MATJAŽ KEK već skoro pet godina nije trener Rijeke. Legendarni Slovenac, koji je 2017. godine odveo Rijeku do titule, danas vodi slovensku reprezentaciju, ali i dalje prati sve što se događa u Hrvatskoj. Razgovori s Kekom o nogometu traju satima, pa je tako trajao i ovaj koji smo odradili kod njega u Mariboru, kao i 2018. godine, kad smo se našli nakon njegova iznenadnog odlaska s Rujevice.

Slovenski izbornik je u opširnom razgovoru govorio o HNL-u, Dinamu, Hajduku i Rijeci te o hrvatskoj reprezentaciji, a materijala je bilo toliko da bi se napunila tri ovakva teksta. Pričao nam je kako je bio u kontaktu s Dinamom i Hajdukom i kako ga je od Poljuda i Maksimira udaljila samo njegova riječ slovenskom savezu.

Koliko pratite HNL?

Naravno da pratim, ipak sam ja dosta dugo bio dio te priče, a i dosta vremena provodim u Hrvatskoj. Kad sam gledao prvu Osijekovu utakmicu na novom stadionu, imao sam tako fin osjećaj i činilo mi se da se puno toga promijenilo. Onda opet vidite utakmicu u Kranjčevićevoj pa vam se čini kao da ipak nije. 

HNL se promijenio najviše u smislu medijskog praćenja koje je sad puno bolje nego kad sam ja bio. To možda zvuči nevažno, ali to je jako bitno i daje na važnosti i kvaliteti čitavom tom proizvodu. U HNL dolaze kvalitetni igrači i treba pohvaliti HNS koji je napravio sjajan potez tim ugovorom za TV prava.

To osobito manjim klubovima ipak osigurava stabilnost i lakše im je raditi. Mijenja se i pristup prema sucima koji su znali biti na udaru trenera, mene prvog, pa sad kad izvrijeđaš suca dobiješ pet utakmica kazne.

HNL ide u smjeru u kojem mora ići liga reprezentacije koja je druga i treća na svijetu. Liga mora biti ogledalo nečega i puno tih igrača iz hrvatske reprezentacije iz HNL-a je na SP-u u Kataru igralo veliku ulogu. HNL izgleda dobro, ali konačna potvrda kvalitete doći će u Europi. A bez Europe nema ništa, moraš tamo napraviti iskorak.

Kako vidite izglede hrvatskih klubova u Europi ove sezone?

Za HNL dolazi trenutak u kojemu će se liga ili podići na još viši nivo ili će stagnirati. Vrijeme je da i ostali klubovi povuku u Europi, a ne samo Dinamo. Osim toga, to se pamti. Dinamove pobjede nad Sevillom, West Hamom, Tottenhamom i Chelseajem neće se tako lako zaboraviti i potvrda su da se dobro radi. Toga treba HNL-u puno više. 

Hrvatski klubovi su odlično počeli u Europi ove sezone, to me jako veseli. Šest utakmica, šest pobjeda na startu, ali tek je početak i nitko ti ništa ne garantira u Europi. Pa kad pogledate ždrijeb, treba li nekoga ubiti ako se ispadne od PAOK-a ili AEK-a? Nisu to klubovi koji ne ulažu, koji nemaju dobre igrače i koji nemaju neki plan.

Leko, Bišćan, Jakirović, Tomas... Oni su kao igrači bili tipovi koji se nisu predavali i koji se nisu bojali. Imaju fajterski gard i ja bih bio jako sretan ako bi ga uspjeli prenijeti na svoje igrače. 

Srpska liga došla je do statusa da ima klub izravno u Ligi prvaka te još jedan u kvalifikacijama. Kako tumačite da je svih ovih godina Dinamo bio jedini hrvatski klub koji je nešto radio u Europi?

