PRIJE samo nekoliko tjedana malo je hrvatskih ljubitelja sporta znalo koliko je zapravo velik sportaš Ilija Kovtun. Onda je 23-godišnji Ukrajinac prvi put odjenuo hrvatski dres i u nekoliko dana napravio nešto što hrvatska gimnastika nikad prije nije vidjela. Na Europskom prvenstvu u Zagrebu osvojio je zlato u višeboju, zatim još jedno na ručama, a na parteru i preči završio je četvrti.

Posebno dramatično bilo je prvo zlato. Kovtun je naslov europskog prvaka u višeboju osvojio za jednu tisućinku boda, s 82.833 prema 82.832 Arsenija Duhna. Bila je to prva hrvatska medalja u višeboju na europskim prvenstvima, a Kovtun ju je osvojio na svom prvom velikom natjecanju za novu reprezentaciju. Tri dana poslije postao je europski prvak i na ručama.

Ilija Kovtun u Indexovom Intervjuu tjedna

Hrvatska nije dobila gimnastičara koji se tek pojavio na velikoj sceni. Kovtun je za Ukrajinu osvojio srebro na ručama na Olimpijskim igrama u Parizu 2024., bio je europski prvak i osvajač medalja na svjetskim prvenstvima.

Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu preselio se u Hrvatsku, od 2022. živi i trenira u Osijeku sa svojom dugogodišnjom trenericom Irinom Gorbačevom Nadjuk, a prošle je godine promijenio sportsko državljanstvo.

Zbog pravila Svjetske gimnastičke federacije morao je čekati godinu dana prije nego što je stekao pravo nastupa za Hrvatsku. Čekanje je završilo upravo pred Europsko prvenstvo u Zagrebu. A kada je napokon dobio priliku, Hrvatskoj je u prvom pokušaju donio dva europska zlata.

Kovtun je u Intervjuu tjedna za Index govorio o tom nevjerojatnom debiju, odluci da napusti ukrajinsku reprezentaciju, životu u Hrvatskoj, ratu u domovini i onome što želi napraviti do Olimpijskih igara u Los Angelesu.

Prije svega, čestitke na fantastičnom prvom nastupu za Hrvatsku, dva zlata i dva četvrta mjesta na Europskom prvenstvu. Kako ste zadovoljni izvedbom, s obzirom na to da dvije godine praktički niste nastupali na velikim natjecanjima?

Mogu reći da je za mene glavno da su roditelji, treneri i svi ljudi oko mene zadovoljni mojim uspjehom. A onda ću već i ja biti sretan jer su oni sretni i zadovoljni. Njima je drago gledati me. Ovo je jako dobar uspjeh za prvi nastup za Hrvatsku: zlato u višeboju i na ručama te dva četvrta mjesta. Dao sam sve od sebe. Pokazao sam što sam trenirao. Sjajan uspjeh zasad.

Moramo istaknuti da ste nastupili s velikim problemima sa žuljevima, koji stalno pucaju i smetaju vam kod izvođenja vježbi. Kako ste se izborili s tim i koliko su česte povrede u gimnastici?

Da, malo su mi smetali žuljevi na rukama, ali dobro. Kako sam već ranije rekao, to mi je posao, nema veze. Jako sam trenirao i morao sam to pretrpjeti. Stisnuo sam zube na jednu-dvije minute koliko traju vježbe. Sad mi je bolje.

Ozljede u gimnastici su dosta česte. Gimnastika je jako težak sport, ima puno različitih sprava i događaja. Ima svakakvih trauma i prijeloma. Pucaju mišići i zbog toga je baš težak sport.

Zlato u višeboju osvojili ste sa samo 1 tisućinkom boda razlike. Dok ste čekali rezultat na karikama, jeste li uopće bili svjesni koliko su male razlike i što će odlučivati?

Nakon što sam napravio grešku na konju s hvataljkama, bio sam svjestan da sad na karikama moram dati sve od sebe. Bila je teška situacija jer su mi karike najgora sprava, a trebala mi je ocjena od oko 13.400, što je za mene gotovo idealna vježba.

Dok sam čekao rezultat, bio sam opušten. Ne znam zašto. Možda zato što je bilo u Zagrebu, domaći teren i puno naših navijača. Nisam imao tremu. Napravio sam sve što sam mogao i odradio svoju najbolju vježbu. Bio sam malo u šoku kada je na kraju ispala pobjeda za 0.001 bod jer se to u gimnastici događa jako, jako rijetko.

