje su mogle biti bolje, ali moglo je sve biti i puno lošije.

To je život. Imao sam divnu karijeru, osvojio sam puno toga, a sad uživam u prelijepoj obitelji. Mislim da od toga bolje ne postoji.

Za kraj, najteži protivnik i najdraži suigrač?

U karijeri sam imao toliko puno fantastičnih suigrača da mi je nemoguće izdvojiti jednog i mislim da bi to bilo nekorektno. Najteži rival? Kazimir Vulić.