A tko je kriv za to? Nije valjda Dinamo kriv? Ostali klubovi trebaju imati neku ideju, bila ona ispravna ili ne, kao što je ima Dinamo. Mi smo tako radili u Rijeci, imali smo neki put. Uvijek moraš gledati što ovaj drugi radi i uzeti od njega nešto dobro. Ako nemaš svoju ideju, onda ti je stalno netko drugi kriv, zar ne?

S druge strane, hoće li biti tragedija ako PAOK izbaci Hajduk? Je li objektivno da se to tako doživi? Nije. Toliko stvari ti se nekad mora poklopiti da ljudi onda nakon nekih poraza ne razmišljaju racionalno.

Sjetite se utakmice Rijeke sa Stuttgartom 2013. godine. Je li objektivno bilo očekivati da ćemo mi proći? Nije, ali se sve poklopilo. Imao si malo sreće, Benković i Mujanović odigrali su fenomenalno, imao si dobar moment i to je bilo to.

Moraš ustrajati, ali i moraš letvicu postaviti na realnu visinu. Prije svega toga moraš jako puno raditi. Za početak da si u svakodnevnom radu na nivou najboljih europskih ekipa. Naravno da tu ne mislim na infrastrukturu i kvalitetu igrača, već na pristup radu i treninzima. I moraš strašno puno raditi.

Meni su u Rijeci govorili da sam lud, da ubijam igrače, da ih ganjam jer smo radili strašno puno. A nisam ih ubijao i nisam bio lud kad im je 15. u mjesecu sjedala plaća, kad su ih svi slavili i kad su se slikali s peharima. Mi nismo imali mogućnosti kao drugi, ali smo to nadomjestili ogromnim radom. 

Mislim da je ovaj novi val trenera u HNL-u sad toga svjestan i da HNL ima puno potencijala. Svjesni su da od priče "spektakularno, napadački, atraktivno s mladim igračima" nema ništa i da moraju biti pragmatični. Kažem, potvrda svega bit će u Europi i ja od srca želim HNL-u da to i doživi.

Hajduk se u zadnje dvije sezone barem do pred kraj prvenstva približio Dinamu. Je li to zbog Dinamova pada ili Hajdukova rasta ili je to kombinacija i jednog i drugog?

Ja bih rekao da je Dinamo u nekim momentima osjetio što se događalo, ne samo na terenu nego i van njega. To je normalno za svaki klub i nijedan klub to ne bi bezbolno prošao. Tako da tu ja ne vidim ništa čudno ili nešto što nije bilo očekivano.

Normalno je da se polako mijenja jedna generacija, i to velika generacija, možda čak i najveća. To je generacija koju možeš stvarno uspoređivati s najzvučnijim imenima u plavim salonima, a to su velika imena iz bivših država. Malo bi bilo čudno da može jedan mali Baturina biti u kontinuitetu na takvom nivou kao što je bio godinama Ademi ili da ćeš preko noći zamijeniti Oršića.

Mislav Oršić je za mene Dinamo. Da si ga iglom ubo, iz njega bi išla plava krv vjerojatno. Ne mogu sad ti igrači koji su ostali biti na tom nivou. I neki drugi važni igrači su otišli ili će otići i to za ogromne novce. I onda ovi mladi koji ostaju sigurno pomisle 'kako ću ja sad, hoću li ga moći nadomjestiti'. Opet, kad je trebalo i kad je stisnulo, Dinamo je izdominirao svake sezone.

S druge strane, Hajduku se negdje mora vidjeti ta silna energija i ta ulaganja u momčad. Iako se, po mojem mišljenju, previše priča samo o Livaji kad se priča o Hajduku. Je on pokretač te cijele priče i bitan je, ali možda je to sve nekako preširoko postavljeno i to može biti dvosjekli mač.

Ostatak HNL-a se ne treba zamarati time koliko je Dinamo jak. Da sam ja u Rijeci razmišljao o tome kakve Dinamo ima igrače, ja bih već u Gorskom kotaru gubio 3:0. Samo sam razmišljao o tome kako da sebe napravim što boljim i onda je uvijek bilo dobro.