Može li se uopće opisati što u gimnastici znači tisućinka boda? Koliko je to? To nije ni greška.

Pa da, to je ništa. To je minimalna razlika, ali kako smo vidjeli, i ta mizerna razlika rješava nešto. Ovaj put odlučila je borbu za zlatnu medalju. Kada sam vidio rezultat, pomislio sam: "Super da sam prvi." Ali učiniti to na ovaj način, da si za samo jednu tisućinku boda ispred drugog, to je poseban događaj. Jednom u 10 godina.

Medalja na preči izmaknula vam je za svega 0.066 bodova. Nakon što su izašle ocjene za nastup, bili ste iznenađeni zbog početne ocjene. Kasnije je trenerica uložila žalbu koja nije usvojena. Možete li objasniti što se dogodilo?

Nakon što sam napravio vježbu i dobio ocjene, pogledao sam početnu ocjenu koja me iznenadila. Trenerica je uložila žalbu, ali nažalost nisu mi priznali početnu ocjenu. Kada je završilo natjecanje, pogledao sam snimku i vidio da sam napravio pogrešku.

To je normalno. Imamo suce koji su to vidjeli bolje i ja to prihvaćam. Naravno, malo mi je bilo žao jer sam mogao uzeti još jednu medalju, ali dobro, ja sam sam pogriješio. Što je tu je.

Spominjali ste često tamburaše, jeste li proslavili nakon završetka EP-a?

Bila je mala proslava. Došli su svi iz Hrvatskog gimnastičkog saveza, svi koji rade tamo i koji su bili u organizaciji EP-a, kolege gimnastičari i gimnastičarke. Došli su i čestitali mi. Malo sam proslavio pa sam se otišao odmarati jer sam bio preumoran nakon svih natjecanja. Potrošio sam previše energije. Bilo mi je drago zbog proslave, ali na kraju natjecanja bio sam već nikakav.

Posljednjih dana imali ste puno obveza, bili ste i kod premijera Hrvatske, Andreja Plenkovića. Jeste li imali kakvu komunikaciju s njim, što vam je rekao?

Da, stao je i popričao sa mnom. Plenković je puno podržavao Ukrajince na početku rata, a i sada podržava. Pričali smo o tome, pitao me kakvi su mi uvjeti u GK Sokolu gdje treniram i tako. Malo smo popričali. Drago mu je da sada nastupam za Hrvatsku.

Jako ste vezani uz vašu trenericu Irinu, koja vas, ako se ne varam, vodi već 20 godina. Što vam je ona rekla nakon zlata?

Ako ste pogledali snimku nakon zlata na višeboju, mogli ste vidjeti da je ona bila sretnija nego ja. Nisam to očekivao jer se inače drži jako ozbiljnom na natjecanjima. Čekala je ocjene i kada je vidjela onaj plavi broj, da sam prvi, bila je u šoku i jako sretna, pogotovo zbog toga jer bi svake godine u višeboju ostao bez zlata zbog neke pogreške ili pada.

Bila je jako sretna jer smo uspjeli doći do zlata. Od 2021. do 2026. imao sam samo dva treća mjesta u višeboju na Europskom prvenstvu, a sada smo osvojili zlato. Još se i spojilo to da je ovo bio moj, možemo tako reći, veliki povratak u veliku gimnastiku.

Vratimo se na vaše gimnastičke početke. Priča kaže da ste na prvi trening došli plačući, da niste uopće htjeli ostati. Čega se sjećate iz tih prvih dana i početaka?

Prva dva treninga bila su otprilike ista. Došao sam iako nisam htio ići. Ne sjećam se zašto, ali nešto mi nije sjelo na prvu. Kasnije mi je postalo zanimljivo. Znate kako je kada ste dijete. Morate se malo igrati, pa malo trampolin, pa neki kolut naprijed-nazad. To me povuklo u gimnastiku.

Bio sam jako mali pa se ne sjećam puno toga. Bilo mi je super to što je bilo puno djece, što sam aktivan i što učim puno toga novog. Na početku nisam bio baš sposoban za gimnastiku, ali sam puno trenirao.

Kad sam ozbiljnije počeo trenirati gimnastiku, najdraže mi je bilo biti najmanji sportaš na državnim natjecanjima i raditi vježbe koje su radili stariji i veći dečki. Imam puno uspomena koje su mi drage. 