No, malo se previše priča samo o Dinamu i Hajduku. Osijek i Rijeka rade jako, jako dobar posao i imaju zanimljive momčadi s odličnim trenerima. Ne razumijem kako ih se uopće ne spominje u kontekstu ova dva kluba.

Razmišlja li Hajduk previše kratkoročno kad su u pitanju slaganje momčadi, selekcija igrača i ciljevi?

Pitanje je ima li Hajduk vremena razmišljati dugoročno. Hajduk je motor koji radi na toliko okretaja da se nešto jednostavno mora dogoditi, ali ja kažem da se ništa neće dogoditi ako ne bude prvak jer će se sutra opet igrati nogomet i opet će svi navijati za Hajduk i vjerojatno još više.

Hajduk je način života, to je tako i tu nema nikakve filozofije. Nije to samo Torcida jer oni su za utakmicu s Rijekom prodali trideset tisuća karata. Ali ako si ti u kratkom vremenu osvojio dva Kupa, a razočaran si, pazi da se ne bi još više razočarao. Jer velika očekivanja donose i velika razočaranja.

Treba ih pitati što će biti ako osvoje prvenstvo. Hoće li nastaviti igrati nogomet ili će prestati jer smatraju da su sve napravili? Ogromna je energija oko toga kluba, ali je često i uteg. Ne bi me iznenadilo da Hajduk bude prvak jer, tko prati HNL godinama, vidi da se tamo nešto događa kao što se onda događalo i spremalo u Rijeci.

Da ste danas trener Hajduka, biste li tolerirali Livaji igranje malog nogometa na betonu usred sezone? Biste li dali Franku Andrijaševiću onih godina da to radi u borbi za naslov?

Jednom sam gostovao u emisiji na slovenskoj televiziji u Ligi prvaka. U poluvremenu su me pitali što bih ja sad napravio da sam Jose Mourinho na klupi Chelseaja. Rekao sam im da sigurno ne bih ovdje sjedio s njima u studiju i pravio se pametan.

Svaki trener ima svoj stil. Moji principi su se znali i s igračima i s navijačima i s vodstvom kluba. Mene je vodila samo misao da želim biti prvi, ja sam odabrao put i imao sam podršku kluba. Nekad nije bilo lako, ali kad smo s peharom došli na Korzo onda se sve to zaboravilo.

Trener se mora držati svojeg puta i to je jedino ispravno. Kopije su loše. Ne možeš kopirati Guardiolu jer nikada nećeš biti Guardiola. Znam da je 95 posto struke protiv takvog igranja malog nogometa, ali nekima ne smeta i uzimaju to kao dio stvaranja atmosfere za uspjeh.

Ja se zaista ne bih pravio pametan oko toga jer nije ni fer prema kolegi Ivanu Leki. Kad mi treneri počnemo pametovati, a nismo u situaciji kao što su ti treneri o kojima pričamo, onda to nema smisla. I Sharbini je u Rijeci imao neke svoje ispušne ventile na koje sam ja nekad okretao glavu, pa tako vjerojatno ima i Livaja.

I to je dobro jer on je ipak pokrenuo grad, regiju, praktički pola jedne zemlje u želji za uspjehom, jako puno ljudi se s njim identificiralo i odlazak na utakmice prilika im je da na dva sata zaborave na probleme koje imaju.

Kakvo je vaše mišljenje o Livaji?

Livaju sam dvaput sreo i on je izuzetan dečko. Na terenu je najveći mogući mangup, on je nas za AEK protiv Rijeke uništio. Nekad ga na terenu nema i netko bi poludio kad ga gleda, ali onda bljesne. Kad sam čuo da će igrati za Hrvatsku protiv nas na Poljudu, meni je došlo slabo jer znam što se od njega može očekivati na terenu.