Vaše ime je ljubiteljima gimnastike odavno poznato. Već s 18 godina bili ste treći na svijetu u višeboju. U kojem trenutku ste shvatili da imate potencijal biti najbolji na svijetu?

Pa vidite, ni sada nisam shvatio da mogu biti najbolji na svijetu. Sve dolazi od toga da puno radimo i treniramo. Kako trenerica radi sa mnom. Nemam talent za gimnastiku. Previsok sam i pretežak za ovaj sport, ali uspjesi pokazuju da ne sjedim bezveze u dvorani svaki dan po osam sati već godinama.

Rano ste dobili svoj element na ručama. Možete li ga opisati? I kako uopće dođe do toga da se određeni element uvrsti u pravilnik?

Da, imam svoj element. Njega sam odradio na Challenge Cupu u Sloveniji 2021. godine te su ga priznali. Jedan gimnastičar ga je prije mene pokušao napraviti, ali nije uspio. Trenirao sam taj element koji nije imao službeni naziv i odlučio sam ga probati na natjecanju. Prijavili smo ga i uspio sam.

Kovtun je element na ručama u kojem gimnastičar iz upora na nadlakticama izvodi izbačaj unatrag, okreće se za 90 stupnjeva, hvata jednu pritku, a zatim se vraća na dvije.

Nažalost, rat u Ukrajini je neizostavna tema. Početak ruske invazije zatekao vas je na natjecanju Svjetskog kupa u Cottbusu u Njemačkoj. Kako ste doznali za to i koliko vas je to poremetilo u pripremi za natjecanje?

Ako se dobro sjećam, doznao sam na dan natjecanja. Mama me nazvala u 5 ujutro i rekla mi. Jako mi je bilo stresno jer su mi mama i baka, dvije žene, ostale u Ukrajini. Bilo mi je teško jer su bile same ondje, a ja sam u drugoj državi i ne mogu im nikako pomoći. Bio sam stalno na mobitelu i čekao njihove pozive. Bilo je dosta stresno.

Nedugo zatim, nastupili ste u Dohi gdje ste osvojili tri medalje: zlato, srebro i broncu. Natjecanje je ipak obilježio potez ruskog gimnastičara Ivana Kuljaka, koji je na dodjeli medalja na ručama stajao sa slovom Z na prsima, što je simbol podrške ruskoj invaziji. Njemu je nakon toga oduzeta medalja te je suspendiran. Kako ste vidjeli tu situaciju?

Kada sam bio na natjecanju, nisam ništa vidio. Bila je dosta napeta situacija zbog svega pa nisam primijetio. Shvatio sam što se dogodilo poslije natjecanja. Što mogu reći? Sve je već rečeno. Brzo je dobio suspenziju, oduzeli su mu medalju. Mislim da je FIG (Svjetska gimnastička organizacija) napravila sve kako treba.

Ruski gimnastičari se unatoč svemu godinama natječu na Svjetskim kupovima i velikim natjecanjima. Kako to izgleda na samim natjecanjima između vas, vaših kolega Ukrajinaca i ruskih gimnastičara?

Mogu reći da ne znam kako to izgleda. Na proteklom Europskom prvenstvu bio sam s ekipom iz hrvatske reprezentacije. Nisam ih toliko puno vidio jer su nastupali u drugim terminima. Mislim da je još uvijek napeto. Ljudi žive u Ukrajini, a te dvije države ratuju. Mislim da je, kao i sa mnom, dosta napeto. Naravno, ne komuniciramo ni ništa.

Kako je došlo do preseljenja u Osijek?

Nekako se samo dogodilo. Mi smo prije preseljenja trenirali u Italiji tri mjeseca jer tamo nastupam za jedan klub u njihovoj ligi. Primili su desetak sportaša, trenera i ostalih članova ekipe na tri mjeseca. Mi smo tamo živjeli i trenirali, bilo nas je oko 20, 25 ljudi.

Nakon toga smo dalje tražili gdje bismo mogli živjeti i pripremati se za natjecanja. I onda je došla ponuda od jednog trenera mojoj trenerici da bismo mogli doći u Osijek. Rekli su nam da pomažu Ukrajincima, da će nam riješiti dvoranu i da ću tamo živjeti.