On sve zna, ali isto ga zadnja tri, četiri kola prošlog prvenstva nije bilo. Nije ga bilo ni na početku ove sezone, ali opet se ukazao na Maksimiru kad je bilo bitno. Livaković je kod onoga gola ispao najveći diletant, a taj gol je zapravo majstorija. Takvi golovi su Livaji u krvi i on je igrač koji može povući i mlade da budu bolji uz njega.

To se može usporediti i s Oršićem u smislu toga kako neki igrač negdje funkcionira. Livaja je najbolje igrao u Ateni i Splitu, u sličnom okruženju. Tako i Oršić. Kad je bio u Dinamu, bio je fenomenalan, a kad je otišao u Englesku, izgubio se.

Ima igrača koji se mogu adaptirati samo u jednom uskom okruženju, a kad odu negdje drugdje, teško im je. Ja sam došao u Saudijsku Arabiju i nisam se mogao priviknuti na taj stil života za sve novce na svijetu i otišao sam. Nekad je dovoljno da se makneš parsto kilometara i snađeš se.

Kako vam se čini vaša Rijeka?

Rijeka ima najpotentniju ekipu u zadnjih deset godina i to govorim sa stopostotnom sigurnošću. Brzi su, mladi su i imaju odličnog trenera. Jedino mi je zasmetalo što su željeli odgoditi utakmicu s Hajdukom nakon prvog susreta u u Prištini s Dukagjinijem.

Meni je odmah tlak skočio. Dakle, problem ti je odigrati utakmicu u Prištini i onda se motivirati za Poljud? Nema ništa ljepše od gostovanja u Splitu, a nije baš da je Priština u Astani pa da putuješ sto godina. I što ako izgubiš na Poljudu u drugom kolu? Idi se tamo potući, pofajtati pa što bude, ali moraš ići s takvim stavom jer samo tako dugoročno možeš napraviti velike stvari.

Mi smo tad gostovali u Sevilli i tri dana kasnije smo letjeli na Poljudu protiv Hajduka. Ne smiješ si davati nikakve alibije. Mi jako volimo gledati prema zapadu, a tko na zapadu odgađa utakmice? Nitko, toga nema. To su sve sitnice koje stvaraju atmosferu i podižu je. 

Dinamo je, kao što ste rekli, prošao kroz velike promjene, ali opet je manje-više na istom nivou na kojem je bio. Ide li Dinamo u dobrom smjeru?

Dinamo se riješio, sad definitivno, tereta koji je imao u liku Zdravka Mamića. Došli su u klub ljudi koji su veliki dinamovci, a Dinamo bez dinamovaca ne može egzistirati. Imamo tu sad Igora Bišćana koji je veliki dinamovac i jako dobar trener. Dario Šimić je financijski neovisan iz svoje karijere nogometne, pa sad može raditi sa srcem. Sad, koliko on ispravno radi, to će vrijeme pokazati. 

Čujem da ima kritika, ali ljudi zaboravljaju da su oni došli u klub koji nosi veliku hipoteku vremena koje je sad iza njega. Jedno je Zdravko Mamić iz sudskih dvorana, a drugo je Zdravko Mamić s nogometnog terena i svega što je na njemu izgradio, a to je dominantan klub u Hrvatskoj, i to ne zbog toga što je možda neki penal negdje za njega bio nategnut.

Doći nakon svega toga u klub koji se lomio na pola, u turbulentnom razdoblju, i to s nekom svojom idejom je jako, jako teško. Svi navijači moraju imati poštovanja prema Šimiću i Bišćanu što su se toga prihvatili i zbog načina na koji su se toga prihvatili. Vrijeme će pokazati jesu li odabrali pravi put.

No, vidi se da je Dinamo u izgradnji, da ima novu ideju i treba im dati i podršku i vremena iako vremena u Dinamu nikad nema. U Dinamu je sad tema Liga prvaka. Nikoga ne zanima previše koji će Dinamo biti 15. prosinca jer je to još daleko. Ambicija je Liga prvaka i to je normalno.