Došli smo u Osijek i počeli malo po malo trenirati. Ostali dečki su otišli natrag kući ili u neke druge države trenirati, a ja sam ostao u Osijeku. Roditelji su mi rekli da se ne vraćam natrag zbog cijele situacije. Bili su protiv toga i ja sam ostao ovdje. Navikao sam se, naučio jezik, upoznao nove prijatelje i sada sam tu.

Spomenuli ste vašu obitelj. Koliko vas oni često posjećuju i gdje se oni nalaze?

Roditelji mi dolaze otprilike svakih pola godine. Imam još i stariju sestru, koja mi malo češće dolazi. Svaka 3-4 mjeseca dolazi na otprilike tjedan dana. Bili su mi i na natjecanju. Mama mi i dalje živi u Ukrajini, ali nadam se da će se u budućnosti preseliti k tati i sestri u Poljsku.

Često u intervjuima pričate o tome da ste jako zahvalni Hrvatskoj. Što su Osijek i Hrvatska napravili za vas u ove sad već četiri godine?

Puno toga. Počnimo od Marka Pipunića, osnivača Žito grupe, koji nam sve daje, koji je i napravio dvoranu. Treneri Vladimir Mađarević i Boris Čulin pomažu mi u svemu što treba. Samo njih nazoveš i oni će ti pomoći u svemu.

Općenito mi svi u dvorani pomažu. Ako mi treba terapija, popravak auta, u svemu mi pomažu i rješavaju. Sada već i sam upoznajem ljude, ali što god mi treba, pogotovo ako je hitno, oni će mi pomoći.

Odlično govorite hrvatski, pokupili ste i osječki naglasak. Kako ste naučili jezik i koliko vam je bio kompliciran?

Nije mi bio uopće kompliciran. Jako sam mlad, a kažu da je mladima dosta lakše pohvatati sve to. Nisam išao ni u kakvu školu za hrvatski jezik. Živio sam u Sokolu i pričao s konobarima i trenerima koji su me učili. Onda su tu kolege gimnastičari, recimo Aurel Benović i još jedan dečko koji je trenirao.

I tako, riječ za riječ. Objasnili su mi: "Ovako moraš reći ovo, ovako ovo." I eto ga. Meni su bila potrebna tri mjeseca da pohvatam najosnovnije stvari pa da mogu, recimo, naručiti kavu i otići u trgovinu. 

Nakon osvojenog srebra za Ukrajinu na Olimpijskim igrama u Parizu, priređen vam je doček u Osijeku zajedno s osvajačima medalja za Hrvatsku. Tada ste izjavili da imate osjećaj da su ljudi u Osijeku sretniji zbog vaše medalje nego ljudi u Ukrajini. Zbog čega ste to mislili?

Joj, zbog toga je bila mala drama. Ne bih htio o tome baš puno, ali jednostavno sam tako osjetio.

Tu, otprilike, pomalo dolazi do pucanja vašeg odnosa s ukrajinskim savezom. Gdje je puklo i zbog čega?

Teško je reći gdje je točno puklo. Kako se četiri godine nisam vratio u Ukrajinu, iz godine u godinu imali smo neki problem sa svima. Stalno su bile neke svađe i na kraju je došlo do rastanka. Rekao sam: "Gotovo je." Bila je to moja odluka. Moj život, koji želim živjeti ovako i mislim da će to biti bolje za mene. Godinama je išlo tako i samo sam u jednom trenutku rekao: "To je to."

Dio ukrajinske javnosti nije se pomirio s tim. Čak su vas neki nazivali izdajnikom. Koliko vas to pogađa, s obzirom na sve što ste dali Ukrajini?

Mene to uopće ne pogađa, nemam od toga ništa. Ljudi kažu svoje mišljenje i na to imaju puno pravo. Razumijem sada zbog čega je takva situacija. U Ukrajini je teško, rat je, ali ja sam za ukrajinsku zastavu dao sve od sebe. Za tri godine kako sam nastupao za Ukrajinu tijekom rata, možda se samo s jednog ili dva natjecanja nisam vratio s medaljom. Uvijek se zbog mene podizala ukrajinska zastava.

Odradio sam sve što mogu za Ukrajinu. Nažalost, ili na sreću, ne znam, nisam mogao komunicirati kako treba sa savezom i svima njima i eto, tako se dogodilo. Mislim da je takva reakcija ljudi apsolutno normalna s obzirom na stanje u Ukrajini, ali mene to ne dira.

Posljednjih godina niste baš aktivni na društvenim mrežama. Jesu li neke ružne poruke imale ulogu u tome?

Naravno da jesu. Vidio sam kakve komentare pišu. Ne znam. Sad kako sam se vratio u sport, možda ću opet početi stavljati fotografije na društvene mreže. Mislim da ću se vratiti. Posljednje dvije godine bio sam nekako lagan jer sam ispunio sve što sam mogao u sportu.

Nije mi se dalo stavljati bilo što na društvene mreže, nisam imao potrebu. Ako budem htio objaviti fotografiju, objavit ću, ali nemam potrebe. Uživam u ovakvom životu koji se ne vidi na Instagramu ili TikToku.

Što Ilija Kovtun radi u slobodno vrijeme? Koji su vam hobiji?

S obzirom na to da živim u Osijeku, volim popiti kavu. To sam morao prihvatiti i sad mi je super. Volim otići negdje na lijepu promenadu, popiti kavu s prijateljima. Od prošle godine se malo vozim motorom, to mi je hobi. Znam da to nije dobro za sportaše, ali nekad mi dobro dođe provozati se po gradu, da se malo smiri glava i da ne razmišljam o svemu. Time sam se počeo baviti.

Zbog promjene sportskog državljanstva morali ste godinu dana čekati na pravo nastupa. Kako ste zadržali fokus i je li vam možda dobro došla ta pauza?

Odlično mi je došla ova pauza. S 18 godina ušao sam u seniorsku gimnastiku, a s 21 godinom sam, mogu reći, imao sve. Imao sam medalju sa SP-a, EP-a, Svjetskog kupa i Olimpijskih igara, sa svega. Kako dvije godine nisam nastupao, mogao sam malo popraviti zdravlje.

U međuvremenu su došli mladi dečki, dosta jaki. Svi me pamte, ali dvije godine nisam bio u fokusu. To mi daje motivaciju da sada još više treniram jer su već došli i mladi. Moram trenirati još više i ulagati puno u to.

Nemate puno vremena za odmor. Svjetsko prvenstvo je na rasporedu već u listopadu. Kako izgleda periodizacija kad su dva velika natjecanja u kratkom periodu?

Meni to čak i odgovara. Sada sam trebao biti na odmoru, ali stalno nekamo idemo, neka fotografiranja, intervjui i događaji. Uvijek smo u gužvi, ali mislim da mi dobro dođe da tjedan dana odmorim glavu od gimnastike. A kad se vratim, ne moramo baš sve ispočetka raditi. Za tjedan dana pauze neću izgubiti snagu i ostalo. Mislim da će mi zbog toga biti bolje.

Što očekujete od SP-a?

Ne znam što očekivati. Potrudit ću se dati sve od sebe na višeboju, preči i ručama. Vidjet ćemo. Svjetsko je puno teže od Europskog.

Ako biste morali izdvojiti jednu spravu na kojoj morate napraviti najveći napredak kako biste došli do zlata u višeboju na Olimpijskim igrama 2028., koja bi to bila?

Moja najdraža sprava su ruče na kojima još uvijek napredujem. Nadam se da neću imati ni minimalnih ni ozbiljnih ozljeda, kao ovi žuljevi na rukama, zbog kojih mi je koža popucala. Nadam se da ništa takvo neću imati kako bih se mogao najbolje pripremiti za Olimpijske igre, koje tek moram izboriti.

Koji su vaši najveći ciljevi u nastavku karijere i dokad biste se voljeli profesionalno baviti gimnastikom?

Htio bih, minimalno, još ovaj i sljedeći olimpijski ciklus raditi višeboj. Naravno, ako sve bude dobro sa zdravljem. Nakon toga imat ću skoro 30 godina pa ću tada morati razmišljati i gledati što i kako dalje.

Vidite li svoj život i dalje u Hrvatskoj nakon karijere?

Trenutno još nisam razmišljao o tome. Lijepo mi je ovdje u Osijeku, super mi je grad i jako mi se sviđa. Naravno da mislim da ću ostati u Osijeku, a ne znam što ću raditi poslije. U Ukrajini sam završio fakultet kao prvostupnik, a sada u Osijeku idem na magisterij. Završavam za trenera. Želim to završiti jer nikad ne znaš kako će se život okrenuti.

Imam još nekoliko ideja. Volim i kuhati, to me privlači, ali o tome ću razmišljati kada završim s karijerom. Tada ću vidjeti što me u tom trenutku najviše privlači i što bih htio.