Dinamo se okrenuo dovođenju stranaca, a sve manje domaćih igrača. Kako to komentirate?

Kad pričamo o Dinamu, nije mi jasno što se događa s Drmićem, ali to je bio problem i ranije. Ne razumijem zašto se njega toliko zapostavlja unatoč njegovim problemima s ozljedama. Nije mi jasno gdje je to zapelo. Njega mi je baš žao. Strašno puno ga plaćaju, a ne igra i sigurno je nezadovoljan. Onda to vide i drugi oko njega i to može loše utjecati na svlačionicu.

Dinamo nije u jednostavnoj situaciji što se dovođenja igrača tiče. Mora biti jači ako želi ući u novu Ligu prvaka, a nije lako dovesti nekoga izvana. Stranci moraju biti ekstra, ekstra klasa, a istovremeno ti za domaće igrače domaći klubovi traže jako puno novca.

Ipak, navijači vole domaće dečke. Koliko god je nogomet postao globalan, ipak se vežu za nekog Oršića ili Livakovića. Klub kao što je Dinamo mora imati domaćih igrača jer oni ipak znaju što je to Dinamo.

I zato mislim da je Dinamo napravio dobar potez što je povukao granicu do koje cifre može ići za Frigana. Vidjet ćemo koliko će ova nova garnitura biti sposobna prodavati igrače za cifre kao ona prošla, ali promijenio se nogomet i ne možeš više samo tako za nekoga dobiti 20 milijuna eura.

Ljudi ne razumiju da nije lako otići iz Dinama. Kao prvo, Dinamo je velik klub i plaća jako dobro u odnosu na druge klubove. Jako dobro. I ti igrači, poput Livakovića, Ivanušeca i ostalih, tu imaju jako dobar status. Lijepo im je, u svojem su okruženju i nije im lako otići.

Koliko ste 2020. godine zaista bili blizu Dinama?

Bilo je razgovora, bilo je blizu. Razmišljao sam, ali u tom trenutku je meni moja reprezentacija bila sve i nisam želio pregaziti svoju riječ. Nikad nije bila problem nikakva odšeta ili neki moj ugovor sa slovenskim savezom. U mojem ugovoru piše da danas mogu otići bez ikakvih odšteta ili isplata plaće.

Meni je moja riječ savezu značila puno više od svega drugoga i odlučio sam da probam sa slovenskom reprezentacijom nešto napraviti, a onda ću dalje razmišljati. Nekad jednostavno ne uspiješ ispasti korektan na obje strane ili čak na tri strane i onda se ja ne osjećam dobro.

Nisam bio sretan dok se to provlačilo kroz novine jer uvijek će netko reći da ja na taj način sam sebi radim reklamu. Svakome godi da te spominju u kontekstu trenera Dinama, ali kad se to počne razvlačiti svaki dan, to mi nije bilo ugodno. Stojim iza te odluke, a što bi bilo kad bi bilo, to ne znam.

Osjećao bih se prljavo da sam pogazio riječ savezu i oni su u čitavo vrijeme znali točno što se događa i koji klubovi su sve u kontaktu. Moram reći da je Dinamo bio super korektan i to pokazuje kakav je to klub, a europski je klub.

A Hajduk? Znamo da ste dobri s predsjednikom Jakobušićem...

Lukšu Jakobušića, prije svega, izuzetno poštujem. Normalno, pitao me, razgovarali smo o tome. Predstavio mi je svoj pogled na Hajduk, ja sam njemu rekao neku svoju ideju, ali ponovno je prevagnula ta moja odanost slovenskoj reprezentaciji. Ovako ću to reći - pravi navijač svojega kluba i svoje reprezentacije razumjet će moju odluku da ostanem u Sloveniji.

Netko će reći - što je slovenska reprezentacija prema vođenju Dinama i Hajduka, kako to možeš odbiti? Ja jednostavno nisam takav tip. Mogao sam i mogu negdje drugdje zarađivati puno više nego što zarađujem u slovenskoj reprezentaciji, ali se ne bih osjećao dobro.

Evo, ja sam na ovaj intervju, s velikim hrvatskim medijem, došao u kratkim hlačama i majici. Jer se tako najbolje osjećam! Mogao sam doći u odijelu i kravati i nešto glumatati, ali to ne bi bilo to. Ne bih bio svoj, a kad nisam svoj, onda nisam dobar. 

Biste li mogli kao bivši trener Rijeke, koja je ostavila velik trag na vama, biti sto posto unutra na klupi nekog drugog hrvatskoga kluba protiv Rijeke?

To je najteže pitanje koje ste mi mogli postaviti. Rijeka je zapisana u meni i uvijek će biti. Ne možeš to prosuditi ovako sa strane, dok se ne nađeš u toj situaciji. Netko kaže "ne znam, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti". Ne, stvarno vam ne znam reći kako bih se osjećao da dođem s nekim drugim klubom na Rujevicu. 

Postojala je mogućnost da Rijeka i Maribor ove godine igraju u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu pa me jedna žena pitala za koga bih navijao. Izmotavao sam se, nisam joj odgovorio. S Rijekom sam jednom igrao prijateljsku utakmicu protiv Maribora na Kantridi i nije mi bilo svejedno. Čitavu utakmicu mi je bilo nekako čudno jer je Maribor moj klub. Isto kao i Rijeka.

Ali, kad bih se odlučio za nekoga, bio to Hajduk, Dinamo ili netko treći, ne bih u taj posao krenuo ako ne bih znao da ću 130 posto biti unutra. Normalno da bi bilo žrtve, da ne bi svi bili sretni. Kad bih teoretski opet došao u Rijeku, ne bih to bio isti ja. Bio bih vjerojatno još deset puta teži jer bih dao dušu i srce za to što radim, kao što sam radio i kao što radim i sad.

Kad nisam potpuno unutra, onda ne mogu raditi. Znao sam u Rijeci doći na trening i osjećati da nisam na sto posto. Pustio bih pomoćnicima da vode trening i ja bih stajao sa strane ili se otišao voziti biciklom.

Tako isto i sad razmišljam o nekim novim izazovima. U godinama sam u kojima čovjek misli da je jako pametan, a tek sad možeš napraviti neku grešku da te negdje povuče novac ili sredina koja nije dovoljno ambiciozna da bi zadovoljila tvoje apetite, koja ne poštuje tvoj način treninga i tvoju nogometnu filozofiju.

No, trenutačno uopće ne razmišljam o tome što će biti. Moj najveći izazov je kako pobijediti Sjevernu Irsku 7. rujna. To je jedino što me zanima i na što sam potpuno fokusiran. Samo o Sloveniji razmišljam.

Dobro, ali vidjet ćemo vas nekad opet u HNL-u?

Previše ja poštujem HNL i previše su mi važni ta liga, suparnički treneri, igrači i suci, s kojima sam se stalno svađao, da Hrvatska ne bi imala posebno mjesto u mojem srcu kad budem tražio novi posao.

I to je jedino normalno jer sam ja od HNL-a dobio puno više nego što sam mu dao. Iz Hrvatske sam otišao kao puno bolji trener nego što sam bio iako sam sa Slovenijom 2010. bio na Svjetskom prvenstvu i osvajao s Mariborom.

Ali, nisam ja sam radio u Rijeci. Smetalo mi je što se samo pričalo o Keku, a ne o svim tim ljudima koji su sa mnom radili, i to još s ovakvom budalom kao što sam ja. Ti ljudi su proživljavali torture. O pomoćnicima trenera se generalno premalo priča.

Meni više od toga što sam negdje mogao zaraditi par tisuća eura znači da me ljudi u Hrvatskoj u svakom gradu pozdravljaju. Nikad jednu ružnu riječ nisam čuo, a ja sam u Hrvatsku ipak došao kao stranac.

Hrvatska reprezentacija napravila je nevjerojatne rezultate na zadnja dva SP-a i u Ligi nacija. Smatrate li da za konačnu potvrdu ekstremne kvalitete Dalićeve momčadi nedostaje jedan trofej?

Svaki trofej je važan, svaki jako puno znači i sigurno je da bi Dalića i sve ove igrače osvajanje nečega uzdignulo u nebesa. Ali odgovor na vaše pitanje je u biti jednostavan. Biti drugi na svijetu je trofej. Ova reprezentacija je toliko toga napravila da su ti rezultati ogromni uspjesi. 

Jasno da bi neki pehar bio šlag na torti, ali Hrvatska stalno ima želju za tim trofejem, što znači da u glavi ima "ako smo bili drugi, pa možemo biti i prvi", a to je jedini način da napreduješ. Da imaš cilj i onda dobiješ Pašaliće, Šutala i druge igrače i to kao da se zaboravlja. A možda je to sve proces stvaranja momčadi za sljedeće ljeto i Europsko prvenstvo u Njemačkoj. 

Može li Hrvatska do kraja u Njemačkoj?

Onaj tko otpiše Hrvatsku je budala. Svi govore da će Hrvatska igrati dok igra Modrić, a ja mislim da se ta momčad tako fino i pametno priprema za život nakon Modrića da ljudi toga nisu ni svjesni. Dolaze mladi igrači, razvijaju se i nitko kao da ne vidi kako se ta generacija mijenja.

Mislim da će Modrić nakon završetka karijere nekako ostati uz reprezentaciju i da će ta njegova karizma i energija biti tu i da će biti fenomenalna za konačan procvat hrvatske reprezentacije. Pogledajte Olića, Mandžukića i Ćorluku u stožeru reprezentacije i koliko oni svoje energije unose u tu priču. Danas više nema "one man banda", nitko ne igra sam. 

Je li vas iznenadio Zlatko Dalić?

Dalićeva priča je potvrda da mi ljudi volimo suditi samo po onome što vidimo na površini, a ne pogledamo nikad u dubinu. Iznenadio me samo time kako se othrvao svim podbacivanjima i kritikama, a ostao je skroman i nikad mu nije bilo teško reći od koga je učio i tko mu je bio mentor. Sve je radio na svoj način i nikad od njega nije odstupio.

Nije jednostavno voditi igrače kao što su Mandžukić, Modrić, Ćorluka i ostali. To su posebni likovi, a kad ti likovi svaki put dođu nasmiješeni na okupljanje i na trening, to vam dovoljno govori. Pa tko nije napravio greške u životu i u poslu?

Kod mene je stekao izuzetno veliko poštovanje jer je ostao svoj, imao je svoj put kojeg se držao i napravio je rezultate koje je napravio. Specifičan je način na koji radi. Taj njegov osmijeh i energija su zarazni, a rezultati koje je ostvario sigurno nisu slučajni. Najbolja potvrda je što ih je ponovio.

A Slovenija? Hoćemo li vas vidjeti na Europskom prvenstvu?

Osobno bih bio jako razočaran ako se ne plasiramo i za mene bi to bio neuspjeh. Mnogo je problema u Sloveniji, a u klubovima najviše financijski. Nema sponzora, nema novca i nema toliko kvalitete. Uostalom, vidite po rezultatima u Europi. Mučimo se s Maltežanima, Domžale su ispale, Maribor je jedva prošao.

No, zadovoljan sam kvalitetom u reprezentaciji, a imamo jako, jako zanimljivih igrača u U-15, U-17 i U-19 kategorijama i mogu vam reći da nisam zabrinut za budućnost naše reprezentacije. U klupski nogomet još moramo puno ulagati.